Bošnjaci u RS-u nisu gosti kojima će većinska politika određivati koliko identiteta, historije i pamćenja smiju imati. Oni su konstitutivan narod čija ravnopravnost proizlazi iz ustavnog poretka DRŽAVE Bosne i Hercegovine, a upravo bi entitetske institucije morale biti prve koje je štite. Umjesto toga, Ustavni sud RS odlučio je da “ljiljani“ ostaju zabranjeni u ovom entitetu, potvrđujući koliko je pravda u RS-u politički zavisna od politike i ideologije.

Piše Dragan Bursać za Hayat.ba.

Hajmo tekst početi ovako: Vijest glasi da su juče u Brčkom četvorica muškaraca uhapšena nakon napada na dvojicu maloljetnika. Došli su sa tri vozila, vrijeđali djecu, psovali ih uz govor mržnje, a jednom dječaku naredili da skine majicu sa ljiljanima, koju su potom odnijeli. Policija Brčko distrikta reagovala je brzo, četvorica osumnjičenih završila su iza rešetaka, a slučaj je preuzelo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.

Čemu služi sud?

Gotovo istovremeno, stotinjak kilometara zapadnije, u Banjaluci je jedna mnogo ozbiljnija institucija govorila o istom simboličkom svijetu. Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske odlučilo je da dopunama Krivičnog zakonika RS, kojima se sankcioniše isticanje određenih simbola Armije Republike Bosne i Hercegovine, NIJE povrijeđen vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda. Sud je, dakle, odbacio argumente Kluba Bošnjaka i zaključio kako se simboli Armije RBiH ne mogu dovesti u vezu sa njegovanjem kulture, tradicije i kulturnog nasljeđa bošnjačkog naroda.

I tu počinje mnogo veći problem od jedne zastave, jednog simbola- ljiljana i jedne sudske odluke.

Jer ovdje više govorimo (samo) o tome čemu služi Ustavni sud Republike Srpske.

Sud bi u uređenom društvu trebao biti posljednja brana političkoj samovolji, mjesto na kojem prestaje stranačka matematika, nacionalistička mitologija i dnevna potreba vlasti da proizvodi poželjnu prošlost. Kada politika napiše zakon po vlastitoj ideološkoj mjeri, upravo bi ustavno sudstvo trebalo pitati šta taj zakon radi građaninu, njegovim pravima, ravnopravnosti konstitutivnih naroda i ustavnom poretku zemlje u kojoj taj građanin živi.

U entitetu Republika Srpska dobili smo obrnut proces: Politika proizvede ideološku stvarnost, Narodna skupština je pretvori u zakon, a Ustavni sud joj potom udari pečat pravosnažnosti i ustavnosti.

I onda se svi pravimo da govorimo o nekakvom pravu.

Šrodingerov ljiljan

Posebno je zanimljiva pravna akrobatika kojom Vijeće tvrdi da se osporeni zakon NE ODNOSI na zastavu Republike Bosne i Hercegovine niti na pitanje međunarodnopravnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine.

Jer čitajući odluke Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske, čini se da je liljan kao Šrodingerova mačka, čas ga ima, čas ga nema, čas je državotvorni, čas armijski simbol, čas nema, čas ima razloga da bude zabranjen.

Formalno gledano, Sud pravi razliku između zastave međunarodno priznate Republike BiH i simbola Armije RBiH. Upravo tu počinje politička suština čitave stvari, jer vlast Republike Srpske mjesecima u javnosti ljiljane tretira kao jedinstven, neprijateljski i gotovo kriminalizovan simbolički paket, dok se građane zbog njihovog isticanja zaustavlja, kažnjava i privodi. Ramiz Salkić je, podsjećam, još tokom skupštinske rasprave upozoravao da se takvom politikom Bošnjacima šalje poruka da su građani trećeg reda.

A ljiljan je mnogo stariji od Armije Republike Bosne i Hercegovine, mnogo stariji od Republike Srpske, SNSD-a, Narodne skupštine RS i čitave postdejtonske političke nomenklature koja bi historiju Bosne najradije započela 1995. godine. Ljiljan pripada srednjovjekovnoj bosanskoj heraldici, a zastava sa šest zlatnih ljiljana bila je zastava međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, države primljene u Ujedinjene nacije 1992. godine.

To je historijska činjenica, a historijske činjenice imaju nezgodnu osobinu da prežive skupštinska zasijedanja.

Šta je starije, državna kokoš ili entitetsko pile?

Još je važnije nešto drugo. Bosna i Hercegovina prema vlastitom Ustavu nastavlja svoje pravno postojanje prema međunarodnom pravu kao država, uz unutrašnju strukturu izmijenjenu Dejtonskim sporazumom. Entitet Republika Srpska, dakle, svoju ustavnu egzistenciju crpi iz ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, iste one Bosne i Hercegovine čiji se državni kontinuitet proteže preko Republike BiH, a ne NIKAKO obrnuto.

Tu nastaje groteska našeg ustavnog života: Jedan entitet nastao i priznat unutar dejtonske Bosne i Hercegovine pokušava kroz vlastito zakonodavstvo politički disciplinovati simboličko nasljeđe države čiji mu je Ustav omogućio postojanje i današnji status.

A njegov Ustavni sud u tome ne prepoznaje problem vitalnog nacionalnog interesa Bošnjaka.

Možda bismo upravo ovdje trebali prestati razgovarati samo o ljiljanima.

Jer sutra predmet može biti neki drugi simbol, prekosutra neka riječ, zatim datum, pjesma, ime, kulturna manifestacija, udžbenik ili komemoracija. Kada sud prihvati političku logiku prema kojoj većina može određivati manjini koji dio njenog historijskog iskustva smije imati javno značenje, otvorena su vrata mnogo širem procesu. Sud tada prestaje biti korektiv vlasti i postaje puki servis njene ideologije.

To je srž ove odluke.

Bošnjaci u Republici Srpskoj nisu gosti na određeno vrijeme kojima je velikodušno dopušteno da njeguju dio identiteta koji većinska politika smatra dovoljno bezopasnim. Oni su konstitutivan narod. Njihova ravnopravnost nije poklon predsjednika entiteta, Vlade, Narodne skupštine niti Ustavnog suda RS. Ona proizlazi iz ustavnog poretka DRŽAVE Bosne i Hercegovine i upravo bi entitetske institucije morale biti prve koje je štite.

Umjesto toga dobili smo institucije koje već godinama sve češće prate politički puls Banjaluke.

Kako se ideologija pretvara u pravo

Kad entitetska vlast tvrdi da je Bosna i Hercegovina samo nužno zlo, institucije se ponašaju kao da je upravo tako. Kad politički vrh godinama govori o Armiji Republike BiH isključivo kroz matricu zločinačke vojske, čitav institucionalni aparat polako usvaja isti rječnik. Kad se ljiljan u političkoj propagandi pretvori u nešto opasno, policajac ga počinje tražiti na automobilu, zakonodavac ga stavlja u Krivični zakonik, a sud na kraju objašnjava zašto u svemu tome nema povrede vitalnog nacionalnog interesa.

Tako ideologija postaje administracija.

A administracija pravo.

Zato je priča iz Brčkog tako jezivo važna. Četvorica ljudi, prema policijskom izvještaju, dolaze pred dvojicu maloljetnika, vrijeđaju ih i jednom naređuju da skine majicu sa ljiljanima. Policija Brčko distrikta taj čin tretira kao sumnju na izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.

Razlika između Brčkog i Banjaluke tog dana gotovo je didaktička.

U Brčkom institucija vidi dječaka kojem neko zbog simbola na majici ugrožava prava i reaguje.

U Banjaluci institucija vidi čitav jedan narod koji tvrdi da mu se zadire u simboličko i istorijsko nasljeđe i objašnjava mu da njegov vitalni nacionalni interes time NIJE povrijeđen.

Naravno da četvorica napadača iz Brčkog i sudije Ustavnog suda RS nisu isto, niti bi bilo ozbiljno praviti takvu pravnu ili moralnu jednakost. Mnogo je važnije razumjeti ambijent koji se proizvodi kada politika godinama neki simbol predstavlja kao neprijateljski, opasan i kriminalan. U takvom ambijentu uvijek će se pronaći neko ko će političku poruku prevesti na jezik ulice.

Danas će skinuti majicu.

Sutra će pitati otkud ti pravo da je obučeš.

Upravo zato ustavni sudovi postoje: Da između političke strasti većine i prava pojedinca postave zid. Ustavni sud Republike Srpske taj zid sve češće pomjera prema građaninu, ostavljajući politici sve više prostora.

Najporaznije je što se sve odvija pod imenom prava.

Gospodo, postoji izraz za to-etničko čišćenje!

Sudije imaju odluke, vijeća, amandmane, članove i obrazloženja. Forma je besprijekorna, pečat je na pravom mjestu, procedura završena. A iza te pravničke scenografije ostaje jednostavno pitanje koje razumije i čovjek bez jednog dana pravnog fakulteta: Kako je moguće da pripadniku konstitutivnog naroda zakonom ograničavate javno iskazivanje simbola koji on smatra dijelom vlastite historije, a zatim mu objasnite da to nema veze sa njegovim vitalnim nacionalnim interesom?

Odgovor se odavno ne nalazi samo u pravu.

Nalazi se u politici entiteta Republika Srpska koja godinama pokušava proizvesti entitet očišćen od svakog ozbiljnijeg simboličkog podsjećanja da je ovo Bosna i Hercegovina, da su ovdje živjeli i žive ljudi čija historija nije i historija Republike Srpske i da državnost Bosne nije počela u Daytonu.

Zato su ljiljani toliko problematični.

Oni pamte duže od politike.

A kad Ustavni sud počne pomagati politici da uređuje pamćenje, tada problem više nije zastava. Problem je sud.