Ministar unutrašnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin svojom izjavom o „srpskom svetu“ u našoj zemlji, ali i ostatku regiona, podigao je prašinu, pa i verbalni rat. Ne stišavaju se reakcije političara, nagrađivani bh. novinar i kolumnista Dragan Bursać, također je pisao o tome u kolumni „Smrad srpskog sveta u njegova četiri zida!“, u kojoj je, između ostalog napisao „Ko želi srpski svet, srpski svet mu u kući bio!“

Dragan Bursać za „Slobodnu Bosnu“ je govorio o političkim liderima iz regiona koji se petljaju u unutrašnja pitanja u BiH, Dodikovom ubacivanju u „voz srpskog sveta“, o genocidu u Srebrenici, o impotentnosti NGO sektora, itd.

„Zadatak ove generacije političara jeste stvaranje srpskog sveta, da objedini Srbe gdje god oni budu živjeli“, kazao je Vulin, na skupu obilježavanja 13. godišnjice Pokreta socijalista. Dodik, Vučić, Vulin, Milanović, nastavite niz, toliko verbalne paljbe ispaljuju po BiH, koji je od njih po Vašem mišljenju najopasniji i zbog čega?

Najopasniji je, naravno, Aleksandar Vučić, prije svega što je sva koncentracija moći u tzv. „srpskom svetu“ kod njega. I manje/više on je čovjek koji stoji iza tog projekta koji je prirodni, i nasljedni dio projekta „Velike Srbije.“ On koristi ljude poput Vulina, sad i Dodika, svog savjetnika Krstića i mnogo nekih drugih ljudi, koji su na neki način glasnogovornici koji tu malignu ideju „srpskog sveta“ šire na sve strane. To u principu nije ništa novo. Ta ideja je stara, 30, 50 i čak do 200 godina, ali evo ponovo se revitalizovala u opciji „srpskog sveta.“ Tako da kažem, Vučić je tu daleko najopasniji, zato što ima moć i silu u svojim rukama i na neki način, kompletnu Srbiju on podjaramljuje i vodi.

Dodik se očekivano priključio glasnogovornicima rata i zla

Pisali ste u svojoj kolumni rekavši da „Ko želi srpski svet, srpski svet mu u kući bio. To je strašno i mnogo surovije od bilo kog rata.“ U međuvremenu, Milorad Dodik je za Srnu, Vulinovu ideju stvaranja "srpskog sveta" pozdravio, rekavši da je patriotska i nema nikakve teritorijalne pretenzije niti bi nanijela štetu bilo kome. Imate li komentar na ovo?

To je očekivan stav Milorada Dodika koji se prosto mora ubaciti u taj voz „srpskog sveta.“ To je malo čudnovato da nemaju pretenzije pošto na neki način i žele da otcijepe dio Bosne i Hercegovine, 49% teritorije, to je entitet Republika Srpska. I negdje žele da do kraja „posrbe“ državu Crnu Goru. Tako da ne da ne možemo govoriti da nema pretenzija, nego itekako ima pretenzija, prije svega prema susjednim zemljama. Negdje po pravilu su to zemlje koje imaju manje stanovnika, i u ovom trenutku manje moći. To je ta ekspanzinistička politika, ništa novo, ali opet je relativizovana. I Dodik se očekivano priključio tim glasnogovornicima rata i zla.

Genocid u Srebrenici je utvrđena historijsko-pravna činjenica, pisali ste o bebi Fatimi koja je rođena i ubijena u noći 12. na 13. juli 1995. godine. Šta reći mladima BiH, ali i regije reći, vjerovatno su zbunjeni različitim „istinama“, iako je istina jedna?

Tu postoje dvije stvari koje su jako bitne. Prije svega, školski sistem. Nemamo mi šta govoriti ili ne govoriti. Udžbenik povijesti ili historije, makar u BiH pod obavezno treba uvesti da djeca izučavaju ono što je bilo, a to je da je nesumnjivo pravno potvrđena činjenica koja se zove genocid. Nemamo mi tu šta da se čudimo i da nagađamo. Ponavljam hiljadu puta genocid nije horoskop da mi sad pogađamo, to je nesumnjiva pravna činjenica i treba da se izučava na nivou čitave države, regiona, pa i svijeta. Na kraju krajeva, rezolucije o Srebrenici donijele su države koje su nama najudaljenije, Kanada, Novi Zeland i Australija, i okolne države Kosovo i Crna Gora. Ne vidim zašto BiH to ne uradi. Drugo, neminovno je donošenje zakona o zabrani negiranja zločina genocida što bi Bosnu i Hercegovinu postavilo na početak tog civiliziranog puta ka demokratskim normalnim zemljama pogotovo što se na teriotoriji BiH desio genocid. To nije zamo zakonska, nego i civilizacijska nužnost i norma od koje moramo krenuti. Te dvije regule, pravna od donošenja zakona i ta prosvetiteljska misija naše zemlje i obrazovnog sistema treba da se uvede na teritoriji čitave zemlje ono što se izučava u povijesti što se desilo, a to je nesumnjiva činjenica da se, nažalost, desio genocid.

NGO sektor sam sebi svrha

Nacionalizam, pa i fašizam u svijetu i Evropi raste, a na ovim našim prostorima je konstanta. Kako gledate na NGO sektor koji se „koprca“ u traženju priča o suživotu i pomirenju, one postoje, ali je naglasak na nekim drugim?

Nažalost, taj nevladin sektor je više/manje impotentan u čitavom regionu. Po pravilu, čast svijetlim izuzecima, on je sam sebi svrha. Ti ljudi su dovoljni sami sebi, potpuno su otuđeni od realnosti. Sastaju se i razgovaraju. Ti razgovori nekad odu u javnost, nekad ne odu. U principu se nikad ništa ne desi. Nažalost, moram konstatovati da je NGO sektor u ovom trenutku više sam sebi šteta nego što je korist u čitavom regionu. Svjesni su ljudi u tom sektoru, koji sve ove decenije nisu nešto posebno uradili, osim što su se pojedini od njih silno obogatili i prešli u političke vode. Konkretno u Crnoj Gori ljudi iz NGO sektora su direktno učestvovali u dovođenju četnika na vlast, tako da je to potpuno kontraproduktivno i to su potkapacitirani ljudi i njihovi kapaciteti su u najmanju ruku sumnjivi. Govorim o većini, čast izuzetcima i organizacijama. Mi nemamo demokratskog kapaciteta, ni neko demokratsko nasljeđe.

Govore Vam da ste izdajnik „oni koji su izdali Boga u ime turbo-folk pravoslavlja do ljudi koji su zbog sigurnosti čopora izdali ličnu hrabrost“, napisali ste nedavno na svom FB-u, šta Vas je ponukalo da se ovim riječima obratite tim osobama o kojima govorite?

To je moje obraćanje univerzalno. Da, tiče se mene, ali i mnogih drugih ljudi koji su izabrali istinu i slobodu umjesto zatucanosti i nacionalizma. Zbog silnih prijetnji, prijetnji po život, prijetnji smrću, poruka i društvenih mreža do izopačenosti svakojake vrste, to sam napisao jer shvatite da ti silni ljudi koji vas optužuju za neko tzv. Izdajništvo, zapravo, izdali su sebe, svoje ideale, svoj način života, svoja uvjerenja i da tako hipnotisani žive već 30 godina. I svoju misiju vidim da pomognem makar određenom broju takvih ljudi ako mogu da progledaju i da se vrate na normalan životni put, bit će veliki uspjeh. Ponekad nisam optimista, ali kažem ako jedan čovjek može da progleda i vidi realnost onakvu kakva jeste, a ne kako mu serviraju vođe nacionalnih torova, to je već uspjeh.

Često Vas napadaju zbog Vaših stavova, ali ste i nagrađivani za svoj rad. Nema sumnje da je suočavanje s prošlošću važno, krenete prema Vitezu znak pored puta „Ahmići“, na vakcinaciju u Srbiji „Sjeverin“, na Čvrsnicu „Grabovica“ itd., ne može se pobjeći od 92-95, je li Dragan Bursać umoran, te da li ste nekad pomislili da odete iz ove zemlje?

Imam priliku da odem. Vezan sam i porodično za Sjedinjene Američke Države, i dobar dio godine sam tamo. Imam priliku da doslovno odem kad god hoću, ali ja ću otići kad želim, a ne kad me neko želi otjerati iz ove zemlje. Niko me ne može otjerati i nadam se, da mi niko neće napraviti situaciju da zbog neke sile odlazim. Odlučio sam da ostanem, a ne da odem. Prema tome, radiću sve na tome da poboljšam, koliko je u mojoj moći, prvo tu neku mikro sredinu, a onda i širu društvenu zajednicu da možemo svi zajedno, ljudski, humano i civilizovano bar da krenemo tim putem. Zasad mi nije opcija da odem. A da li se čovjek umori? Normalno da se čovjek zamori. Međutim, to je moj posao i ja ga volim. Volim novinarstvo, i kolumnistiku, to stvarno radim iz ljubavi i zato što to nije posao, to je poziv i životno opredjeljenje. Dok god imam to u sebi, tu neku pozitivnu tremu pred bijelim papirom prije nego što počnem pisati kolumnu, dok god osjećam da imam šta reći i pisati, ja ću sigurno raditi ovaj posao.

Razgovarala: Sanela GOJAK