Piše: Pavle Pavlović 

Samir Avdić, uvaženi gradonačelnik Sarajeva, kao od šale može dotaknuti čizmu Kralja Tvrtka što pozira ispred Predsjedništva BiH. Postament na kojem stoji kip povijesno najboljeg bosanskog vladara, djelo umjetnika vajarstva Stijepe Gabrića, visok je 2,01 metar, a gradonačelnik Avdić, bivši košarkaš, privlači figurom i stasom od 2,05 metara.  

Zašto ovo pišem? Nadam se da bi gradonačelnik Šehera mogao donijeti sreću Barbarezu i raji naredne srijede. Znam pitate se kako će pridonijeti fortuni ljiljana na svjetskom nadmetanju u loptanju.  

Godinama već, ma, decenijama već, gdje god me putevi vode obilazim najpoznatije statue svijeta i gotovo svaku dotaknem. Ne da bih osjetio hladnoću kamena ili metala nego da bi pojačao put do svoje sreće, kako me uvjeravaju domaćini.  

Evo, recimo kada sam u Makarskoj nema šanse da ne pomilujem desnu cicu skulpture koja simbolizuje turistkinju. Ovaj spomenik dotaklo je već nekoliko stotina hiljada znatiželjnika. Ruke su im bez ustezanja letile na desnu cicu ženske figure. Tako su se posjetitelji ovog morskog bisera ponadali da su otključali vrata sreće.

Baš kao i oni što u Splitu dotiču palac spomenika Grguru Ninskom. I, naravno, dobro izlizali mjesta doticanja.  Puno je još sličnih priča u svijetu. Raja ne žele samo da gledaju nego i da osjete spomenike, posebno povijesno poznatim ličnostima.  

I zašto onda Sarajevo ne bi imalo spomenik sreće kao i drugi gradovi sa bogatom istorijom. Jer, ako smo uspjeli da međugorsku Gospu, ili visočke piramide učinimo svjetskim čudima red je i da Tvrtka lansiramo. Neće više Rajvosa biti poznato samo po otisku stopala teroriste ili domoljuba iz 1914..  

Pitanje je, dakle, sada šta doticati od te impresivne skulpture. I šta bi to moglo donositi sreću. Ili, možda, grad treba postaviti i mobilne stepenice da se poklonici kralja sigurno penju u visove u ekstazi pipanja jednog kipa. I šta dirati? Da li čizmu, štit, skute, odnosno suknju koja se ne sviđa općinskom načelniku sarajevskog Novog grada, Efendiću.  Ma, pusti općinskog načelnika i njegovog poznavanja povijesti, jer imam važnijeg posla. Skoknuo sam do Sarajeva da lično i osobno dodirnem Kralja Bosne.  

Nakon višedecenijskog iskustva u pipanju najpoznatijih skulptorskih djela planete ostao sam duboko razočaran. Mojih 187 cm, a tri sam imao više kada sam bio asker, nisu mogli dosegnuti ni džon masivne čizme junaka Tvrtka.  

Dakle, moraće gradonačelnik, što gotovo svakog gosta Vijećnice ljubazno gleda sa visine, nešto skontati i odlučiti.  Pred njim je sada velika dilema ili dvojba - baš kao kod Barbareza oko igrača pred sudbonosni susret sa Katarom - dirati ili ne dirati Kralja Tvrtka?! Ja sam za pipanje.

Tako će puk bosanski, a i hercegovački, imati izravniji kontakt s najboljim vladarom ovih prostora. A, biće i turistima zanimljivije s ovdašnjom proširenom taktilnom ponudom.  

Možda nam Kralj Tvrtko pomogne, kao što je u srednjem vijeku na ovim prostorima. Samo je pitanje dokle ruka gradonačelnika Sarajeva Samira Avdića može dosegnuti. Do vladareve čizme ili malo više?!