Piše: Pavle Pavlović

Nemoj ni pokušavati! Ko će ti to dati u ove dane, kada se ratni požar sve jače širi? Ma, znam ja ko hoće, jarani smo od malih nogu. Shvatiće on važnost moje zamisli.

A, kontao sam ovako, ustvari bio sam sve sigurniji da će februar 1992. godine biti posljednja prilika da se sa ponosom sjetimo šta je samo prije osam godina bilo na Stadionu Koševo, kada nas je pratio cijeli svijet. Sarajevo je tada bilo najspominjaniji grad na planeti.

Posebno se zapamtio trenutak kada je Uglješa Uzelac, legendarni gradonačelnik Sarajeva, iz ruku Juan Antonia Samarancha, ondašnjeg prvog čovjeka Međunarodnog olimpijskog komiteta, preuzimao veliku bijelu zastavu sa pet krugova što će vječno dominirati sportskim borilištima.

Gorostasni prvi čovjek bh. prijestolnice, u erupciji uzbuđenja, grčevito je prihvatio barjak i kao da je želio poletjeti od sreće, silovito mašući zastavom na radost suvremenika.

…Ideje je ideja, ali kako je realizovati. Nazvao sam prijatelja Edina Numankadića, najboljeg slikara, umjetnika u raji, što je tada direktovao u lijepom Olimpijskom muzeju.

Vozdra, Edo, ješta mai? Znaš onaj program što petkom vodim na TV SA3. Znam, često ga pratim. E, za taj program početkom februara planirao sam da pričamo o osmogodišnjici Zimskih olimpijskih igara u našem Rajvosa. Jer kako je krenulo teško ćemo 1994. slaviti prvih deset godina kada smo se radovali medalji Slovenca Jure Franka i kada se pjevalo - Volimo Jureka više od bureka! Mogao bi i ti skoknuti do studija u živu emisiju, E, da si mi javio ranije… Nego, ako ne možeš ti može li gostovati ona Olimpijska zastava. Uh, posebno je čuvamo. Ma, dobro može za tebe, samo dobro zipa da joj šta ne bude.

Zbog toga sam pod svjetlo reflektora ispred TV kamera pozvao šaroliku skupinu poznatih , među kojima i Uglješu Uzelca. U veselom razgovoru, in live emisiji, uz učešće gledatelja putem otvorenih telefonskih veza, pokušavali smo zaobići ono što nas je sve više pritiskalo. Nadolazeće tamne oblake društvene i političke katastrofe BiH u danima kada su Slovenija i Hrvatska već bile u ognju rata.

Naslijeđenom bosanskom naivnošću nadali smo se da će jedinice JNA, koje smo kruhom, soli i cvijećem dočekali nakon povlačenja iz komšiluka, biti zaštitnici republike što se hvalila maksimom - čuvajmo bratstvo-jedinstvo kao zjenicu oka svoga i AVNOJ-skim Jajcem.

Iz tih olimpijskih dana Sarajeva, naravno i danas posebno privlači fotografija Uglješe Uzelca i olimpijske zastave što je obišla svijet i koje se mnogi radosno prisjećaju. Dakle, imao sam ideju da izazovem gradonačelnika da ponovo istom snagom i emocijama uskovitla zrak u malenom studiju. U, nadao sam se, simpatičnom naumu pomogao mi je prijatelj Edin Numankadić. poznati bh. likovni umjetnik, što je te posljednje sarajevske mirnodopske zime bio direktor Muzeja ZOI 84.

Od njega sam posudio tu originalnu zastavu, što sam je potom sakrio iza kulisa.

- Sjećate li se kako ste onda veselo mahali zastavom - izazivao sam Uzelca
- Kako da ne!
- Možete li pokazati kako ste to radili?
- Teško je bez barjaka - pokušava izbjeći moju zamku.
- Samo čas da ga donesem.

Tu više povlačenja nije bilo. U trenu se na njegovom licu pojavio onaj isti osmijeh sreće kao kada je na Stadionu Koševo oduševio svijet svojim mahačkim sposobnostima. I ovo njegovo posljednje igranje olimpijskog zastavnika bilo je jako, silovito. Izazivajući vjetar nezaboravnih emocija. U prvim mjesecima rata izgorio je i Olimpijski muzej.

Ni do danas nisam doznao gdje je završila ona zastava iz 1984. Što je nakratko posljednji put zalepršala 1992. u praskozorje mučnog umiranja zemlje što se još ne predaje.

U danima kada Bosnu i Hercegovinu ponovo potresaju prizori slični onima iz proljeća 1992. godine pitam se koliko bi jedna zastava, znak mira i sloge među ljudima, pomogla?

Zato sam beskrajno sretan što sam uspio nagovoriti velikog Uglješu Uzelca da još jednom, na žalost, posljednji put u njegovom životu, razmaše onaj barjak koji je donio nova, savremena strujanja, vjetrić nade u našu BiH. Balkanskom igrom sudbine brutalno zaustavljen samo osam godine poslije. A, jedne od najgledanijih emisija na ondašnjem SA 3 ne bi bilo da nije bilo i Edina Numankadića.

…Odlaze nam raja. Odlaze veliki ljudi, umjetnici. Edo je bio poseban. Bio je izvor dobre energije, topline, ljudskosti…