Borba oko neurotehnologije više nije samo pitanje privatnosti, već i pitanje budućnosti čovjeka.

U ne tako dalekoj budućnosti, ideja o čipu u ljudskom mozgu možda više neće zvučati kao naučna fantastika. Tako barem tvrde pojedini tehnološki vizionari iz Silicijumske doline, koji sve glasnije zagovaraju spajanje čovjeka i vještačke inteligencije kao sljedeći veliki korak u evoluciji, prenosi Politico.

Na konferenciji TED 2026 u Vancouveru, investitor i tehnološki preduzetnik D. Scott Phoenix poručio je publici da će se ljudi u početku opirati moždanim implantima, baš kao što su se nekada opirali pametnim telefonima. Ali, prema njegovoj viziji, prednosti direktne povezanosti s tehnologijom vremenom će postati toliko velike da će ih biti teško odbiti.

Ideja koja osvaja milijardere

Ova ideja možda zvuči ekstremno, ali nije marginalna u svijetu velikih tehnoloških kompanija. Još 2017. godine direktor OpenAI-ja Sam Altman govorio je da bi "spajanje" ljudi i vještačke inteligencije moglo biti najbolji scenarij za opstanak ljudske vrste. Milijarder Peter Thiel, jedan od najutjecajnijih ljudi u tehnološkom sektoru, već dugo podržava transhumanizam, odnosno ideju da tehnologija treba radikalno promijeniti ljudsko tijelo, um i životni vijek.

Ipak, stvarnost je za sada mnogo manje futuristička. Tehnologija moždano-kompjuterskih interfejsa, poznata kao BCI, još je u ranoj fazi. Najpoznatiji primjer je Neuralink Elona Muska, čiji je prvi ljudski pacijent, paraliziran od vrata naniže, uspio pomoću implantata koristiti računar. U tom smislu, neurotehnologija ima ogroman medicinski potencijal, posebno za osobe s teškim povredama ili neurološkim oboljenjima.

Ali upravo tu počinje ozbiljnija rasprava. Ako tehnologija koja čita ili tumači signale iz nervnog sistema izađe iz medicinskih okvira i postane komercijalni proizvod, postavlja se pitanje: ko će posjedovati naše neuralne podatke? Pametni satovi, narukvice, naočale, aplikacije za stres, san i koncentraciju već danas prikupljaju ogromne količine podataka o našem tijelu i ponašanju.

Za tehnološke kompanije, takvi podaci mogu biti izuzetno vrijedni. Ako su podaci "nafta 21. vijeka", kako se često kaže, onda bi podaci iz mozga i nervnog sistema mogli biti njihova najosjetljivija i najskuplja sirovina. Oni bi mogli otkrivati informacije o pažnji, emocijama, stresu, raspoloženju ili obrascima odlučivanja, a samim tim otvoriti vrata novim oblicima oglašavanja, nadzora i manipulacije.

Borba oko neuroprava

Zbog toga se u Sjedinjenim Američkim Državama već vodi politička bitka oko takozvanih "neuroprava". Pojedine savezne države, među njima Kolorado, Kalifornija, Konektikat i Montana, počele su proširivati zakone o privatnosti kako bi zaštitile podatke koji nastaju iz centralnog ili perifernog nervnog sistema. Na federalnom nivou predložen je i MIND Act, zakon koji bi trebao ispitati kako neuralni podaci mogu otkriti misli, emocije i obrasce odlučivanja.

Međutim, stručnjaci se ne slažu oko toga kako bi regulacija trebalo da izgleda. Jedni smatraju da je dovoljno proširiti postojeće zakone o privatnosti, dok drugi upozoravaju da su podaci o mozgu toliko intimni da zaslužuju posebnu pravnu zaštitu. Dio istraživača ističe i da današnja tehnologija još ne može doslovno "čitati misli", ali da već sada može praviti zaključke o mentalnim stanjima korisnika.

Industrija, s druge strane, uglavnom traži blaži i jedinstven okvir regulacije. Kompanije upozoravaju da bi različiti zakoni od države do države mogli usporiti inovacije. Kritičari, međutim, tvrde da se argument "inovacije" često koristi kao izgovor da se tržištu dozvoli da prvo prikupi podatke, razvije proizvode i zaradi novac, a da se etička pitanja rješavaju tek kasnije.

U pozadini cijele debate nalazi se mnogo veće pitanje: da li budućnost čovjeka treba da oblikuju demokratske institucije, javna rasprava i jasna pravila, ili nekoliko tehnoloških milijardera i kompanija koje u ljudskom mozgu vide sljedeće veliko tržište? Zagovornici transhumanizma tvrde da je spajanje čovjeka i mašine neizbježno. Kritičari upozoravaju da bi takva budućnost, bez zaštite privatnosti i ljudskih prava, mogla dovesti do nove ere tehnološkog nadzora.

Moždani implantati možda još nisu svakodnevica, a najradikalnije vizije Silicijumske doline možda se nikada neće ostvariti onako kako ih njihovi zagovornici zamišljaju. Ali borba oko neuralnih podataka već je počela. I ona se ne tiče samo tehnologije. Tiče se pitanja ko ima pravo pristupiti najintimnijem prostoru koji čovjek ima – sopstvenom umu.