Piše: prof dr. Tomislav TADIĆ (Za Slobodnu Bosnu)

Postoje filozofi koji ostavljaju velike škole i brojne sljedbenike, a postoje i oni čije ideje nastavljaju živjeti čekajući trenutak kada će ih nove generacije ponovno otkriti. Ivan Focht pripada upravo ovoj drugoj skupini. Njegova filozofija umjetnosti nije bila pomodna niti je težila akademskom ili javnom spektaklu. Ona je nastajala iz uvjerenja da umjetnost predstavlja jedno od rijetkih mjesta na kojima čovjek još uvijek može susresti vlastitu slobodu - susresti sabiranje vlastitog bića. Ivan Focht bio je istinski mislilac slobode shvaćene kao temeljne ljudske orijentacije.

Danas, kada se vrijednost umjetničkog djela često mjeri brojem pregleda, tržišnom cijenom ili algoritamskom vidljivošću, Fochtovo razmišljanje zvuči gotovo subverzivno. Za njega umjetnost nije roba niti puka zabava. Ona je način spoznaje svijeta koji se ne može zamijeniti ni naukom ni politikom. Umjetničko djelo posjeduje vlastitu istinu, vlastiti način govora o čovjeku i stvarnosti, koji nije moguće svesti na racionalne formule ili društvenu funkcionalnost.

Focht je pripadao filozofskoj tradiciji koja ozbiljno shvata Hegela, Marxa i modernu dijalektiku, ali nikada nije dopuštao da umjetničko djelo postane tek ilustracija neke ideologije. Umjetnost ima vlastitu logiku i vlastitu autonomiju. Ona ne služi filozofiji: naprotiv, filozofija mora naučiti slušati ono što umjetničko djelo govori. Upravo u toj otvorenosti prema umjetničkom iskustvu nalazi se jedna od najvećih vrijednosti njegove estetike.

Fochtova estetika može se razumjeti i kroz misao Friedricha Schlegela da je „kritika temeljna situacija čovjeka u svijetu“. Kod Schlegela kritika nije puko ocjenjivanje umjetničkih djela, nego trajna svijest da čovjek nikada ne prebiva u dovršenom svijetu značenja. Kritički odnos prema stvarnosti predstavlja način ljudskog postojanja - neprestano preispitivanje granica vlastitog iskustva i mogućnost da se kroz umjetnost otvore novi horizonti slobode. U tom smislu Focht nastavlja upravo ovu romantičarsku intuiciju: umjetnost nije potvrda postojećeg poretka nego prostor u kojem čovjek razvija sposobnost kritičkog mišljenja, oslobađajući se dogme, ideologije i svakog zatvorenog sistema. Na ovom tragu, nešto kasnije, Kasim Prohić će pisati o “figurama otvorenog značenja” utirući put inenzivnom razvoju fenomenologije i njene primjene u estetici u tadašnjoj Jugoslaviji.

U njegovim promišljanjima moguće je prepoznati i plodonosan dijalog između Novalisove romantičke vizije umjetnosti i Hegelovog razumijevanja duha. Novalis je smatrao da umjetnost ponovno začarava svijet, vraćajući svakodnevici dubinu koju racionalistički pogled često zanemaruje. Hegel je, s druge strane, umjetnost razumijevao kao jedan od povijesnih oblika u kojima se apsolutni duh očituje i postaje svjestan samoga sebe. Focht ne bira između ove dvije tradicije, nego ih kreativno povezuje. Romantička osjetljivost prema jedinstvenosti estetskog iskustva kod njega se susreće s dijalektičkom sviješću da umjetničko djelo nikada nije izdvojeno iz historije, kulture i društvenih odnosa. Upravo zato njegova estetika ostaje otvorena i prema subjektivnoj dubini umjetničkog doživljaja i prema objektivnim kulturnim procesima koji umjetnosti daju historijsko značenje.

Posebno je zanimljiv njegov odnos prema muzici. Malo je filozofa na ovim prostorima koji su muziku promišljali s takvom preciznošću i filozofskim senzibilitetom. Focht je smatrao da upravo muzika najjasnije pokazuje kako estetsko iskustvo nije moguće svesti na pojmove. Melodija, ritam i harmonija ne prenose značenje na isti način kao jezik, ali upravo zbog toga mogu doprijeti do onih slojeva ljudskog iskustva koji ostaju nedostupni racionalnom objašnjenju. Muzika ne argumentira - ona istovremeno sažima i otvara prostor iskustva. U tom se prostoru čovjek susreće s vlastitim emocijama, slobodom i mogućnošću da svijet doživi drukčije nego što mu ga predstavljaju svakodnevne društvene strukture i prilike.

BIOGRAFIJA

Ivan Focht rođen je 1927. godine u Sarajevu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Sudjelovao je u NOB-u u periodu 1941–1945. god. Diplomirao je 1951. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na grupi filozofija. Iste godine, izabran je za asistenta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, najprije na predmetu Logika, a zatim na predmetu Estetika. Za vanrednog profesora na istom Fakultetu izabran je 1962, a za redovnog 1968. godine.

Doktorirao je 1958. godine u Zagrebu na temu Hegelovo učenje o odumiranju države. Ova doktorska disertacija objavljena je 1961. godine pod naslovom Sudbina umjetnosti. Na specijalizaciji i studijskom radu boravio je u inostranstvu u tri navrata: u Münchenu, Frankfurtu, Kelnu i Amsterdamu.

Ivan Focht je bio višegodišnji urednik lista Odjek i časopisa Izraz u Sarajevu. Bio je jedan od urednika edicije Logos IP Veselin Masleša, član Savjeta časopisa Enyiclopedia moderna i Praxis u Zagrebu i predsjednik Jugoslovenskog udruženja za filozofiju.

Predavao je kao honorarni nastavnik na Muzičkoj akademiji u Sarajevu i na mnogim javnim tribinama.

Pored ostvarenog velikog broja studija, pokazao je i izuzetnu originalnost naučne misli u konstituiranju jedne moderne estetičke teorije. On nastoji da u samom umjetničkom djelu vidi onaj najobjektivniji momenat estetičkog fenomena iz koga se može iščitati sve što je u njemu estetički relevantno. Približavajući se, u tom pogledu, fenomenološkoj filozofiji i estetici (Husserl, Ingarden, Adorno, Hartmann, Riezler), on posmatra umjetničko djelo kao estetičko biće koje se po nečemu razlikuje od drugih bića.

U svojoj konstitutivnoj ontološkoj analizi umjetničkog djela uočio je da umjetničko djelo posjeduje, nasuprot Hartmannovom učenju o dva plana (prednjem i zadnjem), tri plana svoje ontološke strukture: materijalno-fizikalni, predmetno-prikazivački i duhovno-metafizički.

Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine izabran je 1973. godine u Odjeljenje društvenih nauka.

Preminuo je u Zagrebu 1992. godine.

U vremenu u kojem se sve češće govori o krizi duhovnih i humanističkih nauka, Fochtova estetika podsjeća da humanistika nije nastala kako bi proizvodila neposrednu ekonomsku korist. Njena zadaća uvijek je bila razumjeti čovjeka i njegov svijet. Umjetnost, književnost, slikarstvo i muzika nisu luksuz jednog društva nego njegova najjasnija refleksija. Bez njih zajednica može postati tehnički efikasna, ali istodobno duhovno osiromašena.

Zato Focht nije bio tek estetičar. Bio je filozof kulture i umjetnosti u najdubljem smislu te riječi. Njegova razmišljanja pokazuju da se pitanje ljepote ne može odvojiti od pitanja slobode. Društvo koje izgubi sposobnost da razlikuje autentično umjetničko iskustvo od puke “potrošnje slika i zvukova” postupno gubi i sposobnost kritičkog mišljenja. Estetika, u Fochtovom razumijevanju, nije tek tehnička I praktična filozofska disciplina nego jedan od puteva samospoznaje čovjeka i društva.

BIBLIOGRAFIJA

Focht, Ivan. Istina i biće umjetnosti. Sarajevo: Svjetlost, 1959.

Focht, Ivan. Mogućnost, nužnost, slučajnost, stvarnost: Hegelovo učenje o odumiranju umjetnosti. Sarajevo: Veselin Masleša, 1961.

Focht, Ivan. Moderna umjetnost kao ontološki problem. Beograd: Institut društvenih nauka, 1965.

Focht, Ivan. Temelji suvremene ontologije umjetnosti. Sarajevo: Svjetlost, 1966.

Focht, Ivan. Uvod u estetiku. Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika, 1972.

Focht, Ivan. Tajna umjetnosti. Zagreb: Školska knjiga, 1976

Danas, kada se govori o intelektualnoj historiji Bosne i Hercegovine, ime Ivana Fochta zauzima posebno mjesto u onome što se s pravom može nazvati sarajevskom filozofskom školom. Njegov doprinos nije bio samo u razvoju estetike kao filozofske discipline, nego i u oblikovanju prepoznatljive akademske kulture koja je njegovala dijalog između filozofije, književnosti, muzike i društvenih nauka. Zajedno s drugim istaknutim sarajevskim misliocima pokazao je da filozofija ne nastaje na marginama društva, nego u živom susretu s umjetnošću, historijom i kulturom. Njegovo nasljeđe zato nadilazi pojedinačne knjige: ono se ogleda u načinu mišljenja koji estetsko iskustvo razumije kao put prema dubljem razumijevanju čovjeka, slobode i zajednice. U vremenu ubrzanih promjena Fochtova djela ostaju podsjetnik da filozofija može biti istovremeno stroga u argumentaciji i otvorena prema ljepoti.

Možda je upravo zato danas pravo vrijeme za pogled ka Ivanu Fochtu. Ne zbog nostalgije za jednom filozofskom epohom, nego zato što njegova pitanja ostaju iznenađujuće savremena. Šta umjetničko djelo čini umjetnošću? Zašto nas neka kompozicija ili slika mijenja i onda kada to ne možemo objasniti? Može li estetika biti oblik otpora površnosti i duhovnoj osiromašenosti savremenog čovjeka?

Odgovore nije moguće pronaći u kratkim objavama niti u brzini digitalnog vremena. Njih treba tražiti upravo tamo gdje ih je tražio i Ivan Focht - u strpljivom susretu čovjeka, svijeta i umjetnosti. A možda je upravo taj susret posljednje mjesto na kojem još uvijek učimo šta znači sloboda.