Piše: SLOBODAN ŠOJA

Salom se prolomio spontani aplauz i smijeh. Branko je imao taj talent da u nekoliko sekundi lako i do suza zasmije mase svojim načinom govora i probranim i rijetkim riječima koje su skladno i šaljivo izvirale iz njega poput bujice.

Iako je kontekst o kojem je Ćopić govorio bio jasan, nisam siguran da je tadašnjim ideološkim pravovjernicima bilo milo što je Ćopić pominjao lopove i njihove podvige iz 1945. godine. Ta kategorija ljudi je ipak bila u velikoj nemilosti kod komunista, i tokom rata od 1941. do 1945. godine, i poslije rata jer komunisti nisu smjeli biti sitni lopovi. Kad bi trebalo nekom oduzeti sve što ima, država bi se pobrinula da sve bude legalno.

Sjecikese i kriminalci bili su više nego nepoželjni u sistemu koji je stvarao novog čovjeka, primjernog radnika i heroja socijalizma. Za lopove, ubice i silovatelje u doba komunizma bile su predviđene rešetkaste i neudobne rezidencije i tretman kakav su zaslužili.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, uoči i na početku jednog nepotrebnog rata, pušteni su iz zatvora svi zlotvori koji su se ogriješili o ljude i zakon u vrijeme Jugoslavije. Nisam nešto primijetio da se bilo ko zapitao šta se dogodilo s tim ljudima, ali me ne čudi što je o tome poželjnije ćutati.

Šta su oni radili kad su se dočepali slobode? Isto što i prije samo češće i žešće! Brzo su od univerzalnih probisvijeta koji su kršili zakon evoluirali do uglednih nacionalnih predstavnika koji su predstavljali zakon. Najčešće su postajali narodni heroji odbrane, s obzirom na to da su se kod nas svi branili jer niko nije napadao nikoga.

Postajali su legalni gospodari života i smrti, naročito smrti, ratnici van fronta i rovova kojima je sve bilo dopušteno, a naročito da ih se svi plaše. Mogli su nekažnjeno ubiti koga žele i opljačkati ga. Plijen bi dijelili sa onima koji ih štite. To se odavno namjerno zaboravlja.

Poseban specijalitet bio im je zavijanje u crno vlastitih sugrađana i istovjerne braće kojima su tokom rata uzimali posljednje dinare, kune i marke za malo mokrih drva, cigareta, brašna, ulja ili kafe. I to se zaboravilo.

Politički šljam ih nije dirao, dapače, te dvije kaste postale su jedno. Bile su to spojene posude i zatvoren krug u koji se moglo ući samo pod uslovom da se zakunete nekom novom bogu da ćete biti zli i nezajažljivi.

Ta posebna sorta ološa vrlo dobro i brzo se snašla u ratu i poslije rata, a postali su i idoli neke čudne mladosti naopakog sistema vrijednosti u kojem bolje prolaze prevaranti, ratni huškači i neradnici i u kojem se neprestano govori o vlastitom narodu i za njega bori, a narodu je svaki dan sve gore.

Državnike koji misle na društvo nismo ni imali ni dobili, ali smo dobili i imamo privatnike koji misle samo na sebe. Najlakše i najbrže narod zaborave oni koji se u njega po službenoj dužnosti svakodnevno i pobožno kunu.

Nesretni jugoslavenski rat Ćopić nije doživio, ali ga je naslutio, a imao bi danas Ćopić mnogo šta kazati i napisati jednu mnogo, mnogo jeziviju ”Jeretičku priču” koja nam iz sadašnjeg crnog ugla izgleda tako nevino i bezazleno.

Ćopića i raznih zlotvora sam se sjetio kad sam u nekoliko posljednjih dana prisustvovao dvjema amaterskim predstavama koje su izveli đaci u školi u svojim dramskim sekcijama.

Jedna je bila posvećena Ćopiću i urađena na osnovu dvotomnih zapisa Enesa Čengića ”Ćopićev humor i zbilja”. Jednostavna a razdragana predstava, poput razdraganih đaka koji su pripovijedali Ćopićeve dogodovštine i kikotali se.

Branko i njegove tople riječi, mudrost, lepršavost i dobrota tako nedostaju ovom našem svijetu, a naročito našoj djeci. Njihovo odrastanje bez književnosti Branka Ćopića liči na nepravedno uskraćenu i svjesno ukradenu dječiju radost. Radost koja prerijetko i iskričavo bane kao na ovoj školskoj predstavi, a potom naglo iščezne.

Srećom, ne iščezne iz srca malobrojne djece koja su učestvovala u predstavi. Samo jedan tren bilo kakvog susreta s Ćopićem dovoljan je da obilježi cijeli jedan život.

Dobro je što barem dramske sekcije njeguju sjećanje na Branka Ćopića i kamo sreće da sve škole u Bosni i Hercegovini izučavaju mnogo temeljitije njegovu književnost. Ćopić bi mogao biti element zajedništva i oplemenjivanja za svu našu djecu. Nikome nije sporan i njega je divno voljeti.

Druga predstava koju sam gledao i kao gost sa strane pred đacima analizirao mnogo je manje vesela, a vezana je za knjigu ”Jasenovac – Auschwitz Balkana” čiji je autor Gideon Greif.

U prvi mah moglo bi se pomisliti da je posrijedi politička predstava koja treba izazvati mržnju što se u današnjim školama često dešava. Ne, sve suprotno od toga i to zahvaljujući pristupu ovoj temi koji je odredila profesorica, voditeljica dramske sekcije.

Rad na predstavi kod đaka nije trebao izazvati mržnju već gađenje prema svakom nasilju kao i opomenu da nikad nikom ne padne na pamet da bilo koga ubije po bilo kom, naročito nacionalnom osnovu.

Još jedna važna poruka je izbila u prvi plan: vrijeme je opšteg praštanja i djeca moraju početi odrastati neopterećena onim što su njihovi stariji i iskvareniji preci uradili, a nisu smjeli uraditi. Ni u ime ljudi ni u ime nacije niti u ime Boga.

Djeci sam pokušao usaditi ovu životnu lekciju zamolivši ih da bezbrižno zaborave sve istorijske datume koje uče napamet, ali da ovu veliku lekciju nikad ne zaborave jer od njih se očekuje da budu plemeniti i uzorni.

Ispričao sam im takođe priču o Safetu Krupiću, Brankovom zemljaku iz Bosanske Krupe, prerano ugaslom velikom intelektualnom talentu koga je, u 31. godini, oktobra 1942. godine u Jasenovcu polako ubijao tokom bajramske noći ustaša Enver Kapetanović, ispijajući vino.

Dok su Krupića vodili krvniku slomili su mu naočari da bi pokazali kako profesori mogu biti slijepi. On je kazao da uprkos tome ”vidi i previše i u ovoj pomrčini neprozirnoj” te da će kroz njegove ”ugasle oči vječno gorjeti naša osveta i naš oprez da se ovako što više nikad ne povrati”.

Ustaša ga je udario kundakom i kazao mu: ”Crknućeš evo sad, za nekoliko minuta, i niko te ni spomenuti neće, a još politiziraš. Da si se bavio šerijatom, a ne politikom, ne bi danas glavu gubio”.

Kapetanović i Krupić su iz istog mjesta. Zagrebački student filozofije i francuskog, Krupić se spremao za veliku karijeru i oplemenjivanje našeg iskonskog zla, a lokalna predratna propalica i oličenje tog zla, Kapetanović, baš to je mrzio kod Krupića pa je, ugledavši ga u logoru, dočekao svojih pet minuta.

Novih ne pet minuta nego trideset godina došlo je 1990. i zato gledajte svijet isključivo očima Safeta Krupića, kazao sam đacima. U školama danas niko ne pominje Safeta Krupića, ali budite kao on, premda je to često teško i pogibeljno. Ko će to uraditi ako ne mladi ljudi? Naročito ova djeca koja u vannastavnim posebnim sekcijama dodatno razvijaju i jačaju svoje talente i vrijednosti.

U razgovoru sa njihovom profesoricom saznao sam nešto naizgled nevažno, ali u suštini tragično. Ona, naime, ima sve manje razumijevanja za rad tako važne dramske sekcije, a osjeća sve više zavisti ili prezira pa je pitanje da li će ta sekcija uopšte opstati. Bila bi to sramota jer bi u urušavanju obrazovanja učestvovali obrazovni djelatnici.

Zločin je uskratiti djeci da budu bolja, ali rukovodeća korumpirana struktura vlasti, čiji su često predstavnici i direktori škola, više voli da djeca odrastaju u slijepoj i nekritičkoj lojalnosti prema svom narodu te iracionalnom oprezu prema braći druge religije. Svemu što je humano, otvoreno, slobodoumno i kreativno treba potkresati krila, naročito u letu na visini da bi pad bio još bolniji.

Govoreći o Krupiću, sjetio sam se i Ćopićevog dragog prijatelja Zije Dizdarevića. Taj ”tanani lirik i vrstan kozer” s kojim je Branko prije rata drugovao i volio slušati Zijinu violinu, imao je samo 26 godina kad je u proljeće 1942. godine ubijen u Jasenovcu.

”Moj najtužniji dan u ratu”, zapisaće Ćopić i dodati: ”skoro trideset godina kasnije, sjedeći jedne noći nad rukopisom svoje knjige ”Bašta sljezove boje”, ja sam u nekoj strašnoj jezi osjetio kako se u svijetu i danas umnažaju crni konji i crni konjanici koji svakog trena mogu zakucati i na moja vrata. Tada sam se obratio za mene još uvijek živom Ziji”.

Trideset godina poslije izbijanja rata u Bosni i Hercegovini ponovo je sve više crnih konja i crnih konjanika u ovoj zemlji, kao i tamnih dželata u ljudskom liku o kojima govori Ćopić. Oni su svih vjera i nacija i njih izgleda ništa ne može otjerati sa ovih prostora jer vješto koriste narodni strah, ali i ljudsko nesavršenstvo desetina hiljada ljudi koji iracionalno mrze.

To što se broj mrzitelja samo povećava i što oni koji to ne mogu trpjeti ili odlaze vani ili nemoćno plaču zbog nevidljivog bola, samo je znak dolaska neke nove noći ”prohladne, sa zvijezdama od leda”.

U borbi protiv mržnje Ćopić se trudio što dublje proniknuti u njenu bit i pitao se ono što se danas i mi pitamo: ”Gdje je zemlja bez mržnje, gdje je ta bašta?” I ko će nam ponovo ispričati zlatnu bajku o ljudima čije sjeme ”bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se”.

A mora nicati, cvjetati i obnavljati se.

(Prenosimo s portala Autograf)