Američki The Boston Globe objavio je veliku priču o Kerimu Bajramoviću, preživjelom genocida u Srebrenici koji danas živi u gradu Revere u saveznoj državi Massachusetts. 

Povod za tekst bila je smrt Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, kojeg je Bajramović kao četrnaestogodišnjak vidio u Srebrenici u julu 1995. godine, prenosi Politicki.ba. 

Novinar Danny McDonald piše da je Bajramović tada bio među desetinama hiljada Bošnjaka koji su se nalazili u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija, nakon što su tokom rata protjerani iz svojih domova. 

A onda je, kako piše Boston Globe, u Srebrenicu stigao Mladić. „Nisam znao ko je on“, prisjetio se Bajramović u razgovoru vođenom u njegovom domu u Revereu. 

Ipak, način na koji su se vojnici ponašali prema Mladiću ostavio je na tadašnjeg dječaka jasan utisak da je riječ o nekome veoma važnom. 

Bajramović se prisjetio da je Mladić okupljenim civilima govorio kako ih je „njihova vlada ostavila njima“ i da sada „oni mogu odlučiti šta će učiniti s njima“.

Mladić je potom govorio da će civili biti prebačeni prema Tuzli. Neki ljudi iz mase čak su mu zahvaljivali, ne znajući šta će se uskoro dogoditi. 

Uslijedio je genocid u kojem je ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Kada je prošle sedmice dobio poruku da je Mladić umro u pritvoru u Haagu, Bajramović nije reagirao riječima olakšanja. 

„Volio bih da je živio zauvijek, samo da bi zauvijek bio zaključan“, rekao je. 

Dodao je: „Šta god da mu se dogodi, neće promijeniti ono što je uradio.“ 

Boston Globe navodi da je oko 30 ljudi koje je Bajramović poznavao ubijeno u masakru. 

Njegovo preživljavanje, kako sam kaže, bilo je rezultat niza laži koje su mu spašavale život u trenucima kada je svaka pogrešna riječ mogla značiti smrt. 

Kada ga je jedan srbijanski vojnik pitao koliko ima godina, Bajramović je slagao. Imao je 14, ali je rekao da ima 12. 

Već su se širile glasine da se dječaci stariji od 12 godina odvode.

Bio je sitnije građe, pa je njegova priča bila uvjerljivija. Druga laž došla je od žene koja je njega i njegovu majku primila nakon što su izbjegli iz rodne Nove Kasabe. 

Kada su ih zaustavili vojnici, ona je rekla da su Bajramović i njegova majka njeni rođaci. Jedan od vojnika poznavao je tu ženu još iz vremena prije rata.

Nekada su bili komšije, a sada su se nalazili na suprotnim stranama. „U životu ima mnogo slučajnosti“, rekao je Bajramović. Taj vojnik ih je zatim fizički proveo prema kolonama kamiona kojima su civili odvoženi iz Srebrenice. Kada ga je drugi naoružani vojnik pitao ko su ljudi koje vodi, odgovorio je: „Ovo su moji.“ 

Te riječi pomogle su Bajramoviću da preživi. Srbijanske snage tada su autobusima i kamionima odvozile bošnjačke civile iz Srebrenice, dok su muškarce i dječake odvajale od žena, djece i starijih. 

Mnogi od odvojenih muškaraca nikada više nisu viđeni živi. Bajramović je završio u stražnjem dijelu kamiona. Na glavu je stavio maramu kako bi izgledao kao djevojčica i pokušavao se sakriti u uglu. U jednom trenutku, prisjeća se, muškarac s velikom bradom zavirio je u kamion i pitao ima li unutra muškaraca ili dječaka. Odgovor je ponovo bio laž – da ih nema. Bajramović je spustio glavu prema podu i pokušavao ostati neprimjetan. Kamioni su prolazili kroz naselja, a ljudi su na njih bacali različite predmete.

Bajramović kaže da je svima bilo jasno da se u njima nalaze Bošnjaci. Nije znao koliko je putovanje trajalo.

Možda sat, možda sat i po. Kada se konvoj konačno zaustavio, ljudima je naređeno da izađu i prođu kroz tunel. Bajramović se ponovo pokušavao učiniti što manjim kako niko ne bi primijetio da je tinejdžer. 

Na drugoj strani tunela nalazili su se drugi vojnici. U prvi mah nisu znali čiji su. Njegova majka tada je prepoznala osobu koju je poznavala. Bili su to pripadnici bošnjačkih snaga. Bili su sigurni. 

Bajramović je za Boston Globe govorio i o životu prije samog genocida, o godinama provedenim u ratu. 

Od svoje 12. do 15. godine, kaže, rat je bio njegova svakodnevnica. Znao je kako izgleda živjeti bez čiste vode, električne energije i stalnog pristupa hrani. 

Pamti zvuk snajperskog metka koji prolazi pored čovjeka i trag koji ostavlja u snijegu kada promaši. Pamti i osjećaj da bi čak i fudbalski turnir mogao privući granatiranje, jer su veća okupljanja predstavljala metu. I pamti trenutke kada su se takvi strahovi pokazali opravdanim. 

„Kada tvoj mozak više ne može podnijeti strah, jednostavno se isključiš“, rekao je. Nakon Srebrenice otišao je u Englesku kod oca, koji je Bosnu napustio prije rata. Tamo je proveo pet godina. Kao tinejdžer i mladić patio je od depresije, a rekao je da je u pojedinim periodima imao i suicidalne misli. 

„Veoma je teško isključiti taj osjećaj“, kazao je govoreći o strahu koji je rat ostavio iza sebe. Danas je njegov život potpuno drugačiji. 

Više od 20 godina živi u Revereu. Njegova tetka prva se nastanila u tom dijelu Massachusettsa, a kasnije su joj se pridružili Bajramović i njegova majka. 

Diplomirao je na University of Massachusetts Amherst. Danas ima 45 godina i radi kao model engineer u kompaniji GE Aerospace.

 Živi u staroj kući iz prve polovine 19. stoljeća, koja mu se dopada jer, kako kaže, „ima karakter“. Na fotografijama u dnevnoj sobi njegova su osmogodišnja kćerka i trogodišnji sin. Po kući su bojanke, dječije igračke i automobili, a ispod televizora PlayStation 5. 

Rat je hiljadama kilometara daleko, ali njegovi tragovi nisu nestali. 

Bajramović se vratio u Srebrenicu i kaže da je s vremenom prihvatio činjenicu da neke stvari nije moguće promijeniti. 

„Možeš se boriti protiv toga, ali niko neće vratiti nikoga. Stvari su se dogodile, sada moraš raditi na sebi“, rekao je. Dio tog rada, piše Boston Globe, jeste i pokušaj da normalno spava. 

Nakon bijega iz Srebrenice stalno je sanjao isti san – ponovo je bio tamo, usred rata, i morao je ponovo pronaći način da pobjegne. 

Zbog toga ni danas ne voli odlaziti na spavanje. Ne podnosi ni glasne zvukove, pa čak ni glasan plač djece, jer ga podsjećaju na patnju. 

Smrt Ratka Mladića ponovo je otvorila stare rane. 

Boston Globe piše da je historija na Balkanu i dalje političko i društveno bojno polje te da dio Srba u BiH, uprkos presudama i dokazima, Mladića i dalje smatra herojem. 

„To donosi mnogo bola“, rekao je Bajramović. „Trideset godina kasnije, mi i dalje doživljavamo mržnju.“ Ipak, pokušava se fokusirati na pozitivne stvari. 

Ovog ljeta prisustvovao je na tri utakmice Svjetskog prvenstva na kojima je igrala reprezentacija Bosne i Hercegovine. 

Dok su u Seattleu deseci hiljada Bosanaca i Hercegovaca zajedno pjevali, primijetio je da mu niz lice teku suze. Kaže da ga je vlastita reakcija iznenadila.

 A nakon svega što je preživio, njegov pogled na život stao je u nekoliko riječi. „Iznad zemlje si“, rekao je. „To je dobar dan.“