Piše: IVAN MARKEŠIĆ

Nedavno je sarajevsko Oslobođenje objavilo pismo Brune Stojića, nekadašnjega ministra obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, osuđenog pravosnažnom presudom Međunarodnoga kaznenog suda u Den Haagu na 20 godina zatvora zbog, kako se navodi, ”zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini”.

Pismo, koje je pisao vlastoručno i u kojemu izražava žaljenje zbog svih žrtava, Stojić je uputio Međunarodnome rezidualnom mehanizmu za kaznene sudove (MMKS) u Den Haagu kako bi time dodatno potkrijepio svoj već ranije podneseni ”zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu”. (Ovdje)

Pismo je mnoge iznenadilo. I začudilo. Nisu bili navikli na neko – za ovo balkansko područje – sasvim neuobičajeno ponašanje: da dojučerašnji ”uznik” i narodni heroj iz nedavnih sukoba s Bošnjacima iskazuje osobno kajanje za počinjena nedjela. I što je najgore – da sve to bude javno obznanjeno?

Stojićeva odvjetnica, Senka Nožica, navodi da je javno objavljivanje pisama javnoga kajanja uobičajena procedura u Haškome sudu u slučaju kada netko podnese zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu.

Jer, Sud u posljednje vrijeme inzistira da se, pogotovo kad je riječ o izjavama o kajanju, te izjave javno objave. Njen branjenik je to, kako ona navodi, ”uradio na javnoj sjednici; u toku trajanja je izrazio žaljenje zbog svih žrtava, a sada je to uradio u pismenom obliku; i to stvarno”, smatra ona, ”jedino ima smisla ukoliko to javno objavite”.

Razlog tomu je sljedeći: haški suci su ”puno puta isticali utjecaj priznanja krivnje na pomirenje u zemljama koje su bile u ratu” pa ne čudi da u Stojićevu pismu nalazimo i rečenicu: ”Iskreno se nadam da moje javno iskazano prihvaćanje odgovornosti i žaljenje mogu biti doprinos toliko potrebnom pomirenju naroda u Bosni i Hercegovini i regiji”.

Time je Stojić, htio-ne-htio, postao jedan od rijetkih haških osuđenika koji je javno iskazao kajanje za (zlo)djela za koja je optužen i osuđen. Naime, jako je mali broj onih koji su bili spremni priznati da su počinili ono što im se stavljalo na teret i za to se pokajati.

Osim Stojića, to su nešto ranije uradili još Milan Babić, Dragan Obrenović i Miroslav Bralo.

Živimo u vremenu u kojemu religijske zajednice, barem kad je o ovome području riječ, žele biti površitelji u mnogim stvarima pa tako i u zauzimanju stavova o ljudima koji su pred Haškim sudom osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. U tome su jako grlati!

Međutim, ovih dana, nakon objave ovog pisma, ne nađoh nigdje ni u jednim novinama ni na jednome portalu ni najmanji osvrt nekoga od katoličkih svećenika koji bi, kao navjestitelj Isusove religije ljubavi i praštanja, stao uz Brunu Stojića, dao mu podršku za taj hrabri čin i time podržao njegovu nakanu da njegovo priznanje i kajanje budu doprinos procesu pomirenja u BiH.

Jer, kad predstavnik bilo koje religijske zajednice u BiH ustane u obranu Dobra, svi vjernici odreda (i katolici i muslimani i pravoslavci) staju uz njega.

Međutim, u obranu javnoga kajanja jednoga haškog zatvorenika ”iz reda hrvatskoga naroda” nije stao nitko ni od hrvatskih političara u BiH ni od predstavnika Katoličke Crkve. Nitko od njih nije došao i rekao: Gospodine Stojiću, uradio si nešto što se očekuje od svakoga pravog kršćanina katolika: ispovjediti (priznati) grijeh i za nj se pokajati i u slučaju da si tim djelom povrijedio drugoga, za to tražiti ispriku i oprost. I izvršiti pokoru. I ti si, Bruno, sve to učinio. I hvala ti za taj hrabri čin uime cijele i hrvatske i katoličke zajednice u Bosni i Hercegovini.

Unatoč tome, osobno smatram da je Stojić, svejedno što će mu neki reći da je pismo pisao iz koristoljublja, ovim svojim javnim kajanjem učinio jedno veliko, istina heretičko, ali u svakome slučaju i vrijedno djelo koje može doprinijeti da i mnogi drugi, ne samo Hrvati, nego i Bošnjaci i Srbi urade isto. Bio bi to najsnažniji pokret za početak procesa pomirenja u Bosni i Hercegovini.

No budimo realni! Teško je to očekivati. Mnogi od onih koji su još uvijek u zatvoru, smatraju da oni nisu ništa krivi, da su bili krivo osuđeni i da nevini leže u zatvoru.

A kad je o tome riječ, potrebno je reći sljedeće: gledano iz sociološke perspektive, oni su potpuno u pravu. Naime, sve dok jedna društvena zajednica ne uspostavi norme u svojoj kulturi čije kršenje će predstavljati počinjenje ratnoga zločina, ratni zločin ne postoji.

U tome smislu zločin je socijalna konstrukcija. Neko ubojstvo je zločin samo i tek onda ako se tako definira.

Ne uzimajući u obzir starorimsko pravo, zapadnoeuropska, na kršćanskoj religiji izgrađena, kultura tek je prije nešto više od 150 godina odredila i označila što je to ratni zločin, dakle tek prije 150 godina ta je kultura odredila one postupke, ona socijalna djelovanja koja mogu povrijediti njezine temeljne norme.

Te odredbe je 1864. godine prihvatilo ondašnjih dvanaest europskih država. Bila je to Prva ženevska konvencija koja je usvojena da poboljša ”položaj ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu” i da ”štiti ranjene i bolesne vojnike i osoblje koje ih njeguje, zgrade u kojima su smješteni i opremu koja se koristi za njihove potrebe” kao i da ”uređuje uporabu znakova: crvenog križa i crvenog polumjeseca”.

Također, morala su se u toj kulturi dogoditi dva krvava svjetska rata da bi se tek 1949. godine osnažile već davno donesene odredbe Ženevske konvencije koje su stupile na snagu 1950. i koje su tek 1977. godine, odnosno 2005. nadopunjene s dva dodatna protokola.

Ne treba, stoga, nikoga čuditi zašto i danas na ovim prostorima – koji za europskom kulturom kaskaju preko 200 godina – imamo one koji negiraju genocid i ratne zločine. A to je i bilo za očekivati, jer takvi smatraju da počinjena (zlo)djela nisu zločini nego normalna posljedica socijalnoga djelovanja usmjerenog prema obrani vlastitog doma i kulture (religije).

S druge pak strane, bit će onih koji će unaprijed osuditi ovaj Stojićev postupak kajanja bilo zbog toga što je on kao snalažljivi Hercegovac našao zgodan razlog da javnim priznanjem nečega što je već dokazano i kao takvo presuđeno dobije pomilovanje od Suda, bilo zbog toga što je tim činom izdao vlastite suborce, posebno one koji su zajedno s njim bili osuđeni i još uvijek leže u svjetskim zatvorima, znaju jako dobro da bi uradili isto, samo nemaju hrabrosti to javno reći, a kamoli učiniti.

U pozadini takvih razmišljanja može biti nekoliko stvari:

1. Sadašnji haški zatvorenici smatraju da nisu krivi i da su nepravično osuđeni te žele izdržati do kraja i u cijelosti i svoju veliku zatvoreničku žrtvu prinijeti na oltar Domovine.
2. Sadašnji haški zatvorenici žive u strahu da bi činom priznanja počinjenja kaznenih djela i činom pokajanja bili proglašeni izdajnicima. Činom pokajanja neizravno bi priznali da su u obrani nacionalnoga teritorija i nacionalno-religijskih simbola činili nedopuštene radnje. Njihova djeca nosit će stigmu da imaju očeve izdajnike. O tome govori i Duško Tomić koji je u više navrata branio optuženike za počinjenje ratnih zločina: ”Poticao sam svoje klijente da priznaju krivnju, ako je za to bilo osnove. Pogotovo one koji su imali djecu, da se ne bi teret prenosio na njih. No ovdje se djeca osuđenih ratnih zločinaca ponose svojim očevima”.
3. Pokajnici nisu zanimljivi religijskim zajednicama. Iako su katolički svećenici ”poslani” i ”pozvani” propovijedati i vlastitim životom svjedočiti nauk Isusa Nazarećanina, a sve radi obraćenja grešnika, ovdje – u slučaju javnog pokajanja za počinjene grijehe – nema ni jednoga fratra ni jednoga svećenika ni biskupa da nešto kažu o ovome činu, čak ni vojnog ordinarija koji bi bio – reklo bi se – najpriličniji prozboriti o pokajanju bivših vojnika. On bi prvi trebao poduprijeti čin javne ispovijedi i (po)kajanja. Međutim, gore spomenute klerike nalazimo samo onda i ondje ako treba stati uz onoga ili uz one koji ne žele prihvatiti odredbe kojima se sankcionira određeno djelovanje ”naših”.

Osobno smatram da je ovim činom javnoga kajanja učinjeno jedno veliko heretičko djelo, koje je upravo zbog svoje heretičnosti toliko vrijedno da može doprinijeti da i mnogi drugi, ne samo Hrvati, nego i Bošnjaci i Srbi, urade isto.

Kad bismo to dočekali, bio bi to najsnažniji pokret za početak procesa pomirenja u BiH. Jer bez hereze, bez nagle i potpune promjene postojećeg ponašanja i razmišljanja, a time i bez novih misli i novih ideja i ideala, nema bolje budućnosti.

(Prenosimo s portala Autograf)