Piše: SELVEDIN AVDIĆ

Opet isto. Ponovo čitamo analize o tome kako su podijeljena mjesta u Vijeću ministara, ko kontroliše koje životne tokove, ko je pobijedio u pregovorima, a ko je izdajica naroda svoga. 

Prebrojava se koliko gdje ima Bošnjaka, koliko Srba, a koliko Hrvata, ne bi li se dokučilo na čiju stranu preteže količina moći. Procjenjuje se ko je za državu, a ko protiv nje, ponovo je patriotizam najveći kriterij za bilo kakvu funkciju. Više niko i ne pominje da je za neko odgovorno mjesto potrebno obrazovanje, praktično znanje, iskustvo… Ili bar elementarno poštenje. Svi se zadovoljavamo činjenicom da je kandidat bar odležao svoju zatvorsku kaznu ili da ima bilo kakav dokument o traženoj školskoj spremi za tu poziciju, može biti i falsificiran. 

NEMA POTREBE

Niko više ne gubi vrijeme na friziranje dosadašnjih rezultata izabranog kandidata, ne prilagođavaju se pravilnici niti kriteriji, nema čak lobiranja za glasove. Nema potrebe. Biće onako kako odrede stranački šefovi. Makar to bilo i sasvim naopako, pa može biti unaprijeđen policajac koji je prebijao i hapsio nedužne građane, a na čelo Regulatorne agencije za komunikacije može doći osoba koja je pravila te agencije najviše kršila. Niko više ne krije da je stranačka podobnost pravilo, a nepotizam poželjan aneks pravila. Niko se ne zaklinje na ustav i zakone ove države, dovoljno je da se zakune na odanost stranačkom vođi.  

Što se mene tiče, potpuno mi ANe postoji ekonomski plan niti vanjska politika. Samo trenutno zadovoljavanje dnevnopolitičkih, sitnosopstveničkih interesa.

Nije ovo nikakva relativizacija. Samo iskustvo tridesetogodišnjeg života s njima i njihovim pravilima. Dovoljno je pogledati u kakvom su stanju država i građani. Kako žive Bošnjaci, Srbi ili Hrvati tamo gdje njihove nacionalne stranke imaju apsolutnu vlast? A kako živimo svi zajedno kada spojimo te male interesne teritorije i to nazovemo državom?

VRAĆANJE NA PRVOBITNE POSTAVKE

Nema ovome mnogo šta da se doda. Sve je isto. I ja sam svjestan da godinama pišem jedan te isti tekst. Razlikuju se tek povodi, naslovi i ilustracije. Također, dok pišem te tekstove svjestan sam da je onima koji ih čitaju sve sasvim jasno i bez mene. Nekima i više od mene.

Ipak, meni je i dalje nejasno zašto smo i kako pristali na ovo? Kako smo sebe doveli u poziciju da se najvažnije odluke o našoj budućnosti donose u uskim, kriminalnim krugovima? Zašto nam je postalo normalno da stranački predsjednici formiraju "nezavisne institucije"? Da se tačno zna čiji je koji sudija ili tužilac i ko ima kontrolu nad komisijom koja kontroliše nezavisnost izbora? Kako smo dozvolili da sve ode toliko daleko da se svaka promjena koju možemo učiniti na izborima čini samo kozmetičkom? Ako je nekome i to jasno, molim da objasni.

Nedavno je privremena uprava zeničkog fudbalskog kluba Čelik odlučila da klub nastavi igrati u Kantonalnoj ligi. Nije bilo drugog izlaza, Čelik je do te mjere opljačkan i uništen da ga može spasiti samo vraćanje na prvobitne postavke. Svaka druga intervencija bila je besmislena.

Bojim se da je tako nešto jedini izlaz za sve nas. Reset pa vraćanje na prvobitne postavke.

(zurnal.info)