Američki doktor Kent Brantly, koji se zarazio virusom ebole u ljeto 2014. dok je liječio pacijente u Liberiji, podijelio je svoje potresno iskustvo, ističući užasnu psihološku patnju koju oboljeli proživljavaju.

Njegova priča dobiva na težini u svjetlu novih epidemija koje pogađaju Demokratsku Republiku Kongo, zbog čega je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila vanredno stanje za javno zdravstvo od međunarodnog značaja.

Simptomi koji u početku zavaravaju

U svojim ranim fazama, ebola se lako može zamijeniti s drugim, manje smrtonosnim bolestima. Oboljeli imaju visoku temperaturu i bolove u mišićima, slično kao kod teškog slučaja gripe. Ekstremni umor i slabost koji pogađaju žrtve ebole ponekad se mogu pogrešno pripisati malariji, prenosi net.hr.

Međutim, kako se virusno opterećenje u tijelu povećava, bolest može uzrokovati povraćanje, snažne grčeve u trbuhu te nekontrolirano krvarenje po kojem je ebola i poznata. Od prvog pojavljivanja bolesti 1976. godine, kada je očito prešla sa šišmiša na ljude u Kongu, dokumentirano je najmanje 40 epidemija.

Užas izolacije: 'To je svojevrsna samica'

Dr. Brantly opisao je ebolu kao "strašnu, ponižavajuću i razarajuće bolnu bolest". No, objasnio je da je jedan od najtežih aspekata bolesti potpuna izolacija. Zbog iznimne zaraznosti virusa, svi liječnici i medicinske sestre koji su ga liječili morali su stalno nositi potpunu ličnu zaštitnu opremu (PPE), što je, kako kaže, posebna vrsta mučenja i za pacijenta.

"Jedino što možete vidjeti su oči vaših njegovatelja. To je teško ne samo fizički, već i psihološki", rekao je. Dodao je kako se smještanje zatvorenika u samicu smatra nehumanim, ali izolacija koju su oboljeli od ebole prisiljeni podnositi predstavlja upravo to - svojevrsnu samicu koja ostavlja duboke psihičke ožiljke.

Nova prijetnja u Kongu i Ugandi

Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je novu epidemiju ebole u Demokratskoj Republici Kongo hitnim stanjem od međunarodnog značaja. Do sada je zabilježeno oko 246 sumnjivih slučajeva, koji su rezultirali s 80 zabilježenih smrtnih slučajeva.

Prema izvještajima WHO-a, virus se proširio i izvan granica DR Konga, s dva potvrđena slučaja u susjednoj Ugandi, gdje su dužnosnici prijavili i jedan smrtni ishod. Situaciju dodatno komplicira činjenica da za trenutni soj virusa ne postoji poznata vakcina, a vojni sukobi u regiji čine suzbijanje širenja bolesti gotovo nemogućim. Izvorne informacije o epidemiji ebole naglašavaju globalnu opasnost koju ovaj virus predstavlja.

Kako se bolest prenosi i zašto je tako smrtonosna

Oko 50 posto ljudi koji se zaraze ebolom neće preživjeti. Smrt najčešće nastupa zbog šoka uzrokovanog gubitkom tekućine, obično između šest i 16 dana nakon pojave prvih simptoma. Do danas, u pedesetogodišnjoj historiji bolesti, nije zabilježen nijedan slučaj širenja zrakom putem kašlja ili kihanja.

Bolest se širi direktnim kontaktom s tjelesnim tekućinama, poput krvi, a u nekim iznimno teškim slučajevima i sline. Većina ljudi širi virus putem krvi, izmeta i povraćanog sadržaja. Nakon oporavka, sjemena tekućina ili majčino mlijeko mogu ostati zarazni i do nekoliko mjeseci, a tijela preminulih ostaju zarazna još dugo nakon smrti.

Dugotrajne posljedice za preživjele

Čak i oni koji prežive suočavaju se s teškim i dugotrajnim posljedicama. Mnogi pate od takozvanog "postebola sindroma", koji uključuje hronične bolove u zglobovima i mišićima, glavobolje, umor te probleme s vidom koji mogu dovesti i do sljepoće. Osim fizičkih problema, preživjeli se bore i s teškim psihološkim traumama, uključujući depresiju i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Društvena stigma predstavlja ogroman teret, jer ih se zajednica često boji i izbjegava, što dovodi do socijalne izolacije i ekonomskih poteškoća.