Glavni junaci naše današnje priče su Cincari, Armânji ili Makedonarmânji, nestali balkanski narod, čiji su se potomci do danas uspjeli donekle sačuvati na našim prostorima.

Cincari su izvorno bili polunomadski ili nomadski stočari koji su posjedovali velika stada ovaca. Poznati su po proizvodnji sira ili i kao trgovci te, nadalje, kao veoma skromni i škrti ljudi. Kao posebna manjina, pod imenom Cincari priznati su u Srbiji, gdje se oštro protive korištenju naziva Aromuni, a zastupa ih Srpsko-cincarsko društvo "Lunjina", koje je objavilo 15 knjiga.

Naziv Cincari dolazi od naziva za brojku pet, koja u njihovom izgovoru glasi „cinci” umjesto „činči”.

Limba armaneascâ ili cincarski nastao je iz latinskog i član je romanske skupine jezika. Najstariji pisani dokument na ovom jeziku datira iz 1731. a radi se o natpisu na jednoj ikoni.

Cincari su porijeklom iz područja Grčke i Makedonije, a njihovo glavno gradsko središte bio je planinski grad Moskopolje, osnovan početkom 14. stoljeća kao zimsko prebivalište čobana na 1.200 metara visine, a održao se sve do njegovog uništenja od strane Turaka 1788. te ponovno 1821. godine.

Cincari su pobjegli iz svoga grada, za koji se kaže da je imao 12.000 kuća. Iz cijelog ovog područja na granici Albanije, Makedonije i Grčke izbjeglo je oko 300.000 Cincara i nastanilo se po Grčkoj, Makedoniji i Srbiji. Na području Grčke su helenizirani, a polako nestaju i u drugim dijelovima Balkana. Nešto malo preostalo ih je danas u Srbiji, gdje su veoma aktivni u očuvanju svog identiteta.

Cincari su narod koji je nekad u znatnijem broju obitavao i u Bosni i Hercegovini. S početkom 20. stoljeća većina se asimilirala u Srbe.

U BiH su došli kao trgovci i obrtnici. Zaslužni su za uvođenje varoškog načina života. U Bosansku Posavinu su se doselili iz okolice Bitole, najviše u selu Zovik - Kalajdžije, vjerovatno još prije 1769. godine. Cincari se ispočetka nisu bavili ničim ratarskim ni stočarskim nego samo obrtom i trgovanjem, osobito su bili terzije. S vremenom su kupovali plodna zemljišta pa su se djelimično bavili i ratarstvom. Prvi trgovci iz naroda Cincara u Bosni bavili su se trgovinom u vidu torbarenja, natovarivši konja raznom robom i zatim prodavali kao putnici obilazeći sela.

Razlog koji je utjecao na nestanak Cincara kao posebne etničke i društvene grupe je i njihova malobrojnost i izumiranje zanata kojima su se tradicijski bavili - kalajdžijski i terzijski, a po tim su se djelatnostima izdvajali od ostalih stanovnika. Neke njihove naseobine izgubile su važnost trgovačkih mjesta.

Danas niko više od potomaka Cincara u BiH ne govori cincarskim jezikom.

Po religiji, pripadaju pravoslavlju. Od bizantskih vremena, dio Cincara, navodi enciklopedija, bavio se transhumantnim i polunomadskim stočarstvom te prijevozništvom na velike udaljenosti. Izvan stalnih staništa stanovali su u šatorima od pusta, prerađivali drvo, kožu i vunu te razmjenjivali svoje stočarske proizvode za poljodjelske, a živjeli su u proširenim patrijarhatskim porodicama. Postepeno su se raslojavali te kulturno, etnički i jezično asimilirali. Gradski stanovnici bili su obrtnici koji su se bavili obradom kovina, posebno izradom filigrana te zidarstvom, posebno mostogradnjom, ali i trgovinom.

Bavili su se, također, novčarskim i bankarskim poslovima, pri čemu im je štedljivost bila jedna od glavnih osobina. Ime su dobili od južnih Slavena, ono se prvi put spominje 1718. Zajednička prošlost Grka i Cincara pod stoljetnom osmanskom vladavinom stvorila je simbiozu tako da je u nekim krajevima ime Grk gotovo sinonim za Cincara. Njihovi bogati trgovci i novčari smatraju se Grcima i daju znatne svote za podizanje grčkih škola i njegovanje grčke prosvjete. U Moskopolju je tako bila prva štamparija na Balkanu te znamenita škola u kojoj su djelovali carigradski učeni ljudi. Ipak, gotovo u jeku svog najvećeg procvata Moskopolje doživljava žestoke napade Ali-paše i njegove vojske te u drugoj polovici 18. stoljeća biva gotovo napušteno.

Kako se decenijama nakon propasti Moskopolja Cincari postupno raseljavaju prema zapadu, zanimljivo je vidjeti ljude koji su umnogome utjecali na oblikovanje života ovog dijela Balkana.

Najveći srpski komediograf Jovan Sterija Popović po ocu Steriji je Cincar, dok je drugom najvećem srpskom komediografu Branislavu Nušiću pravo ime Alkibijad Nuša. Srpski političar Nikola Pašić porijeklom je iz poznate cincarske porodice Pasku, a preci su mu bili Cincari iz sela Rogačeva u blizini Tetova.

Poznati naučnik Mihajlo Pupin također je Cincar kao i partizanski general Konstantin Koča Popović, komandant Prve proleterske brigade, a nakon rata načelnik Generalštaba JNA. Zloglasni osnivač Crne ruke Dragutin Dimitrijević Apis također je Cincar. Poznata beogradska advokatska porodica Fila potječe s Krfa, odakle početkom 18. stoljeća prelaze u Janinu, još jedno mjesto poznato po Cincarima. U doba Ali-pašinih napada bježe na sjever da bi konačno došli u Beograd gdje Filota i njegov sin Tomo i danas vrijede za najbolje advokate nekadašnjeg jugoslavenskog glavnog grada.

Slavni glumac Taško Načić također je bio pripadnik tog naroda, a istih je korijena i Predrag Miki Manojlović.

Pod cincarskim imenom Todor Proja skriva ime makedonskog slavuja, tragično preminulog Toše Proeskog. Još je jedna makedonska pjevačica cincarskog porijekla. Riječ je o Kaliopi, a tvrdi se kako je i otac Majke Tereze, Nikollë Bojaxhiu bio cincarskog porijekla. Josip Runjanin, skladatelj hrvatske himne je bio cincarskog porijekla.

Za kraj, napomenimo i kako se na zapadu Bosne, iznad Livna, uzdiže planina Cincar, danas najpoznatija po krdima divljih konja koji su na toj planini pronašli utočište još davnih 70-ih godina prošlog stoljeća, a koja je ime također dobila po ovom, po svemu posebnom, nestalom narodu.

(SB)