Kada se spominje indijanska civilizacija u Americi, najčešće se misli na Maje, Azteke i Inke. No, postojala je još jedna velika i moćna indijanska civilizacija, Anasazi. Svoj su svijet izgradili u Sjevernoj Americi, ali na polupustinjskom kamenitom jugozapadu. Čak ni najveći stručnjaci iz područja arheologije i antropologije ne znaju odgovor na pitanje zašto su se ovi ljudi prije 2.000 godina nastanili na području današnjih američkih saveznih država Novog Meksika, Colorada, Utaha i Arizone, na suhoj, suncem spaljenoj zemlji, između golih planinskih visoravni, među nepristupačnim kanjonima.

Ne zna se ni odakle su se doselili, no stigli su kao već organizirana lovačka plemena koja su imala osnovna znanja o uzgoju kukuruza i tikve. Kulturu tog naroda, predaka Pueblo Indijanaca, na njezinom vrhuncu, između 1100. i 1300. godine, karakteriziralo je intenzivno poljodjelstvo uz upotrebu natapanja, visoka tehnička znanja u proizvodnji keramike, nakit od tirkiza i školjaka, pletenje, tkanje, itd.

Anasazi, kako su ih nazivali Navajo Indijanci, što znači „Drevni neprijatelj”, bili su grupa plemena koja se odlikovala velikom raznolikošću stambenih građevina kao što su zemunice, nastambe na stijenama (Mesa Verde) i pueblosi (kompleksi od adobea) u koje se ulazilo uz pomoć stepenica koja su se dizale u slučaju dolaska neprijatelja.

Povjesničari se još uvijek spore o tome kada se pojavila ova kultura, ali se uglavnom slažu da su najstariji dokazi njihovog postojanja na tim prostorima oko 1200. prije nove ere.

Uglavnom, u 10. stoljeću je prostor između današnjih gradova Albuquerque i Farmington, u zabačenom klancu Chaco Wash, postao centar njihove kulture, o čemu svjedoči najveći broj drevnih ruševina sjeverno od Meksika. Naime, Chacoanci su tamo dovlačili kamene blokove i drvo iz udaljenih područja, sagradivši petnaest velikih višekatnih kompleksa koji su ostali najveće zgrade u Sjevernoj Americi sve do 19. stoljeća.

Neki su služili kao vjerska ceremonijalna središta, a drugi kao stambeni kompleksi, a svi su bili povezani raskošnim sistemom pažljivo isplaniranih i izgrađenih cesta. S obzirom na oštre klimatske uvjete i ograničene izvore građe u ovom području, dostignuća Chaco-Anasazi naroda su izvanredna.

Toko 1.000 godina razvoja ove kulture građeno je sve više i više cesta, a pronađeni su i dokazi o jako razvijenoj trgovini, kao što su uvezena keramika i egzotične vrste kamena, uključujući tirkiz.

Vjeruje se kako je promjena klime koja je počela pedesetogodišnjom sušom godine 1130., na koncu dovela do iseljavanja Chacoanaca i konačnog napuštanja klanca. Poslije 1250. godine naselja na ovom području su potpuno iseljena, a Chaco-Anasazi su se odselili uglavnom na jug gdje su se spojili s rođacima na visoravni Hopi, uz Rio Grande, te oko planine Zuñi. Taj su prostor na kraju naselili Navajo Indijanci tek u 17. stoljeću.

Anasazi su u području Chaco podizali raskošne urbane komplekse, okružene satelitskim selima i povezani mrežom ulica. U Chacou je bilo više od 150 zajednica koja su bila povezana cestama i dijelila su zajednički pogled na svijet. Njihov vrhunac je bio između 1020. i 1110. godine kada su urbanizirana i stara naselja na negostoljubivom terenu, Pueblo Bonito i Penasco Blanco. Pri tome su se koristili arhitektonskim planovima, astronomskim poravnanjima, geometrijom i inžinjerstvom.

Pretpostavlja se da su naselja Chaco kulture imala i arheoastronomsku ulogu zbog petroglifa „Sunčevog bodeža” na samostojećoj stijeni Fajada Butte, ali i zato što su mnoge zgrade u Chacou usmjerene u skladu sa sunčevim i mjesečevim ciklusima, za što su bile potrebne generacije astronomskih opservacija i stoljeća koordinirane konstrukcije.

(SB)