Budući da to poskupljuje vakcinu i može joj ograničiti pristup, sve su glasniji pozivi da se kompanije privremeno odreknu tog prava.

Jonasa Salka, izumitelja vakcina protiv dječije paralize, novinari su 1955. pitali ko je vlasnik patenta na spasonosnu vakcinu.

“Narod, rekao bih. Nema patenta. Ko može patentirati Sunce?”, odgovorio je.

I mada će historičari reći da Salkov “dar svijetu” možda i nije tako altruističan kako se čini, jer bi, po ondašnjim kriterijima, teško ispunio uvjete za patentiranje, činjenica je da je američki virolog spasio živote miliona djece. Djelomično zahvaljujući i tome što nije bilo zaštite intelektualnog vlasništva.

Danas, kad je broj žrtava Covida dosegao tri miliona, pitanje patenta na vakcinu pretvorilo se u jednu od najžešćih rasprava na planeti.

Čelnik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) Tedros Ghebreyesus pozvao je države i farmaceutske kompanije da se odreknu zaštite intelektualnog vlasništva kako bi se cijeli svijet jednako borio protiv Covida.

“Većina vakcina dosad je primijenjena u šačici bogatih zemalja, dok većina država niskih i srednjih prihoda promatra i čeka”, kazao je u martu.

Prema nedavnom izvještaju AFP-a, 49 posto dosad proizvedenih doza vakcina aplicirano je na Zapadu, u kojem živi samo 16 posto svjetske populacije.

Problem je u tomu, tvrdi šef WHO-a, što se u svijetu neće moći postići dovoljna procijepljenost sve dok bogate zemlje svoje doze, tehnološki know-how u proizvodnji vakcina i prava na intelektualno vlasništvo, drže pod ključem.

Besplatne vakcine za sve?

Južna Afrika i Indija prve su države koje su pozvale na odricanje od patenta na vakcine, a od tada im se pridružilo osamdesetak zemalja u razvoju i grupe poput "Ljekara bez granica" i "Amnesty Internationala".

Zemlje koje proizvode vakcine, poput Britanije, zemalja EU-a, Švicarske, SAD-a, blokiraju takva nastojanja, jer plaćanje intelektualnog vlasništva omogućava istraživanja i inovacije i štiti od duplikata lošeg kvaliteta.

Liječnica Anne Sénéquier, istraživačica na Francuskom institutu za međunarodna i strateška pitanja, kaže da bi odricanje od patenata nesumnjivo učinilo vakcine dostupnijim, ali to istodobno može biti i riskantno.

“Privatni laboratoriji uvijek su bolje finansirani od državnih”, kazala je i dodala da patenti pomažu da se kompanijama vrate njihova ulaganja.

“Ako laboratorijima ne možete garantirati da će im ulaganja u istraživanja biti vraćena, vjerovatno će prestati s ulaganjem. Naprimjer, velika većina lijekova koji se danas razvijaju na Zapadu, namijenjena je liječenju bolesti poput dijabetesa i visokog krvnog pritiska. Dakle, riječ je o lijekovima koji se mogu unovčiti”, objasnila je.

Iako bi se tome u normalnim okolnostima teško moglo bilo šta prigovoriti, istraživači vakcina protiv Covida dobili su oko 10 milijarda dolara od poreznih obveznika, što znači da vakcine na mnoge načine već pripadaju narodu.

Recept bez uputa

No, čak i ako neke kompanije odluče da neće primjenjivati patente na svoje vakcine tokom pandemije, poput "Moderne", nemoguće je reproducirati vakcine ako kompanije ne podijele i svoj know-how.

“To što 'Moderna' neće primjenjivati svoje pravo na patent tokom akutne faze pandemije, neće mnogo značiti ako ne podijeli svoje znanje s ostalima kako bi mogli proizvesti vakcinu”, kaže Olivier Wouters, profesor u londonskoj školi javnog zdravlja.

On tvrdi da su bogate zemlje koje su finansirale razvoj vakcina, mogle tražiti i više od kompanija s kojima su sklapale ugovore. “Puno bi više smisla imalo da su rekli: ‘Pomoći ćemo finansirati razvoj i proizvodnju vaše vakcine, ali pod uvjetom da sarađujete s kolegama iz Indije, Brazila i s ostalim proizvođačima iz svijeta”, rekao je Wouters.

Graham Dutfield, profesor na Univerzitetu u Leedsu i autor knjige o pravu na intelektualno vlasništvo i trgovinu, slaže se s Woutersom. Odricanje od patenata bez podjele znanja uspoređuje s receptom bez omjera i uputa.

“Ono što nam stvarno treba su regionalni centri diljem svijeta, u Africi, Latinskoj Americi i Okeaniji, koji će proizvoditi za globalne potrebe”, zaključio je.