Rezoluciju su, nakon višetjednog usuglašavanja, u saborsku proceduru zajednički uputili Domovinski pokret i HDZ, a u ime predlagatelja obrazložio ju je potpredsjednik Sabora Ivan Penava. Dokumentom se traži legitimna politička zastupljenost Hrvata u BiH i sprječavanje preglasavanja pri izboru hrvatskoga člana Predsjedništva, pri čemu se prvi put izrijekom podupire i uspostava zasebne izborne jedinice kao jedno od mogućih rješenja. Rasprava se vodila manje od tri mjeseca prije općih izbora u BiH, raspisanih za 4. oktobra 2026, piše Bosna.hr.

Hodžić je govor otvorio upozorenjem da postoje teme koje nadilaze dnevnu politiku, „jer ono što ovdje izgovorimo pažljivo se sluša i izvan Republike Hrvatske”, a rasprava o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, rekao je, upravo je jedna od njih.

Konstitutivnost je ustavna činjenica

Svoje je stajalište zastupnik odredio odmah, bez ostavljanja prostora dvojbi:

„Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini jest konstitutivan narod. To nije politička želja niti zahtjev jedne političke opcije, nego ustavna činjenica Bosne i Hercegovine. Jednako tako, smatram da Bosna i Hercegovina treba reformu izbornoga zakonodavstva. Problem postoji i treba ga rješavati, ali vjerujem da se tako složen problem ne može riješiti jednostranim političkim deklaracijama niti unaprijed definiranim rješenjima bez političkog dogovora onih koji će s tim rješenjima živjeti.”

Rezoluciji je, naglasio je, pristupio bez predrasuda – pročitao je preambulu, obrazloženje i operativni dio – te izdvojio ono što smatra ispravnim: podsjećanje da je Hrvatska među prvim državama priznala neovisnost BiH, na Washingtonski sporazum i zajedničko djelovanje Hrvatske vojske i Armije RBiH koje je stvorilo pretpostavke za završetak rata i Daytonski mirovni sporazum, na ustavnu obvezu Hrvatske da skrbi o Hrvatima izvan svojih granica, kao i govor o punoj političkoj jednakopravnosti i reformi koja će svakom konstitutivnom narodu omogućiti izbor legitimnih predstavnika, uključujući člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda.

Povijesna pouka: Kad Hrvati i Bošnjaci razgovaraju, svi dobivaju

Poseban dio govora Hodžić je posvetio činjenici koja se, kako je rekao, često zaboravlja, da nijedan ozbiljan iskorak prema miru u BiH nije ostvaren bez suradnje Hrvata i Bošnjaka:

„Washingtonski sporazum nije nastao zato što su nestale sve razlike između dva naroda. Nastao je zato što je prevladala svijest da bez međusobnog partnerstva nema ni opstanka Bosne i Hercegovine ni trajnog mira. (…) To nije samo povijesna činjenica. To je politička pouka koja vrijedi i danas. Kada god su Hrvati i Bošnjaci razgovarali, Bosna i Hercegovina bila je bliže stabilnosti. Kada su prestajali razgovarati, svi su gubili.”

Pritom je jasno rekao i da nikome u sabornici, „pa ni meni kao zastupniku bošnjačke nacionalne manjine”, ne bi smio biti cilj osporavati postojanje problema: „Ozbiljna politika ne počinje negiranjem problema, nego traženjem najboljeg načina njegova rješavanja.”

Hoće li dokument pomoći ili postati dio kampanje?

Čitajući rezoluciju, Hodžić je, kako je rekao, pokušavao odgovoriti na jedno pitanje: hoće li dokument o kojem se danas raspravlja, a sutra donosi, doista pomoći Hrvatima u BiH ili će prije svega postati dio političke rasprave koja će za manje od tri mjeseca ionako dominirati zemljom zbog općih izbora. Stekao je dojam da se položaj Hrvata gotovo u cijelosti promatra kroz prizmu izbornoga zakonodavstva, koje ne spori kao jedno od ključnih pitanja, ali se pita je li jedino:

„Hoće li hrvatska obitelj ostati živjeti u Bosanskoj Posavini zato što smo riješili izborni model? Hoće li se mladi vratiti u Orašje, Žepče ili Kiseljak samo zato što smo promijenili način izbora člana Predsjedništva? Zato sam očekivao da će dokument jednaku pozornost posvetiti demografskom opstanku, gospodarskom razvoju i svakodnevnom životu hrvatskog naroda.”

Podsjetio je da je BiH od popisa 2013. izgubila stotine tisuća stanovnika te da Eurostat i druge međunarodne institucije godinama upozoravaju kako je riječ o jednoj od država s najvećim iseljavanjem u Europi, problemu koji jednako pogađa Hrvate, Bošnjake i Srbe. U tom je kontekstu progovorio i o europskom putu: nijedna država, rekao je, nije postala članicom EU-a rješavanjem samo jednoga političkog pitanja, nego izgradnjom institucija, vladavine prava, povjerenja i sposobnosti kompromisa. „Bosna i Hercegovina neće postati europska država samo izmjenom Izbornoga zakona. Postat će europska država onda kada politički predstavnici budu imali volje i sposobnosti zajedno donositi odluke.”

Ono čega u rezoluciji nema: Hrvati u Republici srpskoj

Posebno se zadržao na onome što u rezoluciji nije pronašao, ozbiljnijoj analizi položaja Hrvata u Republici srpskoj. To, upozorio je, nije tema važna samo Hrvatima jer vrlo je dobro poznaju i bošnjački povratnici, a i jedni i drugi godinama upozoravaju na ograničavanje prava, demografsko pražnjenje i odlazak čak i onoga malog broja ljudi koji su se nakon rata vratili:

„Ako doista vjerujemo u načelo konstitutivnosti, onda ono mora vrijediti na svakom pedlju Bosne i Hercegovine.”

Kao zastupnik bošnjačke nacionalne manjine naglasio je još jednu, načelnu stvar: Bošnjaci u Hrvatskoj nikada nisu smatrali mogućim povlačiti paralelu između položaja nacionalnih manjina u Hrvatskoj i Srbiji te položaja Hrvata u BiH – kao što je to, primijetio je, u današnjoj raspravi zagovarao zastupnik Bulj.

„Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu nacionalna manjina nego konstitutivan narod. Upravo zato njihova prava proizlaze iz sasvim drukčijeg ustavnopravnog temelja.”

Načela umjesto gotovih modela

S rezolucijom se razišao u dijelu u kojem Hrvatski sabor podupire konkretne modele izborne reforme. Odgovornost je Sabora, smatra, štititi načela – jednakopravnost, legitimno predstavljanje, poštovanje Daytonskog sporazuma i europski put BiH – dok konkretna institucionalna rješenja moraju biti rezultat dogovora legitimnih predstavnika Hrvata, Bošnjaka i Srba u Bosni i Hercegovini.

Nije mogao zanemariti ni politički trenutak donošenja dokumenta:

„Pred nama je manje od tri mjeseca do općih izbora u Bosni i Hercegovini. Ne dovodim u pitanje motive predlagatelja, ali držim legitimnim zapitati se hoće li ovaj dokument pridonijeti dijalogu ili će postati dio predizborne kampanje u kojoj će se postojeći politički rovovi još dublje iskopati.”

„Moj glas je glas za Bosnu i Hercegovinu”

Na kraju je otklonio svaku dvojbu o naravi svog istupa: ovo, rekao je, nije govor protiv bilo koga, niti protiv političke jednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, niti protiv izmjena Izbornoga zakona. Naprotiv – želi Bosnu i Hercegovinu u kojoj će se hrvatski narod osjećati politički ravnopravan, u kojoj će se Bošnjaci osjećati sigurnima i u kojoj će Srbi, Hrvati i Bošnjaci znati da nijedna važna odluka nije donesena protiv njih, nego zajedno s njima:

„Najveći prijatelj Bosne i Hercegovine nije onaj koji govori samo ono što želi čuti jedan narod, nego onaj koji potiče dogovor među narodima koji u njoj žive. Ako vjerujemo u Bosnu i Hercegovinu kao suverenu, teritorijalno cjelovitu i europsku državu, onda moramo vjerovati da u takvoj državi ne može dugoročno biti dobro jednom narodu, a da druga dva žive u osjećaju političke nepravde.”

Kao Bošnjak iz Hrvatske, rekao je, dobro zna što znači pripadati zajednici koja svoju budućnost gradi zajedno s hrvatskom državom, ali i koliko je važno da ljudi u BiH, bez obzira na nacionalnost, osjećaju da ta država pripada i njima: „Zato nikada nisam vjerovao u politiku u kojoj jedan narod može dugoročno pobijediti druga dva. Takve pobjede u Bosni i Hercegovini uvijek su bile samo privremene.”

Zaključio je da ostaje vjeran politici dijaloga – kao zastupnik u Hrvatskom saboru i predstavnik bošnjačke nacionalne manjine koja nikada nije dovodila u pitanje svoju odanost Republici Hrvatskoj, „pa ni onda kada ju je trebalo braniti krvlju zajedno s hrvatskim braniteljima”, ali ni svoju povezanost s Bosnom i Hercegovinom:

„Uz puno poštovanje prema predlagateljima i uz jasno opredjeljenje za punu političku jednakopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, ovako sročenu rezoluciju ne mogu podržati. Moj glas je glas za Bosnu i Hercegovinu u kojoj će hrvatski narod biti potpuno ravnopravan, ali u kojoj će do toga doći kroz politički dogovor, a ne kroz nova međusobna udaljavanja. Vjerujem da je upravo to interes Hrvata. Vjerujem da je to interes Bošnjaka. Vjerujem da je to interes Srba. I iznad svega vjerujem da je to interes Republike Hrvatske.”