Kroz Peking su prije desetak dana jedan za drugim prodefilovali predsjednici dviju najvećih nuklearnih sila – SAD-a, Donald Trump, i Rusije, Vladimir Putin. Obojica su pred kineskim vođom Xi Jinpingom izgledali kao učenici koji su sada dužni slušati ono što im učitelj govori. Jasan dokaz koliko se svijet ubrzano mijenja, a u njemu i uloga Kine. Promijenila se u njemu, naravno, i uloga Evrope. I dok ključni geopolitički trojac u Pekingu dogovara što i kako dalje u međusobnim odnosima, na našem kontinentu stanje postaje opasno vruće. Ne zbog El Niña, koji nam navodno opet prijeti u nadolazeća dva ljeta rekordno visokim temperaturama, već zbog naglog zaoštravanja sigurnosnog stanja na istoku Evrope i sve ratobornije retorike između vođa ključnih evropskih država i onih u Bruxellesu s jedne strane te visokih ruskih dužnosnika s druge strane, piše Dnevno.hr.

Naravno, u kontekstu ukrajinskog rata i nikad većih prijetnji da se on proširi izvan svojih okvira, u zapadnome smjeru, jer u Rusiju se već proširio kroz sve češće i snažnije ukrajinske napade dronovima. Opasno se počinje „zveckati“ i mogućom upotrebom oružja masovnog uništenja, o čemu se šalju i jasni politički signali kroz testiranja novih ubojitih projektila i pokretanje vojnih vježbi za ni više ni manje nego upotrebu nuklearnog oružja u slučaju prijetnje agresijom. Naglasak je na riječ „prijetnje“, što logički pretpostavlja da za upotrebu takvog oružja nije niti nužan početak agresije. Paralelno, na Bliskom istoku iznova raste vjerovatnost obnove vojnog sukoba između SAD-a i Irana koji se od sredine aprila nalazi u fazi ni rata ni mira. Globalni naftni šok izazvan tim ratom ubrzano prijeti neviđenom naftnom krizom.

Sve navedeno posljedica je pokrenute ključne, historijski neviđene globalne geopolitičke borbe za ustroj budućeg međunarodnog poretka i dominaciju u njemu. Naime, sve je više potvrda onoga na što mnogi svjetski analitičari upozoravaju već duže vrijeme: pripreme za neizbježni Treći svjetski rat u punom su jeku, tj. u svojoj završnoj fazi. WW3 je zapravo već počeo jer trenutno dvije od tri ključne velesile ratuju u svojim ratovima, s protivnicima koje ona druga velesila podržava: Rusija s Ukrajinom i preko nje s čitavim Zapadom, a SAD s Iranom.

Ključna borba

I Moskvu i Washington pritom povezuje jedna činjenica: oboje su bili uvjereni kako će njihovi ratovi trajati kratko i da će ih dovesti do odlučujućih pobjeda koje će imati ključni utjecaj na buduću globalnu geopolitičku sliku i njihov položaj na njoj. Naravno, ti ratovi nisu gotovi pa je i njihov konačni rezultat još uvijek nepoznat, ali je već sada vidljivo da se prvotno zamišljeni ciljevi neće ostvariti – barem ne u potpunosti. Ni SAD ni Rusija neće biti vojno poraženi, jer su u svrhu sprječavanja toga spremni poduzeti krajnje korake koji se tiču upotrebe oružja masovnog uništenja. Ali na koji će ih način završiti a da ostanu politički pobjednici, što definitivno žele, u ovom trenutku ne zna niko.

Ono što je u potonjem smislu sada jasno, i što zabrinjava – snižava se prag upotrebe nuklearnog oružja na doktrinarnoj razini za obje zemlje. Osim toga, što uopšte nije nevažno, presedan već postoji s Hirošimom i Nagasakijem. Moskva i Washington sada čekaju da onaj drugi povuče prvi potez i upotrijebi nuklearno oružje protiv svog protivnika kako bi i on to mogao. Stoga bi bilo logično pretpostaviti kako je oprez u svjetskim visokim političkim krugovima sada i više nego potreban. Ali njega nema jer, potpuno iracionalno s obzirom na globalnu sigurnosnu situaciju, još uvijek nema dovoljne razine straha od kataklizme upravo među vladajućim političarima, a onda, posljedično, ni među građanima. Mediji u takvoj percepciji lažne sigurnosti imaju ogromnu ulogu.

Naravno, ona im je zadana. Političarima dok biju ključni boj za interese vladajućih elita nikako ne trebaju uspaničeni građani koji bi bili svjesni da će upravo oni biti najveće žrtve predstojećeg velikog rata i katastrofe, koja će u tom slučaju biti neizbježna. Ovako se građanima radije osigurava da gledaju Euroviziju i iščekuju Svjetsko nogometno prvenstvo s pivom i grickalicama u rukama ili pak da međusobno ratuju na društvenim mrežama oko trivijalnih tema koje odavno nemaju veze sa stvarnim životom, ali ih političari itekako znaju upotrebljavati za usmjeravanje i kontrolu masa.

Nema pravila

Trump je još nedavno, prije pokretanja rata s Iranom, potpuno otvoreno govorio kako više ne priznaje međunarodna pravila jer ona štete američkim nacionalnim interesima, kako će se odsad voditi svojim pravilima, a na kraju je rekao kako mu ne trebaju nikakva pravila i da će se voditi „svojom intuicijom“. Drugim riječima, potpuno je kaotizirao stanje u svijetu, što je „blago“ počelo s carinskim i trgovinskim ratovima, nastavilo se dramatično s detronizacijom Nicolasa Madura u Venezueli, a kulminiralo ratom s Iranom i načinom njegovog vođenja te popratnom retorikom, „vratit ćemo jednu civilizaciju u kameno doba“ itd.

Upravo zbog te činjenice potpunog haosa i nepredvidljivosti suludo je predugo političko i medijsko ignoriranje „zdravog“ straha od katastrofalnih vojnih scenarija, pogotovo u Evropi i od njezinih političkih vođa. Jer upravo je Evropska unija, kao cjelina, najslabija karika u lancu globalnih geopolitičkih igrača. Ona nema dovoljno ni svojih odbrambenih snaga koje zahtijeva sadašnji trenutak ni svojih energetskih resursa. Zbog toga je i primorana potpisivati trgovinske i druge sporazume sa SAD-om kao svojim „Velikim bratom“ koji su sve samo ne povoljni za njene interese. Pritom se nada kako će trajati dok Trump ne ode s vlasti i vrate se demokrate. Ali neće to baš biti tako. Ni Biden se nije potrudio po dolasku na vlast ukinuti Trumpove carine protiv EU na čelik i aluminij iako su to Bruxelles i ključne metropole očekivali.

Kina se i formalno prometnula u središte ključnog globalnog geopolitičkog trougla. Trump je jednostavno morao priznati kako njegov pokušaj u prvom mandatu i ovom dosadašnjem, kao i pokušaj Joea Bidena između njih, u slamanju Kine kombinacijom trgovinskih ograničenja i političkih i vojnih pritisaka nije uspio. Kina je u Trumpovom prvom mandatu odgovarala asimetrično, svjesna kako još uvijek nije dorasla za sukob sa SAD-om, i željela je dobiti na vremenu. Zato je pristala na trgovinski sporazum koji je znatno više išao u prilog američkim interesima, tj. namjeri smanjenja američkog deficita u međusobnoj trgovinskoj razmjeni. Na kraju je Trumpov uspjeh poništila pandemija COVID-19, zbog koje se nije uspio potpisati drugi dio tog sporazuma, a pandemija se pokazala kao katalizator Trumpovog skorog izbornog poraza 2020.

Upravljiva konkurencija

Međutim, u drugom Trumpovom mandatu Kina je na njegove goleme carine odgovarala simetrično, a povlačila je i druge poteze koji su u konačnici doveli do otrežnjenja u Washingtonu, poput ograničenja izvoza rijetkih zemljinih elemenata u SAD nužnih za visokotehnološke proizvode i u najosjetljivijem sektoru, onom odbrambenom. Nakon toga Trumpove su carine naglo smanjene pa je sve postalo spremno za novi samit sa Xi Jinpingom u Pekingu. Taj je sastanak zamišljen kao pokušaj dogovora najvećih svjetskih konkurenata da svoje suparništvo dovedu u stanje „upravljive konkurencije“, čime bi se izbjegla opasnost od nepredvidljivih poteza i incidenata koji bi mogli imati nesagledive posljedice za obje zemlje, ali i svijet, koji i u trgovinskom i u ekonomskom smislu uveliko ovisi o odnosima dviju najvećih ekonomija svijeta. U tome se, kako se čini, uspjelo, jer to naglašavaju obje strane.

Pritom je znakovito kako niti jedan jedini sporazum između dviju država u Pekingu nije bio potpisan, što je jasan znak da je prioritet bio drugi. To pak ukazuje kako će dvije države i dalje ostati veliki suparnici, a da se sada samo uzima i jednoj i drugoj prijeko potrebna pauza za finalni obračun koji bi odlučio o budućem vladaru svijeta. Zapravo je potpisan jedino sporazum o kineskoj kupovini 200-tinjak od ukupno planiranih 750 Boeingovih putničkih aviona. S druge strane, kinesko-ruski samit na vrhu, četiri dana nakon Trumpovog posjeta Pekingu, imao je potpuno drukčiji karakter.

Dvije zemlje strateški su partneri i cilj sastanka bio je daljnje produbljivanje odnosa i saradnje, a ne reguliranje međusobnih sukoba i konkurencije, te su zbog toga ova dva samita potpuno neusporediva. Činjenica da je ovo bio čak 25. Putinov službeni posjet Kini i ukupno 50. sastanak s kineskim vođom samo potvrđuje karakter njihovih odnosa. Svi pokušaji Zapada da zabije klin u odnosima između Moskve i Pekinga sada su definitivno propali. I to najviše zbog poteza samog Donalda Trumpa, pogotovo u njegovom drugom mandatu, a najviše nakon događaja u Venezueli i napada na Iran.

Koordinirani potezi

To je više nego bilo što drugo dovelo do jačanja rusko-kineskih odnosa do te mjere da oni sada uistinu postaju blok na svjetskoj pozornici koji potpuno koordinira poteze prema ključnim globalnim vanjskopolitičkim temama. I tu uopšte nije važno što između njih ne postoji klasično vojno savezništvo. Postoji ono sveobuhvatno strateško, što znači dugoročno. I što je najvažnije, odnosi se na sve ključne sfere, a prije svega na ekonomiju. U pojedinim zapadnim medijima odmah nakon završetka sastanka u Pekingu počela se naglašavati činjenica kako nije potpisan sporazum o početku izgradnje megaplinovoda Snaga Sibira 2 i to se prikazuje kao ključni neuspjeh.

Međutim, ni jedna ni druga strana prije samita nisu tvrdile da će taj sporazum biti potpisan, nego da će se o projektu voditi važni razgovori. Moskva se možda tomu jest potajno nadala s obzirom na kineski gubitak venezuelske nafte i smanjeni dotok one iranske i arapske iz Perzijskog zaljeva. Ali znalo se kako je tu još čitav niz složenih pitanja, poput konačne cijene plina za Kinu i metodologije njenog izračuna i štošta drugo. No ovdje ipak ne treba stavljati naglasak na jedan sporazum, koliko god on bio važan. On će, uostalom, sigurno na kraju biti realiziran, kao što je bio i plinovod Snaga Sibira 1, koji je također godinama bio predmet mukotrpnih pregovora između Moskve i Pekinga.

Puno se više treba fokusirati na poznate činjenice koje ukazuju na stvarni karakter kinesko-ruskih odnosa. Trgovinska razmjena između dviju država 2013. iznosila je 90 milijardi dolara, a 2024. godine 240 milijardi. To je u samo 11 godina porast za čak 150 milijardi dolara. Rusija je postala najveći izvoznik plina Kini, potisnuvši s te pozicije dugogodišnjeg kineskog partnera Turkmenistan. Rusija je najveći izvoznik nafte Kini, potisnuvši s prvog mjesta dugogodišnjeg lidera Saudijsku Arabiju. Rusija je i veliki izvoznik uglja Kini, čime je, sve skupa, postala ključni energetski partner koji joj osigurava stratešku sigurnost u nestabilnim geopolitičkim vremenima.

Mlađi brat

Upravo zbog te činjenice Rusija je sada približno ravnopravan partner Kini, a ne njen „mlađi brat“, kako je to uistinu donedavno bila u kontekstu ukrajinskog rata i neviđenih zapadnih sankcija koje Moskva ne bi bila u stanju prebroditi bez obilate kineske pomoći. U tu novu ravnopravnost Rusiju je gurnuo Donald Trump svojom neprijateljskom politikom prema Pekingu, a prije svega njegov rat protiv Irana i prethodno Venezuele, koji su prije toga bili veliki opskrbljivači Kine sirovom naftom i najviše osiguravali sprečavanje njene ovisnosti isključivo o ruskim energentima. Rusija je sada i veliki izvoznik poljoprivrednih proizvoda u Kinu, gotovo usporediv s onim američkim.

Općenito, kako prošle sedmice govore poznati kineski analitičari, Kina sada na ekonomsku saradnju s Rusijom gleda kao na perspektivnu i dugoročno održivu, za razliku od nesigurne i nepredvidljive koju sada ostvaruje sa SAD-om i Evropskom unijom. Osim toga, i potpisana kinesko-ruska deklaracija o uspostavi novog multipolarnog svijeta dovoljno govori o karakteru njihovih odnosa. Pritom je jasno kako će se taj multipolarizam na kraju svesti isključivo na dva međusobno suprotstavljena pola: s jedne strane SAD sa svojim evropskim saveznicima, a s druge Kina i Rusija sa svojim. Na Bliskom istoku američko-izraelski rat protiv Irana doveo je do čitavog niza tektonskih poremećaja.

Do jučer izraženo čvrsto uvjerenje ključnih arapskih monarhija Saudijske Arabije i UAE da mogu živjeti izolirano, u svojevrsnom oblaku, dok Bliski istok gori u ratovima od Libije preko Sirije do Iraka i Jemena, i da mogu slobodno provoditi svoje dalekosežne i skupe razvojne strategije tipa VISION-2030 i sl. – sada se raspršilo kao proljetna magla. Izrael i SAD žele bogatim Arapima jasno dati do znanja kako njihovi razvojni planovi moraju biti povezani i s izraelskim i američkim nacionalnim interesima inače za njih neće biti prostora. Ovaj je rat jasno pokazao koliko su te dvije ključne zaljevske zemlje izložene opasnosti. Ali pokazao im je i još nešto. Američki sigurnosni kišobran nije bio dovoljan za njihovu zaštitu od Irana.

Jačanje saradnje

UAE tu ranjivost sada želi kompenzirati još većom strateškom saradnjom sa SAD-om, a odnedavno i s Izraelom, dok je Rijad sigurnosnu saradnju odlučio diverzificirati, pa je, osim sa SAD-om, prije dvije godine sklopio i vojno savezništvo s Pakistanom, koji je pak nuklearna država kao i Izrael. Zato se sada stvara jedna čudna sigurnosna konfiguracija u regiji, a još se samo čeka aktivnije uključivanje Turske pa da stvar postane još konfuznija. Naime, Turska i Izrael krajnje su neprijateljski nastrojeni jedan prema drugom, pogotovo nakon izraelskog rata u Pojasu Gaze, dok istodobno Rijad i Ankara nastoje uspostaviti nove oblike jačanja saradnje.

Utrka u naoružanju, uključujući i onom nuklearnom, postaje nezaustavljiva. To se vidi i u Evropi. Francuska želi nametnuti svoj nuklearni sigurnosni kišobran što većem broju evropskih zemalja. Tu su sada čak u igri i Poljska i Finska. Pariz ima i svoje partikularne interese. Nezadovoljan je njemačkim planovima da svojom ubrzanom i golemom militarizacijom, koju Francuska finansijski nije u stanju pratiti, postane evropska vojna sila broj jedan i predvodnik EU-a ne samo u ekonomskom nego i u vojnom segmentu. Nedavno su pod vodstvom Francuske na Baltiku održane NATO-ove nuklearne vojne vježbe u kojima se, između ostalog, simulirao i nuklearni napad na drugi po veličini i važnosti ruski grad Sankt Peterburg.

Prije desetak dana Rusija je demonstrirala uspješno lansiranje svoje najmoćnije nove interkontinentalne rakete Sarmat, impresivnih karakteristika, danas bez presedana u svijetu. Uz Putinovu napomenu da će do kraja ove godine prva bojna te strateške rakete biti i službeno stavljena u bojevo dežurstvo. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski sa svojim glavnim vojnim štabom i obavještajnom upravom odredio je ciljeve na ruskom teritoriju koji će biti pod udarom ukrajinskih dronova u junu. Njegov pristup rješavanju rata s Rusijom jačanjem dalekometnih napada u potpunosti podržavaju ključni evropski čelnici, prije svega njemački kancelar Friedrich Merz, kao i čelnici EU-a.

Strateški poraz

Na upit novinara glavnom sekretaru NATO-a Marku Rutteu prošle sedmice, uoči ministarskog sastanka NATO-saveza u Švedskoj, sprema li Rusija nuklearni napad na Ukrajinu odgovorio je kako će u tom slučaju „naš odgovor Rusiji biti razoran“. Dan nakon pokretanja rusko-bjeloruskih nuklearnih vježbi, 20. maja, iz američke svemirske baze Vandenberg u Kaliforniji izvršeno je operativno probno lansiranje nenaoružane interkontinentalne balističke rakete Minuteman III, o čemu je izvijestilo američko Globalno udarno zapovjedništvo zračnih snaga – AFGSC. Riječ je o raketi proizvedenoj 70-ih godina prošlog stoljeća, ali u međuvremenu u više navrata moderniziranoj, koja je još uvijek temelj američkog strateškog naoružanja kopnenog baziranja.

Ukrajinski rat ključni je međunarodni, prije svega evropski, geopolitički i sigurnosni problem, puno veći od američkog rata s Iranom. U ukrajinskom ratu de facto se sučeljavaju nuklearna velesila Rusija i evropske članice NATO-saveza koje su pod nuklearnim kišobranom SAD-a, no Amerika se u međuvremenu lukavo izvukla iz formalnog sudjelovanja u ratu i prepustila ga Evropljanima na rješavanje. Iako su u istom vojnom savezu, niko sa sigurnošću u Evropi ne zna kako bi se Washington ponio u slučaju ruske eskalacije rata udarom.

To ne zna niti Moskva i sigurno ne bi željela u praksi doznati odgovor. Ali, s druge strane, vrijedi li Evropi u praksi testirati kako će se Rusija ponašati ukoliko osjeti da je stiješnjena uza zid i da joj Zapad istinski želi nanijeti strateški poraz? Stanje postaje sve gore, pa ne čudi što je tijekom Putinovog boravka u Pekingu stigla vijest kako bi Trumpovi predstavnici Jared Kushner i Steve Witkoff trebali stići u Moskvu nakon dugo vremena, još od prije pokretanja rata s Iranom. Moskva pak ubrzano gubi strpljenje s Trumpom. O tome posljednjih dana otvoreno i nikad oštrije govori i ruski šef diplomacije Sergej Lavrov.

Očekivanje rata

Ništa nije postignuto u pregovorima s Trumpom, „duh Aljaske je mrtav“, nije obnovljen čak ni normalni rad ruske diplomatske misije u SAD-u, a „Evropa i Ukrajina prema Rusiji se ponašaju sve agresivnije“, neke su od riječi koje ovih dana visoki ruski dužnosnici i analitičari bliski Kremlju redom iskazuju na državnim televizijama i pritom naglašavaju nužnu promjenu ruskog pristupa ovom ratu.

Kako god bilo, nije teško zaključiti da je hladni rat 2.0 neslužbeno počeo, a s njim i nova blokovska podjela svijeta. O tome svjedoči i krah ključnog američko-ruskog nuklearnog sporazuma START 3 u februaru ove godine, kao i sve učestalije vojne vježbe nuklearnog karaktera i probna lansiranja ubojitih nuklearnih raketa, što pak implicira početak nezaustavljive nove i opasne utrke u naoružanju.

Stabilnost nove strukture dvaju suprotstavljenih blokova, u koju je ovaj put, za razliku od originalnog hladnog rata iz druge polovice prošlog stoljeća, sada uključena i Kina, temeljit će se, nažalost, samo na strahu jednih od drugih, a ne na sigurnosnim sporazumima kojima bi se definirale „crvene linije“ koje jedni drugima ne bi gazili. Ukoliko jedna strana u međuvremenu uspije ostvariti osjetnu tehnološku prednost nad drugom, tako osigurana stabilnost odmah će se urušiti i krenut će se u novu fazu nestabilnosti. I tako ciklički, sve dok jednom tehnologije budućnosti ne prožderu čitav svijet, a one koji pritom možda i prežive ne vrate u kameno doba.