Piše: Miodrag VLAHOVIĆ / Pobjeda

Posjeta Marte Kos je obilovala nepotrebnim eskapadama, izvještačenim gestovima, pretjerivanjem tamo đe pretjerivanju ne bi trebalo da ima mjesta, (ne)očekivanim potezima i gafovima i, na kraju, vrlo plitkim šablonizovanim izjavama.

Razočaranje nije bilo veliko - jer je nastup slovenačke komesarke za proširenje i dobrosusjedske odnose bio, i u stilu, i u sadržaju, samo nastavak njene razočaravajuće prve posjete Crnoj Gori: forsiranje Bobotovog kuka sa vojvodom Mandićem.

Nema iznenađenja - pa nema ni ljutnje. Niti ljutnji i ozlojeđenosti ima mjesta u ovakvim rabotama: to bi bila krajnje neozbiljna reakcija na vrlo ozbiljne probleme.

NEPOTREBNE GREŠKE EVROPSKE DIPLOMATIJE

Bilo je, svakako, očekivano da komesarka Kos, tokom nove posjete Crnoj Gori, upriliči sastanak sa svim partijama vlasti i opozicije. Razlog ne treba posebno napominjati: upravo je potpisan (uz marginalne ekstremizovane izuzetke) dokument, na osnovu opozicione platforme, koji kompletira crnogorsku evropsku agendu, to jest - koji joj daje puni smisao i legitimitet.

Pretpostavka da će se gospođa Kos sjetiti te očevidne prilike se pokazala pogrešnom. To je greška svakako manja od one koju je Komesarka nedavno napravila povodom Srbije - predlažući da se otvori novi pregovarački „klaster“ sa Vučićevim režimom. Osam članica EU je jasno odbilo da podrži taj iznenađujući prijedlog.

(To je, da skratimo, vrlo kompromitantno za bilo koju komesarku/komesara. Upravo porazno. Što je time htjela da poruči - znaju, valjda, samo u Beogradu.)

Tako sastanka sa potpisnicima Sporazuma nije bilo. Ulogu šefa Delegacije EU u Podgorici, ambasadora Satlera, u svemu tome treba definisati jednim prostim pitanjem: zar Ambasador nije sugerisao Komesarki jednu tako očiglednu i logičnu stvar? Ili: zar se se ni on nije toga sjetio? To jest, preciznije i važnije: zašto se on nije toga sjetio?

Umjesto novog razglabanja čemu služi i što je svrha šefa Delegacije EU u zemlji-kandidatu, treba se pozabaviti suštinom toga što nam demonstriraju, uz obilje repetitivnih fraza, komesarka Kos i austrijski ambasador.

Jasno je da je njihova preferencija da u prvi plan, sasvim metodično i dosljedno, guraju četničkog vojvodu Mandića i roj velikosrpskih i proruskih stranaka koje ga prate.

To nije proizvod glasina da je gospođa Kos službenica jedne vojne kontraobavještajne službe koja je imala staru skraćenicu kao njeno prezime (sada je to VBA, naravno), a da je ambasador Satler čudnim nitima vezan za svoju nekadašnju ministricu (Karin Kneissl, naravno), koja je, kao što je poznato, pobjegla u Moskvu. To bi bilo jeftino i manje inteligentno objašnjenje. Teorije zavjere ne objašnjavaju ništa.

Problem je u fiksaciji i simplifikaciji, koju su, i Kos i Satler, prihvatili, to jest koju sprovode, ignorišući - skraćeno rečeno - destruktivnu antidržavnu i anticrnogorsku politiku četničkog vojvode Mandića.

Tako je temeljna greška gospođe Kos da pristaje na sastanak sa „političkim predstavnicima srpske nacionalne zajednice“ u Crnoj Gori, uz glavni ruski začin u našoj zemlji, rektora Božovića. Što, dakle, (ne)svjesno - da joj kurtoazno podarimo ovo „ne“ - podržava etno-federalizaciju Crne Gore, na kojoj vojvoda Mandić predano radi posljednje tri decenije.

To je nedopustiva najozbiljnija greška evropske diplomatije, bez obzira na znanje, ugled i stvarni uticaj komesarke Kos.

Ta kratkovida i površna politika ignoriše, svjesno, ogromni dio crnogorske političke zbilje, socijalnih, ekonomskih i kulturnih procesa (koji su krajnje nekulturni), kojima se razgrađuju, obesmišljavaju i uništavaju građanska država, demokratski i principi vezani za ljudska prava i kojima se kontinuirano i planski udara na identitet Crnogoraca i Crne Gore kao multietničke zajednice ravnopravnih građana.

Ta strana medalje gospođu Kos očigledno ne zanima. Oni koji u institucijama EU prate njen rad i rezultate treba na to da obrate pažnju.

Takav evropski pristup je pogrešan. Povlađivanje nacional-šovinizmu je gubljenje vremena. To je direktno ugrožavanje crnogorske evropske agende.

Mala će biti i nedovoljna utjeha ako pomenute evropske diplomate shvate posljedice svoje površne i paradne politike kada im - baš sa one strane koju sada nekritički podržavaju i promovišu - stignu prepreke i sabotaže.

Na kraju, ostaje utisak da je gospođa Kos propustila još jednu šansu da proširi i učvrsti blok za plan koji joj je osnovna obaveza apropos Crne Gore. Naši opozicionari treba da nastave da budu benevolentni i strpljivi - da im se ne zamjeri kako su tobože oni kočnica evropskih integracija - ali bi pomogli i sebi i našoj zemlji kada bi bili aktivniji, i u Crnoj Gori, i u zemljama-članicama EU, i u Briselu.

Ili to, ili da nauče da se grle grčko-rimskim stilom i da nazdravljaju praznim čašama, baš kao Vojvoda i Komesarka: За ваше здоровье!

MORS AMERICANA

Samit NATO u Ankari se završio povoljno.

Saveznice su, uglavnom, bile primorane da nauče vještinu kriznog menadžmenta: kako preživjeti Donalda Trampa, njegove ispade, nekontrolisane izjave, uvrede i nesuvislosti.

Potrudio se i sâmi četrdeset i sedmi Predsjednik, pa je, uz neizbježne gafove i nepovezane misli, uspio da održi korektni i iznenađujuće pozitivni sastanak sa ukrajinskim predsjednikom Zelenskim.

Nije ni čudo: ukrajinski dronovi lete i razvaljuju ruska naftna postrojenja duboko u ruskoj teritoriji, čak po 2000 kilometara od linije razdvajanja na ratištu. Ukrajina izrasta u moćnu vojnu silu, najspremniju evropsku armiju... Ukoliko Tramp održi obećanje i stavi na raspolaganje rakete „Patriot“, prebrisaće, u velikoj mjeri, mučne slike sa početka komunikacije sa Zelenskim.

Poučeni svježim iskustvima, sačekaćemo da vidimo ispunjenje tog značajnog obećanja. Mada od tog, svakako intrigantnog pitanja, postaje važnije ko će koga (politički) nadživjeti: Tramp Putina, ili Putin Trampa?

Na ostalim poljima - uključujući gotovo komični „mir“ koji je Tramp postigao, pa ukinuo, pa postigao, a onda opet ukinuo … sve do potpisa na surealni dokument u Versaju (300 milijardi dolara finansijske podrške Iranu?!) - SAD se suočavaju da najdubljom krizom u svojoj novijoj istoriji.

Rat u Zalivu je nakratko skrajnuo temu Epstinovih „fajlova“ sa naslovnih strana, a državni sekretar Rubio se trudi da objasni da je sada cilj američke diplomatije da - stvari vrati u stanje prije rata!

To je prilično tužan cilj za vanjsku politiku najmoćnije zemlje svijeta. „Pax americana“ u novom Trampovom MAGA dobu asocira na jednu drugu latinsku riječ. Bolje da je ne prevodimo.

A, što se tiče MAGA izolacionizma i populizma, imali smo prilike, konačno, da ostvarimo bliski susret treće vrste sa tim fenomenom, na nedavnom prijemu povodom nacionalnog praznika Francuske.

Stvar je neprepričljiva. Demokrate (američke demokrate) su krive za sve; Crna Gora nikakve koristi neće imati od članstva u EU; tek ćemo imati što da vidimo kakvi su ti Evropljani; ruski uticaj u Crnoj Gori je predimenzioniran, to je uobrazilja naših službi; srpski uticaj nije ni pomenut; naši ljudi na vlasti vole Tramp/Putina jer su to jake ličnosti; Putin će umrijeti prirodnom smrću, za jedno deset do petnaest godina; ideje o njegovom nasilnom odlasku s vlasti su neozbiljne, jer je bezbjednosni aparat oko njega vrlo jak …

Naši pokušaji da odgovorimo sagovorniku ostali su bez ikakvog efekta. Ali smo, na kraju, ipak pronašli jednu tačku za rapprochement: diplomati se svidjela naša rozeta na reveru, sa malteškim krstićem.

Jeste, to je rozeta od ordena Malteškog reda, spasismo se.

Dobro ju je nositi sporad uroka, kako su govorili naši stari, a posebno kada se suočite sa novim američkim diplomatama!

Zato ćemo iz sjećanja izvući one američke vrsne diplomate s kojima smo imali čast i zadovoljstvo da razgovaramo i sarađujemo - i da učimo, naravno: M. Abramowitz, W. Zimmerman, D. Fried, R. DiCarlo, C. Hoe, S. Jones, H. B.

Yee, K. Volker, T. Countyman, D. Serwer, R. Moore, M. A. Uyehara i S. K. Brown, kao i, naravno, C. Rice i H. Clinton. I mnogi drugi, još iz vremena Američkog centra i gostiju najbolje profesorice engleskog, pokojne Hilde Zakrajšek.

To sjećanje je dovoljno da ignorišemo i prebrodimo nove situacije. Kojima će, nadamo se - i zbog svijeta i zbog SAD - brzo doći kraj.

To želi svaki autentični američki prijatelj.

STRATEŠKA PRAZNINA MVP

Postoji ona stara anegdota kada je na Cetinje, davno, stigla kafa i kada je jednu šolju vrelog napitka (tada još) knjaz Nikola, sklon brutalnim šalama, ponudio sa „Zdrav bio …!“ nekom ponosnom Gorštaku.

„Zdrav bio, Gospodaru!“ uzvrati brkata ljudina, Gospodareva se ne odbija - i saspe sebi vrelu tečnost u grlo!

Kad se nekako oporavio od šoka, pita ga nemilosrdni Gospodar: „Bi li još jednu?“

„E ne, Gospodaru, nema Crnogorca koji može dvije od ovoga!“

E tako nema građanina Crne nam Gore koji može dva puta pročitati novu Strategiju vanjske politike koju je, prije koji mjesec, bez pompe, objavio kabinet ministra Ibrahimovića.

To štivo na više desetina stranica, osim po naslovu, nema nikakve sličnosti sa dokumentom strateške namjene i sadržaja.

Saznali smo to i iz prazničnog intervjua mvp Ibrahimovića i iz pratećih, gotovo propagandnih tekstova, koji otkrivaju da se „Strategija“ odnosi na projekcije o tome koliko ambasada i đe treba otvoriti i nesvarljive ponjave fraza i birokratskog novogora.

Crna Gora, dakle, nema novu strategiju vanjske politike.

A da je ima, kao što ju je imala 2004/5, onda bi to bio dokument za upotrebu među odabranim korisnicima iz državnog vrha i crnogorskih ambasadora.

Osnovne teme bi bile - lako se dosjetiti - nastupajući (nadamo se!) pristupni pregovori sa EU; pregovori sa Hrvatskom; strategija politike prema susjedima; borba protiv malignih uticaja sa strane - od Srbije i Rusije, pa na dalje.

Principi, rezoni, logika, s jedne, kao i željeni ciljevi, s druge strane. Za dobro sročenu Strategiju bile bi dovoljne tri stranice, kao i potrebni stepen zaštite tog dokumenta.

Ali, aktuelni ministar vanjski ne haje za to, a te teme ne interesuju ni njegovog „parnjaka“, de facto ministra spoljnjeg, Ivanovića.

Obojica su, za sada, „strateški“ preživjeli pad vlade Viktora Orbana, pa im je u strateškom interesu da se ne pominje i ne otvara pitanje jednog ugovora sa tamo jednom Orbanovom/Sijartovim firmom, koja je volšebno dobila posao uspostavljanja sistema kontrole crnogorske kopnene granice.

Ali, u najcrnogorskijem slobodnom crnogorskom novinarstvu goruće su teme Ibrahimovićev egzotični engleski jezik i Ivanovićeve vrišteće kravate, a ne ozbiljna pitanja o još ozbiljnijem problemu.

Zdrav bio, Gospodaru, sipaj nam što ti volji drago!