Piše: DRAGAN MARKOVINA

Potom je čitav proces zaustavljen, da bi u tišini i daleko od ozbiljnog interesa javnosti u travnju bio raspisan natječaj za novo, jedinstveno obilježje, na kojem je nedavno pobijedilo rješenje zadarskog arhitekta Nikole Bašića, najpoznatijeg po “Pozdravu suncu” u vlastitom gradu i spomen-obilježju na Kornatima.

Za pobjednički Bašićev rad, temeljen na kvadratu i krugu, kolumnist Novosti Boris Postnikov, je precizno napisao da može značiti svašta, da ne bi značio ništa, a sam autor je u nedavnom intervjuu u Večernjem listu zaključio kako je važno reći da je ovaj spomenik posvećen svim žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, bez obzira na njihovu ideološku ili vjersku pripadnost, i kako je glavni cilj da spomenik pridonese katarzičnom stanju u društvu koje bi dovelo do priznanja, ali i pomirenja te sjedinjenja našeg raspolućenog društva.

No, jesu li stvari zapravo ovakve kakvima ih vide zadarski arhitekt i državne institucije ili je riječ o dijametralno suprotnoj situaciji?

Za odgovor na ovo pitanje valja nam se vratiti u duboku prošlost, točnije na sam kraj Drugog svjetskog rata, kada je upravo ustaški zločinac Vjekoslav Luburić, vidjevši da je poraz njegovog zločinačkog projekta neminovan, počeo zagovarati pomirenje i nadideološko jedinstvo Hrvata.

Na sličnu ideju, ovaj put s pobjedničkih pozicija, došao je pedesetih godina španjolski diktator Franco, podignuvši Dolinu palih, službeno s idejom o svenacionalnoj pomirbi, a faktično s planom da se njegovi zločini nad građanima odanim ideji republike potisnu u ime definitivne legitimacije njegove vlasti.

Onda je, nakon njih dvojice došao Tuđman, s izravnim naslanjanjem na Franca, što uopće nije niti skrivao, ali i s prešućivanjem Luburića, kroz ideju o svehrvatskoj pomirbi, koja bi se po uzoru na Španjolsku, imala simbolički dogoditi u Jasenovcu.

Kako je ta suluda zamisao proizvela ozbiljan skandal, koji je s obzirom na odabir lokacije, postao i međunarodni, od nje je Tuđman morao odustati, ali je očito u nekoj formi preživjela do danas, da bi vrhunac doživjela u projektu koji se upravo događa.

Ovdje želim jasno reći kako, jednako kao i u slučaju uzora kojima se vodio, prava namjera iza svega ovoga nije u pomirbi, nego u legitimizaciji fašističkog pokreta i njegovog svođenja na istu ravan s antifašističkim, što je vidljivo upravo u primarnom obilježavanju mjesta na kojima su stradali ustaški vojnici, ali i u svakodnevnoj praksi u zemlji, koju su uspostavili klerikalna, te hadezeovska i izvanhadezeovska desnica.

Upravo zbog toga što nije riječ o istinskoj nakani za nadilaženjem trauma građanskog rata za vrijeme Drugog svjetskog rata, nego o revizionističkom političkom projektu, temeljenom na uvjerenju da je razdoblje jugoslavenskog socijalizma bilo totalitarno, ovaj projekt je duboko revizionistički, zbog čega neće polučiti rezultate koje navodno očekuje.

Kad bi nekoga u zemlji doista bilo briga za ovaj projekt, on bi rezultirao tek dodatnim podjelama i zakopavanjem u iste teme.

Olakotna je okolnost, koje očito u Vladi nisu svjesni, u tome što čitava ova akcija nema nikakvog društvenog odjeka, što je svrstava tek u jednu od brojnih slijepih ulica tuđmanizma, kojeg nikako ne uspijevamo nadići.

(Prenosimo s portala Telegram)