- U ne tako davnom  istupu nekog SUBNOR-a oko Partizanskog spomen obilježja u Mostaru, i blagoj reakciji Gradske uprave Grada Mostara, u formi nekog pravdanja i ispričavanja, vidi svu nemoć i jad Gradske uprave i gradonačelnika Ljube Bešlića. Ta Udruga uporno ističu nekakve „heroje“ partizanskog pokreta a ne činjenice i žrtvu hrvatskog naroda i samih svećenika. Notorna je činjenica da su ti partizan ubili sedam franjevačkih svećenika iz Franjevačkog samostana u Mostaru i bacili ih u Neretvu, kao i brojne druge svećenike u zapadnoj Hercegovini za čijim zemnim ostatcima se i dan danas traga.

Tamo gdje je tkz. „Partizansko groblje“ tu su ubijeni Hrvati katolici, nešto sjevernije, od tog spomenika prema bolnici na Bijelom Brijegu. Međutim, kao bi komunisti i režim zabranili istraživanja i otkopavanjima, smislili su da taj cijeli prostor od oko 8 hektara, nekadašnje „Biskupove glavice“, ograde i proglase „partizanskim grobljem“. Pa tu nije ubijen nijedan partizan, niti je sahranjen, nego su kasnije pod pokroviteljstvom Beograda, i istaknutog njihovog kadra, arhitekte Bogdana Bogdanovića, napravili mauzolej u koji su donijeli neke zemne ostatke i kosti, od nekih poginulih i proglasili cijeli kompleks Partizansko spomen groblje. To su nepobitne činjenice, tamo partizana nema, posebice nema heroja, ali ima zločinaca.

Tadašnji biskup msgr Petar Čule je odležao osam i pol godina zatvora u Zenici, između ostalog kako bi se provela i ova ideja otimanja zemlje i prikrivanje partizanskih zločina. Pa i sam Đžemal Bijedić je kasnije rekao da je biskup Čule morao na robiju iz političkih razloga i da mu je sve to montirano.     

Zamjeramo Ivi Miri Joviću, kao tadašnjem hrvatskom članu Predsjedništva BiH koji je tada kada su se donosile te odluke, ali i ministrima HDZ BiH koji su dopustili daljnju krivotvorinu povijesti kroz Vladu FBiH. Sve je krenulo tkz. SUBNOR-om Mostara koji je podnio neku peticiju 16. 1. 2003. godine, sa ideološki obojenim povijesnim dokumentima bez adekvatne studije hrvatskih povjesničara i znanstvenika.

Umjesto da se taj projekt raskrinka i najveći dio zemljišta vrati Katoličkoj crkvi i samom Biskupijskom ordinarijatu od kojeg je otet, a dio da se ostavi za botanički vrt uz Agronomski fakultet Sveučilišta u Mostaru, a ovaj jedan sjeverni dio, gdje su partizani pobili Hrvate - katolike, pretvori u Spomen groblje žrtvama Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, sve je ostalo isto, odnosno još gore truje odnose Bošnjaka i Hrvata u Mostaru. Samo onaj dio gdje se polažu vijenci može ostati Partizansko spomen obilježje, a nikako svih 8 hektara otete zemlje. I danas uvidom u zemljišnoknjižne knjige se može vidjeti da je zemljište nacionalizirano do Biskupijskog ordinarijata Mostar i da u potpunosti nisu riješeni imovinsko pravni odnosi. Sam Odbor za obnovu od 31. 1. 2003. godine, bio je nekompetentan i politički obojen, a činili su ga:  Bogdan Bogdanović, Boris Podreka, Amir Pašić, Darko Minarik, Ekrem Krpo, Zdravko Gutić, Tihomir Rozić, Alija Bijavica, Milica Dogan, Florijan Mićković, Milivoj Gagro, Radmilo Andrić, Mumin Isić i Mustafa Selimović.

Kada vijećnici koalicije Mostar moj Dom uđu u Gradsko vijeće Grada Mostara, ispravit će i ovu povijesnu i civilizacijsku nepravdu te vratiti povijesne činjenice na svoje mjesto, a komunističkim manipulatorima smanjiti prostor za propagandu i širenja netrpeljivosti, nekada Hrvata i Muslimana, a danas Hrvata i Bošnjaka – navodi se u skandaloznom saopćenju koalicije „Mostar moj dom“.