Glavni junaci naše današnje priče su Nabatejci, savez arapskih nomadskih plemena koji je u šestom stoljeću prije nove ere zaposjeo područje oko Sinajskog poluotoka te uz obalu Crvenoga mora.

Nabatejci su, naime, i danas velika zagonetka za arheologe. U drugom stoljeću, utemeljili su državu s glavnim gradom Petrom, koji postaje stjecište karavanskih puteva.

Kontrolirajući trgovačke rute prema južnoj Arabiji, ostvarili su ogromnu ekonomsku i političku moć, a mnogi stari narodi bojali su ih se koliko su ih i prezirali. Diodor, grčki historičar iz prvog stoljeća prije nove ere, opisao ih je sljedećim riječima: “Živjeli su razbojničkim životom i često pljačkali susjedne zemlje. Nisu uzgajali voćke ni pili vino, a nisu niti gradili kuće. Ako je neko prekršio zadnje pravilo, bio je kažnjavan smrću. Mada su i mnoga druga arapska plemena koristila pustinju, sva su ih daleko premašili bogatstvom.”

Bila je to prestroga ocjena. Nabatejci nipošto nisu bili barbari – štoviše, tehnološki su bili neshvatljivo napredni. Složeni sistem navodnjavanja koji su koristili u poljoprivredi, danas je predmet proučavanja naučnika s Univerziteta u Jerusalemu. Kako su živjeli u području ekstremno suhe klime, dragocjene oborine prikupljali su u okolini, dovodeći vodu na polja dugačkim kanalima. Kišnicu su na zemlju tjerali i principom slobodnog pada.

Osim začinima, trgovali su i grudama katrana, koji se dizao na površinu Mrtvog mora. Izvozili su ga u Egipat, gdje je korišten u postupku balzamiranja. Način nabatejske gradnje uisitinu je bio specifičan, teško shvatljiv, jer su u to doba gradove doslovce urezivali u stijene.

O Nabatejcima i njihovoj bogatoj, ali relativno kratkotrajnoj državi, ne zna se puno s obzirom na to da iza njih nisu ostali značajniji pisani tragovi. U vrijeme vojskovođe Gneja Pompeja, postali su rimski vazali, a njihova država prestala je postojati 106. godine, za vrijeme Trajanove vladavine.

(SB)