Živjeli su u trošnoj kući u gradiću u kojem su se svi poznavali. Imali su taman toliko da ručak ne bude svaki dan isti, taman toliko da se pred maturu ode u prvi veći grad po nove cipele. Imali su taman toliko da on može maštati o životu koji će sam za sebe izabrati. Na koji će fakultet ići, ko će postati, gdje će kuću graditi, šta će u bašti zasaditi, s kim će starost dočekivati, kako će djecu nazvati.

Ostale su joj fotografije. Neke je pronašla tek sad. Dodat će ih u skromnu kolekciju njegovog lica koje je posljednji put vidjela prije nego što su joj ga istrgli iz ruku, a nju silom ubacili u stari, razdrndani autobus. Morala je sjediti mirno, pognute glave, i slušati oličenje bezdušnosti kako joj se, s visine, podsmijeva. Morala je pokriti koljena maramom kojom je trebalo da preruši svog sina, ne bi li pomislili da je djevojčica, i krišom je, skučenog pod njenim vratom, spasi od smrti. Tu maramu pažljivo je složila na svom krilu, znajući da je ona jedina koja će sačuvati njegov miris, utkan u tkanje. On se ne vraća. Onaj uplašeni pogled i krik prije nego što su ga ščepali bio je posljednji. Tako glasan naspram godina graje koja ju je budila iz popodnevnog sna kada bi se vraćao iz škole, tako jasan naspram godina molećivih očiju kada bi mu nešto zabranila. Znao je da mama ne može prevaliti kaznu preko tog pogleda. Znao je i da će njegov glas prepoznati, kolika god buka bila.

Dok su ga udaljavali od reda za autobus u kojem je stajala, okrenuo je glavu na drugu stranu, znajući da će taj njegov pogled pamtiti kao posljednji.

Posljednji, sve dok je nisu pozvali da prepozna dijelove tijela svog djeteta položene na hladni beton koji i sam puca pod težinom jedinih kostiju koje su uspjeli pronaći. Majci ne treba glas da bi ga prepoznala, kolika god buka bila.

To danas žive oni čije su sinove, braću, muževe, čitave porodice i generacije ubili u julu 1995. godine u Srebrenici. Neke do danas nisu pronašli. Nekima sjećanje blijedi, pa im je ostala samo priča dalekih rođaka, da ih umiri pred vremenom, najvećim prijateljem zaborava.

A mi? Mi se pravimo da ne znamo šta se desilo. Biramo riječi tako da nas ne uvedu u nevolju. Tražimo opravdanje zašto šutimo, pa govorimo o predizbornim taktikama, polarizirajućim narativima, šansama za Srbiju, mladosti na čijim plećima nikako ne smije biti teret odgovornosti. Pobogu, pa mogu se slomiti pod takvim pritiskom. A šta ćemo onda mi? Kako ćemo se mi onda boriti za svoje živote? Kako ćemo održati fiktivno, opštenarodno zajedništvo? Svakako je odgovornost na onima koji je poriču, i to i prije nego što su to mogli raditi na svih pet medija s nacionalnom frekvencijom. Zvanično, oni nose tu odgovornost. Istina, neće je preuzeti, ali šta se tu može. Bavit ćemo se time poslije, sada imamo prečeg posla. Uostalom, ne razgovaramo mi ovdje o ideologijama, nego o borbi protiv režima.

Vlast je pokazala da odgovornost za zločine počinjene u ime Srbije neće preuzeti. Na nama je, kao građanima Srbije, da to od njih iznova i iznova zahtijevamo, istovremeno je i sami preuzimajući.

Trenutak kada studentski pokret postaje neprikosnoveni protivnik te iste vlasti koja nas drži zarobljenima u svojoj želji za apsolutnom moći, isti je trenutak kada gubi svaki argument za šutnju i okretanje glave od istine. Da, nažalost, situacija je takva. Niko nema privilegiju pošteđenosti od odgovornosti. Zato je na svakome od nas da je preuzme.

Kako? Tako što ćemo svakog 11. jula izaći na ulicu i reći: znamo da je u Srebrenici počinjen genocid. Znamo da nas sve ove godine lažete. Znamo da ste to namjerno izostavili iz udžbenika. Znamo da vam to ide u korist. Znamo da je poricanje genocida produbljivanje njegovih posljedica i da je izvinjenje temeljni dio pravde.

I zato, u ime Srbije, izvinite. Izvinite što ste se morali vratiti u prazne kuće. Izvinite što vam je miris djece ostao samo u marami kojom ste ih pokušali spasiti. Izvinite što su vam ostale samo fotografije. Izvinite što ste morali klečati na hladnom betonu u nadi da ćete pronaći makar dio svojih očeva. Izvinite što braću još uvijek niste pronašli. U ime Srbije, izvinite za počinjeno.

Izvinjenje je odgovornost svih nas, bez obzira na to kada smo rođeni. Činjenica da smo rođeni u Srbiji koja genocid nije spriječila, dovoljna je. Činjenica da ga Srbija i dalje poriče, čini odgovornost još većom.

Ove godine niste uspjeli, pokušajte sljedeće.

A pošto je već prošla 31. godina, a odgovornost je svakoga od nas, i iako nije ni blizu dovoljno:

U ime Srbije, izvinite.

(Autor: Mila Pajić, izvor: Autonomija)