"SB" EKSKLUZIVNO (II); DIJELOVI BOLTONOVE KNJIGE O TRUMPU: Erdogan i Trump obnavljaju "prijateljstvo"; Obećano zataškavanje afere "Halkbank" i predaja Sirije u ruke Turske

Bivši Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton napisao je knjigu "U prostoriji u kojoj se to dogodilo" ("The Room Where It Happened"), koja je već mjesecima predmet pravnog spora sa zvaničnicima Bijele kuće. Trumpova administracija pokušala je na sudu oduzeti Boltonu zaradu od knjige i zaustaviti njeno objavljivanje, tvrdeći u optužbi da je prekršio ugovor o povjerljivosti informacija te da je na taj način riskirao nacionalnu sigurnost, ali je sud odbio ovu apelaciju pa će cijela knjiga biti objavljena 23. juna.

  • Svijet

  • 23. Jun. 2020  23. Jun. 2020

  • 0

Bolton u knjizi daje portret predsjednika koji ne zna temeljne činjenice o svijetu, koji je podložan javnom laskanju autoritarnih vođa koje su manipulirale njime i koji su skloni lažnim izjavama. Trump je, između ostaloga, opisan kao nepristojan čovjek, sklon erupcijama bijesa i donošenju odluka koje, onda, njegovi pomoćnici pokušavaju ispraviti ili preokrenuti.

"Slobodna Bosna" u više nastavaka donosi prijevod dijela sedmog poglavlja pod nazivom "Syria: Lawrence of Arabia, Call Your Office":

Napadi na američku ambasadu i konzulat u Iraku

"Prije Brunsonovog oslobađanja, uvjeti u Siriji su se već pogoršali. Bili smo zabrinuti u septembru da Assad planira napad na pokrajinu Idlib, dugogodišnje opziciono uporište na sjeverozapadu Sirije. To je sada dom stotina hiljada sirijskih izbjeglica pomiješanih s radikalnim teroristima, uz tusko vojno prisustvo namijenjeno odvraćanju Assadovog napada. Rusija i Iran bi gotovo sigurno pomogli Assadu producirajući krvoproliće i haos i pokrećući  masovni izbjeglički val iz Sirije u Tursku. Zajedno sa izbjeglicama, hiljade terorista bi pobjegle, mnogi od njih bi krenuli prema Evropi - željenoj destinaciji. Bio sam djelimično zabrinut da bi Assad mogao ponovo koristiti hemijsko naoružanje i urgirao sam hitno ministarstvu odbrane da razmišljaju o mogućem vojnom odgovoru (nadao sam se ponovo zajedno s Britanijom i Francuskom) u slučaju da se to desi. Nisam želio biti nepripremljen kao u aprilu. Ako je potrebno, odmazda ne bi trebala biti samo cilj degradiranja sirijske sposobnosti upotrebe hemijskog oružja, već trajne sklonosti Assada da ga koristi. Ovaj put, Mattis (sekretar odbrane) prepustio je načelnicima generaštaba da čine ono što trebaju. Postojalo je obimno planiranje, bazirano na alternativnim pretpostavkama, ograničenjima (naprimjer, da se izbjegnu civilne žrtve) i ciljevima. Za razliku od aprila, osjetio sam da smo, ukoliko dođe do najgoreg, spremni predstaviti Trumpu realne mogućnosti koje može odabrati.

U međuvremenu, Izrael nije čekao, učestalo je napadao iranske pošiljke oružja i zaliha koje bi mogle biti prijetnja. Jerusalem je imao svoju vlastitu komunikaciju sa Moskvom, jer Netanyahu nije targetirao ruske mete i personal, već samo Irance i teroriste. Pravi problem Rusije bili su njeni sirijski saveznici, koji su oborili ruski postmatrački avion sredinom septembra, što je natjeralo Moskvu da preda Sirijcima dijelove svog S-300 protuzračnog odbrambenog sistema, što je jako uznemirilo Izrael.

U Iraku, u subotu, 8.  septembra, šiitske milicije, nesumnjivo snabdjevane od Irana, napale su američku ambasadu u Bagdadu i konzulat u Basri, a Iran je lansirao rakete protiv meta blizu Irbila u kurdskom dijelu Iraka. U danima pred godišnjicu 11. septembra i uz napad iz 2012. na naše diplomatske objekte u Bengaziju ,koje smo imali na umu, morali smo strateški razmišljati o našem odgovoru. Ali nismo! Kelly (šef kabineta Bijele kuće) rekao mi je kako Trump želi potpuno napuštanje Bliskog istoka. Mrtvi Amerikanci u Iraku, tragedija samo po sebi, mogla bi ubrzati povlačenje na našu dugoročnu štetu, kao i Izraela i naših arapskih saveznika ukoliko nismo dobro razmislili o tome. Do ponedjeljka, ipak, naš „odgovor“ je sveden na moguću izjavu kojom se osuđuje iranska uloga u napadu. Mattis se suprotstavio čak i tome, još tvrdeći da nismo apsolutno sigurni da je šiitska milicija vezana uz Iran, čime je izazvao lakovjernost. Naša neodlučnost nastavila se do utorka, kada je Mattis ubrzavao sastanak Ovalnog ureda o ovoj temi s Trumpom, Penceom (potpredsjednik SAD), Pompeom (državni sekretar SAD), Kellyjem (šef kabineta Bijele kuće) i sa mnom. Sada je bilo kasno da bi malo ko primijetio bez obzira na to šta bi rekli. Ovo je primjer Mattisovih opstrukcija: nema kinetičkog odgovora, a možda ni odgovora na napade na američki diplomatski personal i imovinu saopćenjem za javnost. Kakvu lekciju su iran i (šiitske) milicije izvukle iz naše totalne pasivnosti?

Predvidljivo, obnovile su se prijetnje šiitskih milicija tokom sedmice i još dva raketna napada na konzulat u Basri. Pompeo je skoro odmah odlučio da zatvori kozulat (koji upošljava više od hiljadu ljudi, uključujući vladine uposlenike i lokalce) da izbjegnu katastrofu poput bengazijske. Ovaj put, čak i Mattis nije mogao negirati iranske veze. Ne odajući nikakvu ironičnost i još se suprotstavljajući bilo kakvoj kinetičkoj akciji kao odgovoru, on je bio zabrinut da će zatvaranje konzulata biti signal svijetu da se povlačimo iz Iraka. Uprkos tome, 28. septembra, Pompeo je objavio zatvaranje konzualata. Kada dođemo do događaja iz ljeta 2019. godine i obaranja američkih dronova i drugih ratobornih iranskih akata u regionu, sjetit ćemo se dobro ovih grešaka administracije da odgovori godinu ranije.

Trump "obnavlja" prijateljstvo s Erdoganom

Ubrzo nakon toga, Trump je ponovo „prešao“ na Erdogana i Tursku. Stvar s Brunsonom je bila već šest sedmica iza nas i dva lidera su se bilateralno srela 1. decembra u Buenos Airesu na G20 samitu, uglavnom razgovarajući o slučaju "Halkbank". Erdogan je posalo dopis advokatskog ureda koji zastupa Halkbank, koji je Trump samo prelistao prije nego što je izjavio da vjeruje kako je Halkbank potpuno nevin u slučaju kršenja američkih sankcija Iranu. Trump je pitao da li možemo doći do američkog državnog tužioca Matta Whitakera, što sam ja zaobišao. Trump je zatim rekao Erdoganu da će se pobrinuti za te stvari, objašnjavajući da tužioci Južnog Distrikta nisu njegovi, već Obamini ljudi i da će problem biti riješen kada ga preuzmu pod kontrolu.

Naravno, sve su ovo bile gluposti s obzirom na to da su tužioci bili karijerni uposlenici Ministarstva pravde, koji bi postupili na isti način i da je istraga o Halkbanku počela u osmoj godini Trumpovog predsjedavanja, a ne u osmoj godini predsjedavanja Obame. Trump je nastojao pokazati da ima proizvoljni autoritet kao i Erdogan, koji je dvadeset godina ranije, kao gradonačelnik Istanbula, rekao: „Demokratija je poput tramvaja. Vozite se do željenog stajališta, a onda siđete.“ Trump je nastavio dalje tvrdeći da nije želio da se bilo šta loše desi Erdoganu i Turskoj i da će mnogo raditi na ovom problemu. Erdogan se, također, žalio na kurdske snage u Siriji, a potom je pokrenuo pitanje Fethullaha Gulena, tražeći ponovo da bude izručen Turskoj. Trump je pretpostavio da će Gulen biti živ još jedan dan ukoliko se vrati u Tursku. Turci su se smijali i rekli da se Gulen ne treba brinuti s obzirom na to da u Turskoj nema smrtne kazne. Srećom, bilateralni sastanak se okončao ubrzo nakon toga. Ništa dobro neće izaći iz ovog obnovljenog sjaja s još jednim autoritarnim stranim liderom.

Obamine greške

Ustvari, Europljani su već preusmjerili pažnju s rizika od napada Assada na pokrajinu Idlib ka zabrinutosti za turski napad u sjeveroistočnoj Siriji, trouglastoj regiji istočno od rijeke Eufrat, juga Turske i zapada Iraka. Dominantno pod kontrolom sirijske opozicije i kurdskih boraca, nekoliko hiljada američkih i savezničkih vojnika bilo je raspoređeno da pomaže u nastavljanju ofanzive protiv ISIL-a. Nastala tokom mandata Obame, čija je pogrešna politika u Iraku snažno doprinijela nastanku ISIL-a i kalifata, ofanziva je bila konačno blizu uspjeha. Približavalo se eliminiranja teritorije pod kontrolom ISIL-a u zapadnom Iraku i istočnoj Siriji, iako ne i eliminacija ISIL-a, koji je još imao odanost hiljada boraca i terorista koji žive i lutaju preko Iraka i Sirije, ali ne kontroliraju nijednu definiranu teritoriju.

Erdogan je bio, navodno, zainteresovan za uništavanje kalifata, ali su njegov pravi neprijatelj bili Kurdi, koji su, vjerovao je, bili u savezu s Kurdskom radničkom partijom (PKK) u Turskoj, koju je SAD dugo smatrao terorističkom grupom. Zašto smo bili povezani s jednom terorističkom grupom kako bismo uništili drugu, proizašlo je iz Obamine greške da vidi kako je Iran mnogo veća prijetnja, sada i u budućnosti. Mnoge strane u ovom sukobu usprotivile su se ISIL-u, uključujući i Iran, njihove proksi ratnike Hezbollah i njima bliski satelit Siriju. Teheran, za razliku od Obame, također se fokusirao na sljedeći rat, onaj koji slijedi nakon poraza ISIL-a. Kako se kalifat smanjivao, Iran je širio svoj nadzor nad regionom, ostavljajući SAD s nespretnom grupom saveznika. U tom smislu, Amerika je dugo podržavala kurdske napore za većom autonomijom ili čak nezavisnošću od Iraka i kurdska država bi zahtijevala prilagođavanje granica sa postojećim državama u susjedstvu. To je bilo komplikovano, ali ono što nije bilo komplikovano je jak američki osjećaj lojalnosti Kurdima, koji su se borili sa nama protiv ISIL-a, i strah da bi napuštanje Kurda bilo ne samo izraz nelojalnosti, već bi imalo i ozbiljne posljedice širom svijeta za svaki budući napor u regrutovanju saveznika koji bi se kasnije smatrali istrošenima.

U međuvremenu, desio se prevrat u Pentagonu. U petak, 7. decembra, na našem redovnom sedmičnom doručku Mattis je pogledao Pompea i mene i rekao nam: “Vi, gospodo, imate više političkog kapitala nego ja”, što je zvučalo pomalo zlobno.

Nominacija Marka Milleyja za upražnjeno mjesto načelnika vrhovne komande objavljena je naredni dan, prije redovne utakmice američkog fudbala između mornarice i vojske, ali je bila i očekivana. Milley, tada načelniik vrhovne komande vojske, brzo je oduševio Trumpa te tako i dobio posao. Mattis je pokušao pogurati svog favorita za tu funkciju, ali je većina Trampovih pristalica smatrala da je neki Mattisov klon zadnja osoba koja bi trebala preuzeti taj posao. Vjerovatno se i Mattis prevario time što je prerano gurao vlastitog kandidata, oštetivši na neki način vlastitu poziciju, jer je znao da će napustiti svoju funkciju prije nego što Dunfordu istekne mandat 30. septembra 2019. godine.

Na narednom doručku, u četvrtak, 13. decembra, atmosfera i nije bila na nekom nivou iz više razloga, ali ponajviše zato što smo bili svjesni da će nas ubrzo Mattis napustiti. Nije me toliko pogodilo što će zajedno sa Mattisom otići i njegove konstantne opstrukcije, ali njegov odlazak je bio naznaka da će takvi odlasci postati na neki način šablon za budućnost. Niti u jednoj od tri prethodne republikanske administracije kojima sam služio, nisam svjedočio jednom takvom obratu na tako visokom nivou.

Trump predaje Siriju u ruke Erdogana?

Erdogan i Trump ponovo su 14. decembra razgovarali telefonom. Obavjestio sam Trumpa o situaciji u Siriji i on je rekao: “Trebali bismo bježati odatle.” Bojao sam se da će to isto reći i Erdoganu. Trump je počeo razgovor rekavši kako se približavamo rezoluciji po pitanju afere "Halkbank". Rekao je da je upravo razgovarao sa Mnuchinom (sekretar trezora) i Pompeom te da će to pitanje skinuti s ramena turskog ministra finansija (koji je u isto vrijeme i Erdoganov zet). Erdogan je bio izuzetno zahvalan te je čak govorio na engleskom jeziku. Onda su se prebacili na temu Sirije, Erdogan je rekao da očekuje da Trump zna poziciju Turske u vezi s YPG-om (kurdskim milicijama koje su dio sirijskih odbrambenih snaga) te FETO (gulenistima) terorističkom mrežom, koje je Erdogan okarakterisao kao prijetnju za tursku nacionalnu sigurnost te kao elemente koji žele zatrovati odnose između Washingtona i Ankare. Ipak, Erdogan je istaknuo da je upoznat da u isto vrijeme Amerikanci treniraju snage YPG-a, koje su u posljednje vrijeme dobile od 30 do 40 hiljada novih regruta. Požalio se i na odstupanje između stavova Trumpa i aktivnosti američkih snaga na terenu. Rekao je, također, da je cilj Turske izbaciti ISIL, kao i PKK, iako je, po mom mišljenju, pod PKK-om smatrao sve kurdske borce.

Trump je rekao da je spreman napustiti Siriju ukoliko je Turska spremna da se obračuna s ostatkom ISIL-a. Erdogan je dao svoju riječ da je to moguće, ali da, isto tako, njegove snage trebaju logističku podršku.

Onda je došao škakljivi trenutak kada je Trump zatražio da se odmah bacim na formiranje plana za povlačenje američkih snaga, koje podrazumijeva da će od sada glavnu riječ na terenu voditi upravo Turska. Trump je zatražio da se i ja uključim u razgovor, što i jesam, rekavši da sam razumio njegove instrukcije. Nakon što se razgovor približio kraju, nakon dodatne diskusije u vezi s Halkbankom, Tramp je rekao da bi Erdogan trebao u budućnosti rješavati pitanja vojske, Mnuchina i Halkbanke upravo sa mnom (dodavši da to trebam dobro obaviti). Erdogan je zahvalio i nazvao Trumpa jednim izuzetno praktičnim liderom.

Ubrzo nakon toga, Trump je rekao da bismo trebali napisati saopćenje u kojem se navodi da smo porazili ISIL, da smo obavili svoju misiju te da je sada vrijeme da se povučemo. Kroz glavu mi je brzo prošla misao da je ovo, zapravo, još jedno ispunjeno obećanje koje je Tramp dao tokom kampanje, isto kao što je i povlačenje iz Afganistana. Ubrzo sam nazvao Mattisa da ga obavijestim o svemu. Blago rečeno, nije bio oduševljen.

Ovo sam, također, i lično doživio. Smatrao sam da je povlačenje iz Sirije jedna velika greška, što zbog globalne opasnosti od ISIL-a, a isto tako zbog činjenice da će regionalni utjecaj Irana dodatno biti ojačan. Još u junu sam vodio raspravu sa Pompeom i Mattisom kako bismo trebali odbaciti politiku koja se fokusira na regije Sirije (Manbij, Idlib itd.) te da bismo umjesto toga trebali fokus prebaciti na nešto širu sliku. Nakon što je ISIL teritorijalno nestao (iako je stvarna opasnost daleko od otklonjenje), sav fokus bi trebao biti na zaustavljanju Irana. Sada, kada su SAD napustile Kurde, oni će imati izbor da traže savezništvo kod Assada protiv Turske, koju su smatrali za veću prijetnju, ili da nastave samostalnu borbu protiv i Turske i Assada, koja bi ih sasvim sigurno vodila u propast. Što učiniti?

Macronova pobuna

Mattis, Dunford, Coats, Haspel, Pompeo i nekoliko drugih okupili su se 18. decembra u “tenku” u Pentagonu radije nego u uobičajenoj sali za sastanke kako bi privukli manje pažnje. Turci su svima užurbano prenosili vijest da Siriju predajemo u “njihovu milost”. Potencijalne opasnosti su bile zastrašujuće, počevši od toga da postoji mogućnost da će Kurdi hiljade ISIL-ovaca pustiti iz zatvora. Procjene o njihovom broju su varirale, prije svega zbog različitih tumačenja pojmova “strani borci”. Šta znači strani borci? Oni izvan Bliskog istoka, ili oni izvan Iraka i Sirije? Bilo kako bilo, nismo željeli hiljade zatvorenika u SAD-u ili u Europi. Sredinom decembra Trump je predložio da ISIL-ove zatvorenike sa sjevera Sirije prebacimo u Gvantanamo, ali se Mattis usprotivio. Trump je nakon toga insistirao da se svi zatvorenici vrate u matične države, što je bilo prilično nerazumno, jer nijedna država nije željela kriminalce na svojoj teritoriji. Kako su se odvijali drugi događaji, ovo pitanje nismo uspjeli riještiti dok sam bio u Bijeloj kući.

U konačnici, koliko dugo bi trebalo da SAD i ostale članice koalicije napuste Siriju? Dunfordovi projektanti su to procijenili na oko 120 dana, sasvim sigurno to nije bilo pitanje koje se moglo riješiti unutar 48 sati. Potegao sam i pitanje At Tanafa, zone koja se nije nalazila na sjeveru, ali je bila na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana i koja je bila pod kontrolom američkih sanga. Kontrola At Tanafa je neutralisala glavnu rutu između Bagdada i Damaska, što je prinuđavalo Iran da koristi mnogo dalji granični prijelaz. Iznenađujuće, Mattis je bio skeptičan po tom pitanju, vjerovatno zato što je bio više fokusiran na ISIL nego na Iran. Ipak, Iran je bio i ostao moja najveća briga te sam držao čvrst stav po pitanju At Tanafa sve vrijeme koje sam proveo kao savjetnik za nacionalnu sigurnost. Uostalom, zašto predavati teritoriju za ništa?

Kao što smo se dogovorili, Mattis, Dunford, Pompeo i ja počeli smo sazivati naše saveznike i pripremati ih za ono što će se dogoditi ne dobijajući nikakve znakove podrške. Etienne iz Francuske mi je rekao da bi Macron zacijelo htio razgovarati s Trumpom o odluci, što me nije iznenadilo. Ostale reakcije su bile podjednako predvidljive. Ja sam bio u Ovalnom uredu tog poslijepodneva kada je stigao Macronov poziv i on nije bio sretan. Trump ga je zanemario, rekavši da smo mi završili sa ISIL-om i da će se Turska i Sirija pobrinuti za ostatke. Macron je rekao da je Turska fokusirana na napade na Kurde i da bi mogla postići kompromise sa ISIL-om. Nagovarao je Trumpa da se ne povlači, rekavši da ćemo pobijediti u vrlo kratkom vremenu i završiti posao. Trump je pristao da se ponovno konsultira sa savjetnicima, rekavši mi da bih ja trebao razgovarati sa Macronovim ljudima (što sam ja već učinio), a Mattisu i Dunfordu da bi trebali razgovarati sa svojim saradnicima. Skoro odmah nazvao je Mattisa kazavši da francuski ministar odbrane Florence Parly nije uopće sretan zbog Trumpove odluke. Izraelski ambasador Ron Dermer rekao mi je da je ovo najgori dan koji je doživio do sada za vrijeme Trumpove administracije.

Sljedećeg dana, u srijedu, 19. decembra, Mattis, Pompeo i ja smo imali sedmični doručak u sobi za sastanke, razgovaravši uglavnom u Siriji uprkos opsežnom razgovoru u Pentagonu prethodnog dana. Brojni novinski članci su izašli, puni nepreciznosti, za koje sam mislio da su većinom potekle iz Pentagona, preko saveznika u Kongresu. Kasnije tog dana, Trump je tvitao video sa jednim od njegovih objašnjenja i štampa i pozivi iz Kongresa su preplavili Bijelu kuću, koja je, osim NSC (Vijeće za nacionalnu sigurnost), ponovno bila fokusirana na granicu sa Meksikom i povezane imigracijske teme. Republikanci u Kongresu su gotovo jednoglasno bili protiv Trumpove odluke o Siriji, ali su većinom rekli da će izbjegavati medije, što je sustezanje koje demokrati nisu dijelili. Međutim, republikansko pristajanje na pogrešne politike državne sigurnosti nije pomoglo državi, a na kraju ni partiji. Ja sam tog jutra izvijestio o Hillovoj negativnoj reakciji, ali Trump nije vjerovao, vjerovatno se ponovo oslanjajući na uvjeravanja Randa Paula da predstavlja stvarnu bazu partije. Kao da to nije bilo dovoljno, Turska je zadržala teksaškog stražara garde na dužnosti u zračnoj bazi u Incirliku blizu Adane (što je problem koji je, za razliku od Brunsonovog, brzo razriješen).

Trump je do četvrtka shvatio da ga mediji napadaju u izvještajima zbog povlačenja iz Sirije, što je djelić onoga što bi se moglo desiti ako u cijelosti napusti Afganistan. Zaključili smo da nije mudro stavljati rok za povlačenje, ali smo naglasili da bi ono trebalo biti „redovno“. Turska vojska je pružala potencijalnu podrušku u tom pogledu. Oni su vrlo dobro znali da će morati biti razgovora između vojski o redovnom transferu snaga u inače suštinski nekontroliranom regionu prije nego što bi Trumpov prijedlog mogao uspjeti. Ti bi razgovori trajali, i zaista je američka delegacija planirala put u Ankaru jedino u ponedjeljak, na Badnjak, sljedeće sedmice.

Mattis - "Bijesni pas"

Tog poslijepodneva sam saznao je Mattis bio u Ovalnom uredu nasamo s Trumpom i da je ranije zakazana ceremonija potpisivanja zakona debelo kasnila. Dok smo razgovarali, Mattis je izašao, s Trumpom odmah iza sebe. Odmah sam mogao vidjeti da je nešto posrijedi. Mattis je bio iznenađen što me vidi da čekam, ali se rukovao sa mnom bez neke posebne reakcije. „Johne, uđi“, rekao je Trump, što sam i učinio, i bili smo samo nas dvojica u Ovalnom uredu. „On odlazi“, rekao je Trump. „Nikad mi se nije sviđao.“

Nakon cereremonije potpisivanja zakona, Trump i ja smo oko dvadeset minuta razgovarali o tome kako da postupimo povodom Mattisovog odlaska. Trump je želio da objavi tvit prije nego što se zahukta Mattisova mašina za odnose s javnošću. Mattis je Trumpu uručio dugačko otkazno pismo, objašnjavajući zašto odlazi, nedvojbeno napisano za dijeljenje sa širom javnošću, koje Trump, zapravo, i nije pročitao. Umjesto toga, on ga je ostavio na stolu za odluke, s kojeg je sklonjeno zbog ceremonije potpisivanja zakona. Kada smo vratili pismo natrag, s iznenađenjem sam pročitao da je Mattis htio služiti do kraja februara, služivši svoje preostalo vrijeme kao sekretar odbrane, svjedočeći pred Kongresom i govoreći u februaru na NATO sastanku ministara odbrane. Čak i više iznenađujuća za Trumpa, uzevši u obzir ton njegovog razgovora sa Mattisom, jeste suština pisma, koja odbija Trumpovu politiku. Rekao sam Trumpu da je određivanje rokova neodrživo, ali nisam siguran da je to shvatio. On je, međutim, sve više i više govorio o tome koliko mu se Mattis nije dopadao. „Stvorio sam čudovište kad sam ga nazvao 'bijesnim psom'“, rekao je Trump, koji je bar djelimično bio u pravu. (Mattisov pravi nadimak je bio „Haos“.) U 5.20 poslije podne sam se vratio u svoj ured da nazovem Pompea i do tada je Trumpov tvit već bio objavljen, a Mattisov medijski napad već započet. Pompeo je rekao da je Mattis svratio do State Departmenta na putu prema Bijeloj kući, uručivši mu kopiju otkaznog pisma. Mattis je rekao: "Predsjednik više ne obraća pažnju na mene. To je njegov način da mi kaže da me ne želi. Vrijeme je da odem.“ Mislio sam da je to istina, i Pompeo se složio.

(Prijevod: Samir BEGOVIĆ)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...