Amira Čakanović je posljednji put svoga oca vidjela 11. jula 1995. godine. Tada su ga odvojili od nje u Potočarima. Ona je ušla u autobus, njemu nisu dali. Kosti su pronašli 2010. godine.

“Stajala sam na stepenicama da me vide roditelji u kojem sam autobusu. Njemu nisu dali da prođe. Oca su mi pronašli u grobnici 2010. godine i tada smo ga ukopali. Da kažem sreća, kompletno tijelo, koliko može to biti sreća. Ostala njegova garderoba i prsten. Bilo je teško. Devetog jula su ga dovezli ovdje, a tada mi je rođendan. Ali bilo mi je tako kao da mi je došao na rođendan. Više ga ne slavim”, kazala je Amira u vide koji je snimljen za projekat “Životi iza polja smrti”.

Riječ o projektu Memorijalnog centra Srebrenica i Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine. Amira je bila i gošća Novog dana. Kazala je kako ranije pričala o ovome jer je mislila da je niko neće razumijeti.

“Kada su me pitali oni da pričam za njh, pristala sam. Dosta ljudi ne priznaje genocid, negiraju. Vidjela sam da je vrlo važno da svako od nas ispriča svoju priču. Moja priča je meni najteža, ali ima još puno težih priča. Treba ostati negdje zapisano da se ne zaboravi. Ne želimo da se to zaboravi”, kazala je.

Uprkos svom bolu i traumama koje je preživjela, nema osjećaj mržnje. Poručila je da učinjeno zlo ne treba zaboraviti, ali da ne treba živjeti u mržnji.