U doba korone mnogi se raduju ukoliko imaju malo dvorište. Iako neuporedivo sa kakvom raskošnom baštom, dvorište je makar zaštićeno mjesto. Uz malo pažnje, truda i zelenila, dvorište može postati mjesto gdje stanari rado borave, mjesto koje ih povezuje i jača zajednicu.

Za Zapadni Balkan se dugo pežorativno govorilo da je „stražnje dvorište" EU. No njemački državni sekretar zadužen za EU Michael Roth govori o „unutrašnjem dvorištu", neumorno zagovarajući konačnu integraciju regiona u evropsku porodicu.

Tom slikom se apeluje na odgovornost i prirodnu pripadnost Balkana zajednici evropskih naroda ali ona čini vidljivim i velike teškoće. Recimo, nejedinstvo unutar EU oko načina na koji će se organizovati integracija Srbije i Crne Gore koje su već u pregovaračkom procesu, Albanije i Sjeverne Makedonije koje bi sada trebalo da počnu pristupne pregovore, Kosova i Bosne i Hercegovine koji su krajnje komplikovan politički teren te, zbog regionalnih sukoba i razlika u stavovima članica EU, u dogledno vrijeme nemaju šansi za pristupne pregovore.

Iako su se stanari evropske kuće još 2003. jednoglasno izjasnili za evropsku perspektivu Balkana, oduvijek su bili u svađi oko toga šta tačno započeti sa tim komadom zemlje koji se nesumnjivo nalazi između njih, ali im pričinjava više nevolja nego radosti. Neprestano su se sporili oko toga šta posaditi i ko šta treba zalijevati.

Novi stanari imaju nove zahtjeve, posebno jer se politički korov narcisoidnih vlastodržaca raširio dvorištem, a štetočine napadaju nježne biljčice društvenog napretka. Nedavno je stanar Macron, francuski predsjednik, uveo nova pravila kućnog reda za dvorište i time blokirao odavno najavljenu fazu radova - pristupne pregovore za Sjevernu Makedoniju i Albaniju. Tri mjeseca koja su uslijedila bila su mučna i otrežnjujuća, vlada u Skoplju morala je odstupiti, reformski procesi u obje zemlje su stali.

U doba koronavirusa su jedinstvo među stanarima i zajednička odgovornost za dvorište potrebniji nego ikad, kako bi se brzo mogla uputiti pomoć prije svega tamošnjim zdravstvenim sistemima. Za političare i stanovnike Zapadnog Balkana je evropska integracija tokom dugih godina čekanja postala mutna perspektiva.

Nedavno je predsjednik Srbije Vučić oštro kritikovao EU zbog zatvaranja granica i spore pomoći. Istovremeno, on hvali svog „prijatelja Xija Jinpinga" za obuhvatnu i brzu kinesku pomoć. Time Vučić signalizira: EU za nas nije sve, ima alternativa!

Bilo je krajnje vrijeme da se članice EU konačno odluče za početak pregovora sa Tiranom i Skopljem. To je važan signal regionu. Put do punopravnog članstva još je veoma dug, trajaće dok sve ne bude uređeno tako da evropske vrijednosti nesmetano mogu da se razvijaju. Prije svega dok korov korupcije i populizma ne bude tako istrebljen da više ne može da se nadvije nad pravnom državom i slobodom mišljenja.

EU mora da prati ovaj proces uz mnogo baštovanske spretnosti. Da podstiče i zahtijeva, da snažno finansijski đubri i zalijeva. Jer Rusija i Kina stupaju na scenu kao pomagači u nevolji i prijete da trajno prekriju evropsko đubrivo za jačanje pravne države.

Ipak, svo baštovanstvo malo vrijedi ako zemlja i sjeme nisu dobri. Same balkanske države moraju se razviti i usvojiti evropska mjerila. Albanija je dobila čitav katalog uslova kako bi prebrodila korumpirane strukture i obezbijedila vladavinu prava.Tu listu treba brzo i vidno odraditi.

Objema stranama, i zajednici stanara i Albaniji i Sjevernoj Makedoniji, jedno mora biti jasno: unutrašnje dvorište Evrope se samo zajedno može razviti u prostor zajedničkog prosperiteta.

Na posao!

(DW)