Piše: Robert Bajruši

Bilo bi dosta.

Zapravo već prije dva tjedna trebalo je prekinuti ovaj verbalni mobbing koji nad nacijom provode premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović. Iako formalno udaraju jedan po drugome, stvarno, obojica koristeći svoje položaje i medijsku dostupnost, maltretiraju javnost u Hrvatskoj. Imala je ova zemlja i u nedavnoj prošlosti visoke dužnosnike velikog ega, od Franje Tuđmana, preko Stipe Mesića do Ive Sanadera, ali oni u svojim najnervoznijim fazama nisu bili do koljena dvojcu Milanović - Plenković.

Psihijatri će reći da je ispuštanje emocija blagotvorno. Puno bolje nego zadržavanje u sebi. Ali to ne vrijedi kada su u pitanju političari i, općenito, javne osobe. Jer, koji je smisao Milanovićeva jučerašnjeg istupa u kojem je izjavio kako je "premijer Hrvatskoj pokazao jezik, ili srednji prst", da bi se par minuta poslije, u vremeplovu vlastitih misli, vratio u osamdesete optužbom "Plenković je na temelju lažne dijagnoze, anemije, izbjegao služenje vojnog roka", a sve zaključio državotvornom tužaljkom kako se "gospodin sa svima nama rugao Tuđmanu, to znaju ljudi".

Baš kao što je dan prije premijer skoro cijeli sat vremena posvetio njemu, optužujući Milanovića da svojim izjavama izaziva oružano nasilje jer "kad to postane narativ krajnje desnih medija, postane pranje mozga mladom i neiskusnom, onda je to jasan neksus koji se može slijediti i završi pucanjem pred Banskim dvorima". Da bi ga potom opisao kao "nasilnika, bullyja i zlostavljača koji ne radi ništa konkretno". Možda da idući put objavi Milanovićevo pismo iz JNA u kojemu moli da bude primljen u Savez komunista?

Ne radi nekakve ekvidistance, nego prvenstveno zbog očuvanja psihičke ravnoteže, treba izbjeći svrstavanje u ovom besmislenom fajtu koji ne vodi nikuda. Ionako se više nitko ne sjeća kako je sve ovo počelo, i zbog čega. A, posebno, kakve veze ima njihova svađa sa stvarnom situacijom u zemlji?

Kad je riječ o ignoriranju stvarnosti, ova dvojica pjetlića su kao sijamski blizanci. Dok pandemija koronavirusa bukti iz dana u dan, Milanović daje izjave kojima marginalizira opasnost, a Plenković to ne radi, nego se pretvara kao da besprijekorno vlada situacijom. A to nije istina, zapravo, Hrvatska je na rubu ozbiljne krize, koju nije izazvala ova Vlada, ali vlast svojim nečinjenjem vuče vraga za rep.

Vodeći međunarodni ekonomski think tankovi upozoravaju da bi nadolazeća kriza u idućih godinu dana mogla dokrajčiti svako drugo malo i srednje poduzeće u svijetu, a hrvatski premijer za to vrijeme širi optimizam kao da su problemi prošlo svršeno vrijeme. Ne pomaže puno niti Milanović, iako bi kao nekadašnji predsjednik Vlade možda mogao ponuditi poneki savjet, pa pustiti aktualnu vlast neka uzme ili ostavi.

Umjesto toga, puno je lakše stati ispred mikrofona pa se junačiti. Tračati, olajavati, vrijeđati, onda pričekati podjednako pametan odgovor suprotne strane i sve iznova.

Ne moraju se brinuti - mediji će i dalje objavljivati njihove riječi, na Facebooku će se dokoličari prepucavati tko je u pravu, a tko ne, Milanović će ostati predsjednik, Plenković premijer, ali sve je to ona Krležina balkanska krčma.