Iran je objavio još jedno veliko otkriće gasa, ali sa već drugim najvećim rezervama na svijetu koje se nalaze ispod njegovog tla, problem Teherana nije pronalaženje gasa, već pronalaženje novca i tehnologije za njegovu eksploataciju.

Ministar nafte Mohsen Paknejad izjavio je da novootkriveno polje u južnoj provinciji Fars sadrži više od 7,5 triliona kubnih stopa (Tcf) gasa u ležištu, od čega bi oko 5,7 Tcf moglo biti nadoknadivo.

On je nadoknadivu zapreminu uporedio sa otprilike 15 godina proizvodnje iz jedne faze polja Južni Pars (South Pars).

Gas je također opisan kao „slatki“, što znači da bi njegov relativno nizak sadržaj sumpora mogao smanjiti troškove prerade i operativne troškove.

Ipak, ovo otkriće se pridodaje već ionako ogromnoj resursnoj bazi. Iran je krajem 2023. godine posjedovao oko 1.200 Tcf dokazanih rezervi prirodnog gasa, što ga stavlja na drugo mjesto u svijetu, odmah iza Rusije, a te godine je proizveo oko 9,4 Tcf.

Većina tog gasa troši se na domaćem tržištu, dok izvoz uglavnom ostaje ograničen na regionalnu trgovinu putem gasovoda.

Nedostatak investicija

Glavna brojka također dolazi sa važnim upozorenjem: gas u ležištu nije isto što i komercijalno nadoknadive rezerve. Da li se procijenjenih 5,7 Tcf na kraju može proizvesti ekonomski isplativo, zavisit će od performansi rezervoara, infrastrukture, troškova i pristupa investicijama.

To posljednje ograničenje moglo bi se pokazati posebno teškim.

Sankcije su ograničile pristup Irana međunarodnom finansiranju, stranim investicijama, zapadnim energetskim kompanijama i dobavljačima opreme, dok se Teheran već suočava sa skupim zadatkom održavanja proizvodnje na svojim postojećim poljima.

Razmjera ovog izazova vidljiva je na Južnom Parsu, najvećem iranskom gasnom polju. U martu 2025. godine, Nacionalna iranska naftna kompanija potpisala je ugovore vrijedne oko 17 milijardi dolara za postrojenja za povećanje pritiska koja su potrebna kako bi se suzbilo opadanje pritiska u rezervoarima.

Paknejad je također izjavio da će Iranu biti potrebno oko 19 miliijardi dolara godišnjih investicija kako bi ispunio svoje šire ciljeve proizvodnje gasa u naredne četiri godine.

Novo polje Fars će se stoga takmičiti za kapital sa sve skupljim zadatkom održavanja proizvodnje na poljima od kojih Iran već zavisi.

Tehnološki jaz

Iranske kompanije razvile su značajne kapacitete nakon što su godine sankcija prisilile domaće izvođače da preuzmu poslove koje su ranije obavljale međunarodne firme. Međutim, samoodrživost nije eliminisala zavisnost od strane tehnologije.

Program povećanja pritiska na Južnom Parsu, naprimjer, zahtijeva 56 turbo-kompresora visokog kapaciteta raspoređenih u sedam čvorišta.

S&P Global je izvijestio da se, iako se očekuje da će većina opreme biti nabavljena iz domaćih izvora, strana pomoć i transfer tehnologije i dalje biti potrebni za dijelove projekta.

Faza 11 Južnog Parsa demonstrirala je tu ranjivost. TotalEnergies se povukao nakon što je Washington ponovo uveo sankcije, a Kineska nacionalna naftna korporacija (CNPC) je naknadno napustila projekat, prisilivši Iran da nastavi preko domaćih kompanija bez napredne strane tehnologije koja je prvobitno bila predviđena.

Iranske firme stoga mogu razviti značajne dijelove novih gasnih projekata, ali finansijska ograničenja i praznine u specijalizovanoj tehnologiji mogu povećati troškove i produžiti rokove, posebno kada se od tih istih kompanija očekuje da istovremeno održavaju zrela polja, popravljaju infrastrukturu i proširuju proizvodnju.

Može li Kina popuniti prazninu?

Kina je najočitiji kandidat da obezbijedi dio onoga što Iranu nedostaje, ali njena uloga ima granice.

Kineske nezavisne rafinerije i dalje su glavni kupci sankcionisane iranske sirove nafte. Ipak, kupovina nafte s popustom kroz mreže trgovanja otporne na sankcije podrazumijeva daleko manju dugoročnu izloženost nego izdvajanje milijardi dolara za višegodišnji razvoj gasa.

Povlačenje kompanije CNPC iz Faze 11 Južnog Parsa pokazalo je da su velike kineske kompanije također osjetljive na sankcije, finansijske poteškoće i pristup međunarodnoj tehnologiji.

Nedavne mjere SAD-a usmjerene protiv kineskih nezavisnih rafinerija, brodova i finansijskih kanala uključenih u trgovinu iranskom naftom povećale su te rizike.

Manje kineske kompanije možda će nastaviti isporučivati opremu i usluge, ali je malo vjerovatno da će same zamijeniti finansiranje, tehnologiju i sposobnosti upravljanja projektima koje su nekada pružale velike međunarodne energetske kompanije.

Otkriće u Farsu stoga dodaje još jedno potencijalno vrijedno sredstvo izuzetnoj resursnoj bazi Irana. Njegov sadržaj slatkog gasa i kondenzata može poboljšati ekonomsku računicu, a iranske kompanije su sposobnije za razvoj takvih polja nego što su bile prije deset godina.

Međutim, energetski paradoks Irana ostaje: on može nastaviti pronalaziti ogromne količine ugljikovodonika brže nego što može pronaći investicije i tehnologiju potrebne da ih pretvori u pouzdano snabdijevanje i izvozne prihode.