U nastavku pročitajte tekst čiji je autor portal Antea M, a koji se direktno osvrće na skandalozne izjave ministarke Snežane Paunović i duboko ukorijenjeni problem suočavanja sa ratnom prošlošću. Tekst prenosimo u cijelosti.

"Hiljade dželata mirno hodaju ulicama naših gradova i drugih naseljenih mjesta i gotovo niko u tome ne vidi nikakav problem"

Ministarku državne uprave i lokalne samouprave Snežanu Paunović uhvatila je žal za propuštenim prilikama. Dođu tako te godine u životu kad je prošlosti mnogo više nego budućnosti, pa čovjek jednim pogledom obuhvati prohujalo vrijeme i uviđa greške, promašaje i propuste. Normalno, uhvati ga i sindrom naknadne pameti, sve bi sad drugačije radio, samo kad bi vrijeme nekako moglo da se vrati unatrag.

Za čim žali ministarka? Veli Paunović kako bi 1998. godine, da je bila na mjestu tadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića, etnički očistila Kosovo. Ministarka je meka srca, ne bi likvidirala Albance, nego smatra kako bi sve to izvela na način da “svako onaj ko se osjeća manje kao stanovnik Savezne Republike Jugoslavije, napusti istu i ide u svoju matičnu zemlju“.

Ministarkino iskreno zalaganje za etničko čišćenje Kosova izazvalo je burne reakcije u Srbiji, regionu i po Evropi. Čitav niz osuda se sručio na gospođu Paunović koja je imala mali nastup iskrenosti na TV Kurir. Nakon oštrih reakcija, Paunović je ipak riješila da reterira, da malo spusti loptu, pa je izvoljela izjaviti sljedeće, nastojeći da ublaži svoju prvobitnu izjavu: „Da, rekla bih vjerovatno deportacija, prosto da izbjegnem da me razapinju i ovakvi i onakvi”.

Nedovršeno etničko čišćenje

I poslije kad neko napiše kako je u Srbiji već decenijama na vlasti razbojnička banda, kriminalna grupa, skupina okorjelih zločinaca – optuže ga da pretjeruje i da koristi suviše radikalan vokabular. Etničko čišćenje i deportacije su zločini, krivična djela, nepočinstva zabranjena zakonom. Čak i u Srbiji. Dakle, imamo ministarku koja se mirno zalaže za izvršenje teških krivičnih djela i to masovnih, u režiji takozvane države. Zaista skandalozno. Besprimjerno. Neviđeno. Nečuveno. Sramno. Besramno. Šokantno. Bestidno. Neshvatljivo. Neverovatno. Vaistinu, treba se zgražavati nad riječima gđe Paunović, tražiti njenu ostavku, tražiti da odgovara za izgovorene riječi koje, usput budi rečeno, i same po sebi krše zakon.

Ima li ipak nešto još skandaloznije, besprimjernije, neviđenije, nečuvenije, sramnije, besramnije, šokantnije, bestidnije, neshvatljivije i nevjerovatnije? Ima li nešto što bi ovu ministarkinu zlikovačku izjavu učinilo ne baš tako incidentnom? Nažalost, ima. Ministarkin žal nad propuštenom prilikom da se izvrši etničko čišćenje Albanaca sa Kosova je totalno promašen, jer se to već dogodilo. Slobodan Milošević i njegove zločinačke vojne, paravojne i policijske horde su već izvršile etničko čišćenje Albanaca sa Kosova, doduše ne 1998, već naredne, 1999. godine.

Miloševićeve snage protjerale su skoro 900 hiljada Albanaca u Makedoniju, Crnu Goru i Albaniju. Međutim, to je izgleda ministarki Paunović malo. Ili je problem u nečemu drugom? Problem je u tome što je to etničko čišćenje bilo privremeno, što su se Albanci vratili u svoje domove, nakon što je Srbija izgubila rat protiv NATO pakta, kapitulirala i potpisala Kumanovski sporazum. Prava je šteta što ministarka Paunović nije izložila cio plan, šta bi radila da je bila na mjestu Slobodana Miloševića. Kako bi izvela da se protjerani civili nikada ne vrate u svoje kuće i stanove? Kako bi pobijedila NATO pakt? Da li bi se ipak odlučila za totalno istrebljenje i genocid kao jedino pouzdana sredstva?

Od Kosova do Batajnice

Daleko mi odosmo, pitanja su besmislena, jer gospođa nije samo fašista, već i idiot. Jer zaista treba biti idiot pa se vaditi kako je bolje upotrijebiti izraz deportacija nego etničko čišćenje. A u Hagu su silni srpski junaci osuđeni za etničko čišćenje, deportacije stanovništva, masovna ubistva i druge zločine protiv čovječnosti. Trudili su se Milošević i njegov režim, hiljade izvršilaca zločina, da satru Albance na sve moguće načine, kao što su to isto činili i po drugim susjednim zemljama drugim narodima. O tome svjedoče i masovne grobnice u Batajnici, nedaleko od centra Beograda, u koje su bačeni leševi nekoliko stotina albanskih civila, dovezeni hladnjačama sa Kosova.

Nisu Miloševićeve snage samo protjerivale Albance, već su počinile silne pokolje, ubistva, zvjerstva. Recimo, ubistvo 274 žitelja sela u dolini Reka kod Đakovice koje su 27. aprila 1999. godine počinili pripadnici SUP-a Đakovica, Posebnih jedinica policije i 549. motorizovane brigade Vojske Jugoslavije. Iz tog pokolja posmrtni ostaci 252 žrtve završili su u Batajnici. Najmlađa od njih imala je 15, a najstarija 77 godina.

Ili masakr u Landovici koji su pripadnici 549. motorizovane brigade VJ izvršili 26. marta 1999. godine. Prvo su ispalili granatu iz tenka na kuću porodice Gaši usmrtivši na licu mjesta dječaka od 16 godina, a kad su ukućani počeli da bježe, osuli su rafalnu paljbu po njima i ubili još 13 osoba, među kojima je bilo šestoro djece i jedna trudnica. Posmrtni ostaci pet žrtava iz Landovice pronađeni su u Batajnici. Najmlađa žrtva je imala dvije, a najstarija 76 godina. Ili pokolj u Ljubeniću izvršen 1. aprila 1999. godine kad je ubijeno 48 albanskih civila. U Batajnici su pronađeni posmrtni ostaci 29 ljubenićkih žrtava, među kojima je najmlađa bila stara 15, a najstarija 87 godina.

Ozlijeđene duše

Stravičnost počinjenih zločina nikada nam suštinski nije doprla do svijesti. Dominira stanje poricanja, potpuno negiranje zla koje smo kao politička zajednica počinili, bjekstvo od odgovornosti, zabijanje glave u pijesak i slične gimnastičke vještine. Pa čak i kada se o zločinima govori, kada se povede rasprava o ovakvim zločinačkim izjavama, poput ove ministarkine, kad se podsjeti na zločine Miloševićevog režima, rijetko se govori o žrtvama, rijetko se njima daje glas.

Zato nije zgoreg čuti šta je govorio Hisni Beriša, predsjednik Udruženja porodica ubijenih i nestalih u Suvoj Reci: “Imamo ozlijeđene duše, jer je u toj tragediji stradalo osamnaestoro djece, a najmlađi je bio moj unuk Eron od devet mjeseci. Stariji sin moje ćerke imao je tri godine, ćerka dvadeset pet. Hoću jedno da potenciram, da sam kao učenik petog razreda bio naučio pjesmu ‘Krvava bajka’ od pjesnikinje Desanke Maksimović. Pitam da li su ljudi u Srbiji zaboravili taj slučaj, ja nisam i hoću da kažem, neka prelistavaju, jer u ovom slučaju u Suvoj Reci to je bilo kao u Kragujevcu. Ali ne želim nikome da mu se to desi.”

Nužni koraci

Kada bismo ovakva svjedočanstva češće viđali po našim medijima, možda ne bismo na vlasti imali iste partije i ljude koji su organizovali i sproveli udruženi zločinački poduhvat. Nije problem samo u izjavama ministarke Paunović, problem je u tome što je ona visoka funkcionerka SPS-a. Ta partija je zločinačka, zaslužna je za pokretanje četiri rata, za nebrojene ratne zločine, ubistva, pokolje, etnička čišćenja, za sav užas devedesetih. Zajedno sa svojim zlikovačkim saradnicima, prije svega radikalima.

Nije dovoljno da ministarka bude smijenjena, kako to traže razni opozicionari, nije dovoljno ni da odgovara pred zakonom zato što zaziva etničko čišćenje. Potrebno je da SPS bude zabranjen, jer to nije partija, nego udruženje zločinaca. Potrebno je da budu zabranjeni i radikali, ali i naprednjaci, kao njihov derivat.

Neophodna je lustracija svih funkcionera koji su kršili ljudska prava devedesetih i kasnije. Neophodna je krivična odgovornost svih koji su inspirisali na zločine, bavili se ratnim huškanjem, organizovali deportacije i ubistva, komandovali, zapovijedali, na bilo koji način učestvovali u sveopštem zlu. Naravno, za početak bi bilo dobro i da izvršioci zločina budu procesuirani, svi oni koji su svojim rukama činili zlo, ubice, pljačkaši, silovatelji, progonitelji, oni što su uklanjali leševe i zametali tragove svojih nepočinstava.

Radikalno drugačija politika

U Tužilaštvu za ratne zločine postoji 2.500 predmeta, čame u fiokama i nalaze se u predistražnom postupku. Nikog ne zanima da zaista istraži te slučajeve, da traga za zločincima, da sprovede istragu, pa da potom koljače privede pravdi. Kao da čitav pravosudni sistem, čitav državni aparat, kao i najveći dio društva, institucija, pripadnika elite – smatraju da je sasvim normalno što na hiljade dželata mirno hodaju ulicama naših gradova i drugih naseljenih mjesta. Gotovo niko u tome ne vidi nikakav problem. A ogromna većina poriče da se bilo šta dogodilo, da je uopšte bilo nekih zločina, da je Srbija za nešto kriva, da su građani Srbije nešto loše učinili tokom devedesetih.

Onda nije nikakvo čudo što su na vlasti i dalje presvučeni radikali i nepresvučeni socijalisti, i što imamo u Vladi ministarke koje zagovaraju zločine protiv čovječnosti. Sa ovakvim stavom prema prošlosti drugačije nije moglo ni da bude. Zato je neophodna politika koja je suštinski suprotstavljena nacional-socijalističkoj bulumenti i cijelom njihovom projektu, koji je ponikao među takozvanim intelektualcima, piscima, vladikama i sličnim lažnim autoritetima. Takva politika bi morala da se zalaže za one korake pobrojane gore.

Na kraju, takva politika bi morala da se zalaže i za zabranu zločinačke ideologije koja je dovela do ratova, zločina, masovnih ubistava, konc-logora, opsade gradova, spaljivanja sela, masovne pljačke, silovanja, etničkih čišćenja i genocida. Ta ideologija se zove velikosrpski nacionalizam. Kao što je nacizam zabranjen u Njemačkoj, tako bi i velikosrpski nacionalizam morao da bude zabranjen u Srbiji. Politička snaga sa ovakvim programom mogla bi nešto suštinski da promijeni u ovoj zemlji. Ukoliko se to ne desi, pre ili kasnije uvijek ćemo imati neku ministarku koja će propagirati etničko čišćenje. A ako nastupe povoljne okolnosti – ponovo će pretvoriti svoje zločinačke riječi u nedjela.