Par mjeseci nakon što je Hrvatska ušla u Schengen, čime je omogućeno slobodno kretanje između Hrvatske, Slovenije i Italije, bio sam na književnom festivalu Forum Tomizza. Festival je posvećen kultnom istarskom piscu Fulvio Tomizzi, koji je čitav život posvetio pomirbi triju nacija i dviju država u to vrijeme, a održavao se i tada, pa i prije te godine, kao i danas, u tri grada koja su obilježila pisca. Umagu, Kopru i Trstu. Dakle, u svakoj od tri države koje se nalaze na Istarskom poluotoku, piše Dragan Markovina za Peščanik.

Za neupućene, sam Trst nije geografski na poluotoku, nego u neposrednoj blizini, ali predstavlja simbolično središte esulske, talijanske populacije, ali uz brojnu slovensku manjinu i malu prisutnost hrvatske zajednice. No zato je gradić Muggia, odnosno Milje pripao Italiji nakon razgraničenja Zona A i B, kao simbolički i jedini ostatak prisutnosti Italije u Istri. Inače, duhovni otac festivala i ključni pokretač atmosfere oko njega je još jedan nepravedno skrajnuti, a veliki istarski književnik, Milan Rakovac.

I naravno, glavna tema skupa bila je „Bez granica“, a osjećaj jeste bio poseban. Došao sam u kontekst jedne vrlo kulturno bogate, ali ratovima i zločinima bremenite regije, sa suprotstavljenim kulturama sjećanja i, što izgovorenim, a što neizgovorenim traumama, ali ta regija je zaista i ne toliko dugo nakon svega, izgledala kao da je loša prošlost ipak prevaziđena i da se može zajedno u budućnost. Što me, naravno, nije spriječilo da ispričam priču o tome kako upravo dolazim iz Mostara u kojem nema fizičkih granica, ali ih itekako u glavama i ponašanju ljudi ima. Kao i da redovno prelazim granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao privilegiran čovjek jer imam dvojno državljanstvo. I da tu lijepu stranu Schengena u Istri, ne možemo odvojiti od njegove tamne strane, koja je sada s ovim fotografiranjem prilikom svakog ulaska i izlaska za državljane koji nemaju EU državljanstvo, a to su svi Jugoslaveni, izuzev slovenskih i hrvatskih državljana, dodatno naglašena.

Zašto ovoliko dugi uvod? Pa zbog zajedničkog obilježavanja partizanske bitke kod Kućibrega u Sloveniji, koje se proteklog vikenda održalo uz prisutnost predsjednice Slovenije Nataše Pirc Musar i hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Obilježavala se bitka u kojoj su hrvatski, slovenski i talijanski partizani 1944. zajedno branili taj prostor od njemačke i talijanske fašističke vojske. I, naravno, da su poruke predsjednika i predsjednice bile bitno drugačije, jer se Milanović zapleo u svoja tuđmanistička historiografska i geopolitička naklapanja, dok je Pirc Mursar govorila o konkretnoj zajedničkoj budućnosti.

No, ovdje je, kao i kod Schengena, nemoguće ne vidjeti i naličje čitave stvari. A ono se svodi na cinizam odnosa prema zajedničkoj prošlosti, a posljedično i prema budućnosti. Naime, ovo je već treći ili četvrti put da čelnici Slovenije i Hrvatske obilježavaju zajedničko povijesno nasljeđe, ali jeste prvi put da sudjeluju u obilježavanju partizanske borbe na ovaj način. Što opet predstavlja i logičan nastavak relativno nedavnog obilježavanja godišnjice zajedničkog odlaska s nezavršenog 14. Kongresa SKJ, s tom razlikom što je to obilježeno od strane socijaldemokratskih partija, kao nasljednica ondašnjih republičkih partija, a ovdje je riječ o državnom obilježavanju. Međutim, koliko god ovakve geste bile poželjne i treba ih pozdraviti, kad ih se stavi u kontekst odnosa prema drugim, puno težim i puno masovnijim bitkama stvari postanu problematičnije. Pogotovo kada govorimo iz perspektive Hrvatske i njezine državne politike.

Naime, prvo ne postoje izdvojeni hrvatski, slovenski, talijanski, srpski, bošnjački i ostali partizani. Odnosno, pripadnici svih tih nacionalnosti su bili partizani, ali su oni svi bili dio istog pokreta i kasnije iste vojske, tj. Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Pričati izdvojenu priču o njima je prije svega laž. A potom, ako je postojala neka bitka koja je, unatoč Golgoti kroz koju su partizani tada prošli, bila prekretnica nakon koje je postalo jasno da će se taj rat dobiti, to je bila Sutjeska. A baš se na primjeru Sutjeske može ispričati priča o zajedničkoj borbi svih jugoslavenskih i susjednih naroda protiv fašizma i pronaći inspiracija za zajedničku budućnost. K tome, upravo je to bitka s najviše nastradalih Hrvata ikada. Pa kako se Republika Hrvatska odnosi prema Sutjesci? Tako što je Sabor odbio službeno pokroviteljstvo, pod obrazloženjem kako nije nadležan jer je Sutjeska u drugoj državi, što nikad nije bio problem za Bleiburg, koji se redovno komemorira pod pokroviteljstvom istog tog Sabora. Sam je pak Zoran Milanović u svom mandatu, kao predsjednik poslao službeno vijenac na Sutjesku, što je bio divan iskorak, ali nije došao tamo.

Tragična je činjenica da je upravo ovako selektivan odnos prema prošlosti, kojim se kao brani partizanska i antifašistička baština od desničarskih revizionista, uz jednako revizionističke metode, ništa drugo nego put ka potpunom falsificiranju onog najbitnijeg što je ona značila, a to je zajedništvo dijelova ovdašnjih, jugoslavenskih naroda u borbi protiv fašista. Kako stranih, tako i onih domaćih.