Piše: mons. Ivo Tomašević, KTA

U medijima su se posljednjih dana pojavile brojne reakcije u vezi sa Svetom misom koju je, 16. svibnja 2020. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, za, kako stoji u Izjavi biskupa BK BiH od 13. svibnja 2020., „sve žrtve Drugoga svjetskoga rata, kojih je vjera samo Bogu znana, i posebice za žrtve kojima je život, bez pravedna postupka i suda, oduzet nakon toga rata na raznim putovima i u brojnim logorima, za koje se svake godine u svibnju u Bleiburgu u Austriji slavi Euharistijska žrtva i izražava Bogu molitva“.

U velikom broju civilnih medija dan je veliki prostor onima koji nisu skloni Katoličkoj Crkvi i najvećim dijelom vjeri uopće. Doduše, s vremena na vrijeme u tim je medijima objavljena i poneka rečenica pojedinih crkvenih predstavnika i to, najčešće tek toliko da se ne bi moglo prigovoriti kako nije dana ama baš nikakva mogućnost „drugoj strani“ da kaže svoje viđenje stvari. Tako je i kod nemalog broja dobronamjernih ljudi stvorena željena slika prema kojoj Crkva u Bosni i Hercegovini odnosno njezin prvi čovjek kardinal Puljić, u najmanju ruku krivo postupa kada moli i za žrtve „kojima je život, bez pravedna postupka i suda, oduzet nakon toga rata na raznim putovima i u brojnim logorima, za koje se svake godine u svibnju u Bleiburgu u Austriji slavi Euharistijska žrtva i izražava Bogu molitva“.

A je li to tako ili je riječ o najobičnijoj propagandi koja nije nestala s ovih prostora ni nakon trideset godina? Inicijatori ove hajke više puta istaknuli su želju da ova Sveta mise bude otkazana pa čak i zabranjena. A kardinal Puljić i biskupi nisu jednostavno mogli otkazati najavljenu Svetu misu jer za to nije postojao nijedan stvarni razlog, ali i zato što se u ovom slučaju vrlo zorno branila sloboda Crkve od onih koji su načelno govorili kako nemaju ništa protiv Mise, a u stvarnosti su vrlo jasno iskazivali želju određivati za koga Crkva smije moliti, a za koga ne smije.

Neotuđivo pravo Crkve na svoje obrede 

Ističući da je „vlastito je i neotuđivo pravo Katoličke Crkve, kao što je neotuđivo pravo i svake druge Crkve i vjerske zajednice, u skladu sa zakonitim unutrašnjim ustrojem, vršiti svoje bogoštovlje, molitve i obrede i odgajati vjernike u svojoj vjeri“, Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine kao najviša crkvena institucija u ovoj zemlji, u Izjavi od 13. svibnja 2020., vrlo je jasno podsjetila na nauk o molitvi za pokojne: „Prema nauku Katoličke Crkve, moliti za neku osobu ili za neku skupinu ne znači niti odavati počast toj osobi ili skupini, niti poistovjećivati se s njima, niti prihvaćati njihova politička uvjerenja, nego se molitvom, konkretno Svetom Misom preporučuje dušu te osobe ili skupine milosrdnomu Ocu nebeskomu, kako nas je Gospodin Isus poučio, jer svima nam je stati na sudište Božje.“ Ovu Izjavu u potpunosti je podržala i Apostolska nuncijatura u Bosni i Hercegovini.

SUBNOR želi odrediti Crkvi za koga (ne) smije moliti

Zagovornici bivšeg komunističkog ili socijalističkog režima, koji još uvijek živi u glavama određenog broja ljudi posebno onih koji su iz vlasti u vremenu jednoumlja prešli u vladavinu troumlja promijenivši boju svoga dresa i onih koji su nekada uživali blagodati vladavine jedne partije i jednog mišljenja kao nasljednici moćnika u sustavu odumrlom prije 30 godina, uporno su izvrtali naopačke najavu Svete mise i gotovo sve što je uz nju vezano.

Prvi napadi došli su od SUBNOR-a. Budući da je Drugi svjetski rat završio prije 75 godina, logično je zapitati, tko su danas uopće članovi Saveza udruženja boraca antifašističkog rata (SABNOR)? Također je logično zaključiti da članovi takve organizacije sebe smatraju ateistima, pa kao takvi ili ništa ili jako malo znaju o nauku Katoličke Crkve. Međutim, to njih ni ovaj put nije spriječilo da sebe smatraju mjerodavnima odrediti što je crkveni nauk i za koga Crkva smije, a za koga ne smije moliti. Iako sami, koliko je meni poznato, nikad nisu izrazili želju da Crkva moli za njih ili za njihove pokojne, ipak sebi uzimaju za pravo, koje nije utemeljeno ni na kakvom zakonu, zabraniti Crkvi da moli za svoje pokojne.

Na žalost, u Bosni i Hercegovini nije došlo do lustracije niti do određivanja prema nekadašnjem komunističkom sustavu, pa tako ni prema onima koji su nastavili promicati ideologiju bivše države. Tako je omogućeno da društvo i dalje, barem dijelom, financira ono što je – de facto – trebalo odavno otići u povijest.

Neprimjerene reakcije članova Predsjedništva BiH

Međutim, ono što zabrinjava jesu reakcije onih koji bi trebali, ne samo poštivati, nego i garantirati vjersku slobodu u ovoj zemlji, a među njima su svakako aktualni članovi Predsjedništva BiH. Budući da su u Bosni i Hercegovini članovi Katoličke Crkve najvećim dijelom i pripadnici hrvatskog naroda, bilo bi sasvim logično da se u ovoj pravednoj stvari za poštivanje vjerske slobode zauzme onaj član za kojeg na službenoj stranici ovog tijela piše da je „član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda“. Međutim, kako će taj član stati u obranu vjerske slobode i toga naroda kada mu je i od jednog i od drugog draža bivša država i njezin pokojni predsjednik kao i ideologija koja je trebala otići u povijest zajedno s tom državom?! A od svega najdraža mu je vlast koja, naravno, donosi i ne malu materijalnu korist. A kada je o vlasti riječ, onda su vjerske slobode sasvim nebitne pogotovo onome koji ne vjeruje. Tužno je i pogubno za hrvatski narod u BiH da već drugo vremena ima za „svoga“ člana Predsjedništva osobu koja zastupa odumrlu ideologiju ili člana toga tijela koji je svojedobno uživao blagodati bivšeg sustava.

Iako nipošto to nije normalno a pogotovo ne ispravno, ipak, se od jednog drugog od tih članova Predsjedništva BiH moglo očekivati da svojim javnim istupom pokaže kako ne poštuje vjerske slobode, jer je već ranije vrlo neprimjereno javno istupao prema biskupu u gradu u kojem dotični živi i djeluje i u entitetu u kojem – i njegovom „zaslugom“ prijeti gotovo potpuni nestanak Katoličke Crkve pa tako i hrvatskog naroda. Umjesto da poradi na istraživanju genocida u nedavnom ratu koji je, između ostalih, doveo do istrjebljenja više od 90 posto Hrvata tj. katolika u polovici BiH koja je po njegovom vlašću, on upire sve svoje snage da nestane i onaj mali dio preživjelih članova hrvatskog naroda kojega se proglašava genocidnim kako bi na tom teritoriju živio samo njegov narod, koji je sam sebe proglasio jedinom žrtvom čak i u nedavnom ratu tijekom kojega su prognani gotovo svi drugi i drugačiji. Manje je bitno to što s takvim razmišljanjem logika i činjenice nemaju ništa zajedničko.

Kada je riječ o trećem članu, on je zauzeo stav svoje stranke. A ta stranka, u kojoj ima tek poneki kršćanin, dok ogromna većina nema s kršćanstvom nikakve veze, sebi je uzela za pravo da bude tumač katoličkog nauka te da određuje Katoličkoj Crkvi kako i što ona treba vjerovati i za koga smije moliti. Nečuveno i apsurdno! Iako je poglavar najbrojnije vjerske zajednice u BiH, čijim se članovima smatra većina onih, koji su u toj istoj stranci, zauzeo vrlo jasan stav poštovanja prema Katoličkoj Crkvi u BiH i svemu što je ona učinila, ova stranka a s njom i njezin član u Predsjedništvu ustrajali su u svom potpuno neprimjerenom stavu iako je među žrtvama bio i nemali broj muslimana.

Slično se postavio i nemali broj zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Umjesto da razmotre i prihvate rezolucije i deklaracije Vijeća Europe i Europskog parlamenta, koje se odnose na osudu zločina totalitarnih režima u 20. stoljeću, te da se sučele s brojnim gorućim pitanjima u ovoj zemlji, pokrenuta je inicijativa da se „preispita“ i „otkaže“ spomenuta Sveta misa. Ne znam, postoji li sličan slučaj u parlamentarnoj praksi u bilo kojoj demokratskoj zemlji. Zar je potrebno spomenuti da su i ovu inicijativu pokrenuli i podržali gotovo isključivo oni koji o katoličkoj vjeri i Crkvi vrlo malo znaju i koji uporno ne žele čuti ono što crkveni predstavnici kažu nego se smatraju mjerodavnim odrediti za koga Crkva smije, a za koga ne smije moliti.

Također treba reći da ni jedan od članova Predsjedništva BiH nije ni pokušao posjetiti predvoditelja najavljene Svete mise, kardinala Puljića, i čuti što on o tome kaže, a to je minimum poštovanja i kulturnog ponašanja prema njemu kao osobi i prema onima koje on predstavlja.

Osvrt na reakcije vjerskih predstavnika u Sarajevu

Tu razinu osnovne finoće i kulture nisu, nažalost, pokazala ni dvojica članova Međureligijskog vijeća BiH, koje je do sada pokrenulo puno lijepih inicijativa na planu međusobne suradnje. U ovoj situaciji nisu se svi članovi ovog Vijeća pokazali kao istinski suradnici, otvoreni prihvatiti jedni druge u međusobnoj različitosti, prepuštajući da svatko sam sebe tumači, te da se ni jedan od njih ne postavlja kao sudac onom drugom.

Jedan od njih, gospodin Jakob Finci, predsjednik Hebrejske (Jevrejske) zajednice u BiH u svom se otvorenom pismu postavio kao tumač predstojeće Svete mise i sudac kardinalu Puljiću stavljajući se na stranu onih koji ne poštuju vjersku slobodu i žele oživjeti jednu ideologiju utemeljenu na ateizmu. Hebrejski, židovski narod, podnio je preteške patnje i nepravde tijekom Drugog svjetskog rata i na ovim prostorima. Ali, podnijeli su ih i drugi narodi u različitoj mjeri i na različitim prostorima i u različitim vremenima. Poštivanje boli njihovih predaka trebalo bi vidjeti kao prigodu za još snažniju međusobnu povezanost i suradnju koju su članovi Vijeća više puta pokazali pohađaju zajedno mjesta stradanja članova svojih zajednica.

Jedna od bolnih rana jest i stradanje velikog broja članova Katoličke Crkve, osobito u vremenu nakon Drugog svjetskog rata i to ne samo onih koji su bili vraćeni s Bleiburškog polja u Jugoslaviju nego i na mnogim drugim mjestima. Šteta da se gospodin Finci svrstao među branitelje i zagovornike onih koji su pobili tisuće ljudi bez suda i presude, te kasnije, između ostalih, i Hebrejskoj zajednici i mnogim drugima oduzeli sve – materijalno i nematerijalno – što su oduzeti mogli.

Kardinal Puljić saznao je iz medija i za otvoreno pismo mitropolita dabrobosanskog Gospodina Hrizostoma. Za razliku od gospodina Fincija, koji nije vjerski službenik i koji nije kršćanin pa se i ne očekuje da poznaje kršćanski nauk, mitropolit Hrizostom naviješta isto Kristovo evanđelje kao i kardinal Puljić pa je normalno da obojici najviše mjerilo svih događanja bude upravo to Evanđelje i crkveni nauk, koji je cijelo jedno tisućljeće bio zajednički za cijelu Kristovu Crkvu.

U svom otvorenom pismu, kako je preneseno na službenoj mrežnoj stranici Mitropolije dabrobosanske, mitropolit Hrizostom piše da njega i suradnike tih dana „sa svih strana spopadaju novinari i druge osobe“ te pitaju što o tome misle? Budući da u svom pismu mitropolit Hrizostom spominje želju za izgradnjom „bratskih i prijateljskih odnosa“, bilo bi logično da je prije svoga „otvornog pisma“ osobno ili makar telefonski porazgovarao s kardinalom Puljićem.

Također, u svom pismu mitropolit Hrizostom spominje samo pojedina stradanja srpskog naroda tijekom Drugog svjetskog rata, ali se ni jednom riječju ne dotiče stradanja hrvatskog naroda – prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata – te tijekom nedavnoga rata. Kardinal Puljić nije mu to zamjerio ni ranije, a ni ovoga puta. Pogotovo mu nije zamjerio što je mitropolit Hrizostom – koliko se javno zna – nebrojeno puta molio za pokojne članove svoje Crkve pa makar ih ljudski sudovi bili osudili kao zločince.

I jedan i drugi – kao duhovni vođe – poslani su i pozvani moliti za sve pokojne članove svoje zajednice, preporučujući i najveće grešnike Božjem milosrđu. Nijedan zemaljski sud, pa ni crkveni, ne sudi pokojnima nego to prepušta Bogu koji je jedini sudac. A odavno su pokojni i nekadašnji nadbiskup vrhbosanski Ivan Šarić i bivši marindvorski župnik, a kasnije vojni duhovnik vlč. Božidar Bralo, koje mitropolit Hrizostom spominje u svom pismu. On u pismu podsjeća da su tadašnjeg mitropolita dabrobosanskog Petra ustaše odvele iz njegova prebivališta u Sarajevu. „Ponavljamo od ustaša, na čelu s rimokatoličkim pastorom Božidarom Bralom, te njegovim nadređenim i vašim prethodnikom nadbiskupom Ivanom Šarićem šutjeli o zločinima koja je Bralo počinio nad mitropolitom Petrom“.

Na spomenutoj mrežnoj stranici Mitropolije dabrobosanske dr. Radovan Pilipović u članku pod naslovom „Blajburg u Sarajevu 2020. u reakciji Srpske pravoslavne crkve“ piše: „Rimokatolički župnik u Sarajevu Božidar Brale bio je aktivan u vršenju pritiska na Mitropoliju dabrobosansku. Prema sačuvanim svjedočanstvima, on je pozvao početkom maja 1941. mitropolita dabrobosanskog Petra Zimonjića i tražio da se ćirilica izbaci iz službene upotrebe, odnosno da se svi crkveni pečati i administracija vode na latinskom jeziku“. U tekstu se vlč. Bralu više ne spominje nego se dodaje da su na mitropolitu Petra vršeni pritisci da slavi „blagodarenje za Antu Pavelića“ te da je kasnije odveden u Zagreb gdje je mučen kao i da mu se u Gospiću gubi svaki trag.

Prema onome što sam mogao pronaći o vlč. Brali, on je tijekom rata najvećim dijelom bio maridvorski župnik, a pred kraj rata djelovao je kao duhovnik u tadašnjoj vojsci s kojom se u proljeće 1945. povlačio prema Austriji. Engleska vojska je i njega, nakon predaje, vratila partizanima. Nakon improviziranog suđenja u Sarajevu izrečena je i izvršena na njemu smrtna kazna vješanjem, a tijelo mu je pronađeno blizu današnjeg sarajevskog kolodvora na bivšem Braunovu jezeru.

Imajući u vidu da su episkopi i biskupi na poseban način pozvani i poslani biti što sličniji dobrom i milosrdnom Pastiru, Isus Kristu, volio bih znati, smatra li mitropolit Hrizostom da je vlč. Bralu stigla pravedna kazna i smije li se danas Crkva moliti za njega da mu Bog bude milosrdan sudac?

Smije li kardinal Puljić moliti za stotine katoličkih svećenika, redovnika i bogoslova pa čak i redovnica koji su ubijeni u spomenutom vremenu i brojne druge vjernike? Mole li episkopi i sveštenici Srpske Pravoslavne Crkve za sve svoje članove pa i za one koji su osuđeni kao zločinci? Vjeruje li mitropolit Hrizostom da jedino Bog može biti jedini i konačni sudac pokojnima ili se smatra mjerodavnim odrediti tko će u raj a tko u pakao, odnosno za koga se smije, a za koga ne smije moliti? Je li ikada jedan domaći katolički biskup zamjerio nekom episkopu što moli za pokojne članove svoje Crkve bez obzira o kome je riječ, i zar bi takvo što bilo u redu? Unatoč svemu, uvjeren sam da će kardinal Puljić i mitropolit Hrizostom u međusobnom razgovoru ponovno pronaći pravi put suradnje koji uključuje međusobno uvažavanje i stavljanje Evanđelja kao istinskog mjerila njihova djelovanja.

U cjelokupnom ovom harangiranju protiv predstavnika Katoličke Crkve, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, predstavnik Islamske zajednice u BiH, ostao je dostojanstven ne podliježući manipulacijama putem pojedinih medija i ne bojeći se istaknuti važnu ulogu Crkve i kardinala Vinka Puljića osobno. Stav vrijedan poštovanja!