PONEDJELJAK, 29. NOVEMBAR

U Sarajevu je promovirana knjiga „Robije Alije Izetbegovića“ čiji su autori Mustafa Spahić, jedan od osuđenika u procesu  iz 1982. godine, i general Fikret Muslimović, bivši pukovnik KOS-a JNA, a tokom i nakon rata jedan od najutjecajnijih oficira Armije BiH, savjetnik Alije Izetbegovića, kasnije i njegovog sina Bakira. U vrijeme druge robije lidera SDA 1983-1989. godine Muslimović je bio perspektivni, moćni obavještajni oficir JNA, u najvećoj mjeri usmjeren i posvećen borbi protiv muslimanskog i albanskog nacionalizma. Ovo je druga njegova knjiga koja se bavi Izetbegovićevom biografijom, on pomalo postaje hagiograf osnivača SDA, gradeći od njega svetačku pojavu, istrajavajući kultu ličnosti. Nije neumjesno niti sasvim cinično upitati da li bi u Češkoj bilo moguće da neki visokorangirani KGB-ovac piše biografiju Vaclava Havela? Ili da bi li u Njemačkoj oficir zloglasnog Stasia mogao u knjigama portretirati život i karijeru Angele Merkel? Naravno da ne bi jer je u obje te komunističke zemlje provedena dubinska lustracija takvih kadrova.

Prethodnu knjigu „Mislilac i državnik Alija Izetbegović“ Fikret Muslimović je napisao sa kolegom, također generalom Selmom Cikotićem. Protiv Cikotića, inače aktuelnog ministra sigurnosti BiH, je ovih dana podignuta krivična prijava zbog toga što je u vrijeme dok je bio ministar odbrane prije desetak godina nešto ozbiljno muljao sa izvozom naoružanja iz BiH u saradnji sa nekim od najvećih liferanata naoružanja u svijetu.

Posljednjih godina se, također, sudi velikom broju utjecajnih ljudi iz Stranke demokratske akcije: premijeru Federacije BiH Fadilu Novaliću, nekadašnjem generalnom sekretaru Amiru Zukiću, potpredsjednicima stranke Asimu Sarajliću i Mirsadu Kukiću, generalu Sakibu Mahmuljinu, pa će, posluži li ga zdravlje i stvaralačka kondicija, Muslimović imati građe za pisanje čitave biblioteke knjiga o robijama i zatvorima svojih stranačkih kolega iz SDA, sljedbenika „političara i mislioca Alije Izetbegovića“...    

UTORAK, 30. NOVEMBAR

U galeriji desničarskih mračnjaka koji su posljednjih mjeseci i godina okupirali režimske televizije i javni prostor u Srbiji, posebno je zanimljiv i još više i iritantan slučaj Dragoslava Bokana, bivšeg zapovjednika paravojne jedinice „Beli orlovi“, a posljednjih godina uglednog građanina, dežurnog analitičara i nezaobilaznog režisera državnih priredbi, sletova...

Bokan je na jednoj od televizija dva dana za redom brutalno izvrijeđao Mariniku Tepić, vjerovatno najpopularniju opozicionu političarku u Srbiji. Uvrede su bile toliko prizemne, rasno i nacionalno usmjerene da je gospođu Tepić u zaštitu uzeo i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, inače blizak Bokanovom političkom i idejnom svjetonazoru.

Dragoslav Bokan je osamdesetih godina prošlog vijeka bio vrlo inspirativan i čitan kritičar popularnih umjetničkih fenomena, filma, rock muzike, pripadao je kritičarskoj avangardi tadašnjeg Beograda, zajedno sa još jednim amblematskim likom Nebojšom Pajkićem, rođenim u Visokom, scenaristom, utjecajnim kritičarem, teoretičarem popularne kulture. Mentor im je tih godina, a i kasnije, bio Dragoš Kalajić, harizmatični slikar, radikalni esejista, talijanski student, čovjek koji je prvi u bivšoj Jugoslaviji promovirao i širio političku filozofiju evropske nove desnice.

Moj prijatelj i pokojni kolega Denis Kuljiš, jedan od najvećih hrvatskih novinara, često se znao zapitati kako su ljudi poput ekipe oko Kalajića, konkretno Dragoslav Bokan, Pajkić i još neki, koji su odrastali i intelektualno formatirani na zapadnjačkoj kulturi, Hollywoodu, rock'n'rolu, stripu, avangardi... mogu naglo otklizati u sirovi primitivni nacionalizam i postati ratni zločinci.

Imala je ta beogradska družina svoje pristalice i epigone u Sarajevu, prvi mi padaju na pamet nedavno preminula književnica Isidora Bjelica i čuveni predratni medijski maher i manipulator Malcolm Muharem, odnosno pravim imenom Goran Marić, ugostitelj, nekadašnji menažer Elvisa J, Kurtovića i Plavog orkestra. Na prvoj ploči Orkestra čak se Marićevom zaslugom pojavljuje Dragoš Kalajić kao prateći vokal.

Na njihovom primjeru se reljefno može pokazati kako toksične, desničarske, ksenofobne ideje za časak, kada se steknu uslovi, mutiraju u rušilačku, zločinačku praksu. Na čuvenom sarajevskom, kako je tada nazivan, „fašističkom rođendanu“ od prije 35 godina domaćica te omladinske fešte Isidora Bjelica se sa okupljenim drugovima igrala, kako je rekla, ezoterične estetizacije određenih istorijskih fenomena, poput fašizma. Desetak godina kasnije, nakon što je cijela familija preselila u Beograd, njen otac Dimitrije Bjelica, najpoznatiji jugoslovenski šahovski novinar, sa ponosom je govorio da mu kćerka obilazi hrabre srpske borce „Bele Orlove“, predvođene Bokanom koji su opsjedali Dubrovnik. Nakon što su se prebacili na opsadu Sarajeva, kako je pričala pokojna Bjelica, koja se nakon raskida veze sa Bokanom udala za Nebojšu Pajkića, okupljali su se u kući Radovana Karadžića na Palama gdje će već pomenuti medijski mag Malcolm, odnosno Goran Marić dati ime Republici Srpskoj. Poznato je u sociologiji kulture da sprega umjetnosti i politike zna biti vrlo eksplozivna: politizacija umjetnosti bila je karakteristična za socrealizam, odnosno staljinizam, dok je estetizacija politike, čime je bio opsjednut ovaj krug javnih radnika, bila odlika fašizma.

Goran Marić je tih godina dok je odlazio u rat u BiH govorio tada govorio da građane Sarajeva ne ubijaju ni Srbi sa brda ni njihovo oružje... “ubija ih istorijska nužnost“. Danas se ista retorika i politika nesmetano valja po medijima i državnim institucijama Srbije.

SRIJEDA, 1. DECEMBAR

Kada vam se učini da je politika uglavnom jednostavan i prosječnom čovjeku lako razumljiv javni posao, odmah se nađu političari da objasne da to nikako nije tačno, naprotiv. Političari bi, vjeruju lakomisleni građani, trebali biti ljudi koje su oni izabrali i povjerili im da upravljaju državnim aparatom, administracijom. Političari su obični, dobro plaćeni administrativni radnici i njihova obaveza prema građanima, biračima je da budu jasni, razumljivi, dostupni i transparentni.

Koliko to izgleda radikalno drugačije od ovako plošno predočene terorije moglo se pored ostalog uvjeriti danas prateći tok sjednice Doma naroda Parlamenta BiH. Sjednica je održana nakon duljeg vremena zbog odbijanja Kluba Srpskog naroda da sudjeluju u radu državnih institucija nakon donošenja famoznog Inzkovog zakona. Onda je danas petoro članova Kluba Srba predložilo da se ukine zakon o kažnjavanju negiranja genocida u čemu ih je podržalo četvoro zastupnika HDZ-a BiH iz Kluba Hrvata. Zatim je je konstatirano da ne postoji entitetska većina iz Federacije BiH, gdje HDZ ima četiri od ukupno deset zastupnika, pa je prijedlog propao. I to bi bilo sve što se u vezi sa tim slučajem trebalo znati: Klub Srba predložio, članovi HDZ-a podržali, ostali odbili i ćao, đaci, idemo dalje za iste pare.

Ali neće biti tako.Tamo gdje je kod drugih kraj, tačka, taraba, fajront, kod nas je tek početak. Prvo je Fahrudin Radončić  prenio medijima da mu se Dragan Čović povjerio kako je HDZ podržao prijedlog „da bi sačuvao Dodikov SNSD u pregovaračkom procesu, a ne zato što HDZ želi da bude partner Dodiku“. Onda je Čović rekao nešto jezikom koji je običnim smrtnicima nerazumljiv, a što je trebalo biti izvinjenje. Zatim je Radončić rekao da su Čović i HDZ glasajući za poništavanje Inzkovog zakona o zabrani negiranja genocida  „zabili nož u leđa Bošnjacima“. Potom je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović rekao da ga je Čović brifirao šta se zapravo desilo na sjednici. Onda je, na koncu, prestalo biti važno šta se desilo i šta je bilo ko rekao. Što bi rekao Danilo Kiš: „tamo gdje svi lažu, niko ne laže“.

A običnom narodu koji je manje više odgovoran za izbor svih pobrojanih aktera to je, gledano sa strane, izgledalo na sljedeći, čitak i razgovjetan način. Zastupnici HDZ-a su u Domu naroda glasali isto kao SNSD. Čović i kolege su glasali isto onako kako su to učinili dva prethodna puta kada je u Domu naroda PS BiH predlagan Zakon o kažnjavanju negiranja genocida. Čović kaže da nije u redu da Inzko nameće zakon, koji je inače po njemu potreban, jer to trebaju učiniti domaće institucije. Međutim, domaća instutucija je Dom naroda PS BiH kojim predsjedava lider HDZ-a koji je dakle dva puta odbio podržati zakon o negiranju genocida, mnogo prije nego što ga je Inzko nametnuo. I to je esencija aktuelne krize u BiH: Dodik, a uz njega i Čović, ne žele da im stranci ili probosanski političari nameću zakone koje oni ne žele donositi i ako, kobajagi, protiv njih, zakona, nemaju ništa.    

ČETVRTAK, 2. DECEMBAR

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić saopćila je da su gradske vlasti odlučile da ne organiziraju muzički program za doček Nove godine te da će novac koji je bio planiran u te svrhe biti upotrijebljen za liječenje djece oboljele od najtežih bolesti. Razlog otkazivanja proslave je razumljiv i prihvatljiv i isključivo je epidemijske prirode, a preusmjeravanje novca izvršeno na pravu adresu.

Vijest bi bila potpunija da su gradonačelnica Karić i njen kabinet otkrili o kolikom je iznosu novca riječ, da bismo napokon doznali koliko je para na novogodišnje koncerte trošio njen prethodnik Abdulah Skaka. Logično je pretpostaviti da je ovogodišnji budžet planiran u skladu sa prethodnim novogodišnjim dernecima kad se na gostovanja muzičkih zvijezda trošilo i šakom i skakom, pardon, kapom.

Nakon što je odustala od luksuznog službenog automobila koji je prodan na licitaciji, gradonačelnica je najnovijim potezom demonstrirala štedljivost i socijalnu osjetljivost, što može ali ne mora biti znak njenog demagoškog populizma. Iz ova dva slučaja smo vidjeli šta gradonačelnica Sarajeva neće, neće dakle luksuz i rizična okupljanja na račun budžeta, ali da vidimo šta to mlada SDP-ovka Karić hoće. Hoće za sada uglavnom spomenike. Spomenik Saralijama ubijenim tokom rata na Kazanima, kako se pohvalila, osobno je smislila, naručila i svojeručno napisala sadržaj na njemu. Ostat će spomenik da svjedoči o  njenom nedostatku hrabrosti i odvažnosti, odnosno višku dobrodušnog, elastičnog nacionalizma sarajevske gradonačnice i njenog društva u Gradskoj Skupštini.

Oko spomenika Mirzi Delibašiću, najvećem sportašu BiH, kojeg je inicirala vlast u Satrajevu nema sporenja, postoji jednodušna podrška javnosti.

Više tihog gunđanja nego istinskog kritičkog sporenja imao oko planiranog spomenika Kulinu banu na kojeg gradonačelnica planira potrošiti 250 hiljada maraka. U posljednjoj deceniji su u više gradova u BiH i Crnoj Gori, Tuzli, potom Herceg Novom, pa Prozor-Rami podignuti spomenici najmoćnijem regionalnom feudalnom vladaru ranog srednjevjekovlja. Sada se nova vlast u Sarajevu, u nedostatku važnijih i prešnijih poslova, dosjetila da se i ona uključi u tu izlišnu regionalnu feudalno-nostalgičarsku trku. Kao da su svi pomenuti gradovi, odnosno njihovi čelnici oduševljeni i omamljeni arhitektonsko-spomeničkim prekrajenjem Skoplja, glavnog grada Makedonije, čije su vlasti na taj vizuelno čudovišan i idejno stupidan način tražili, bolje rečeno izmišljali poveznicu i kontinuitet sa slavnom prošlošću i njenim velikanima.

Nema se, kada je posrijedi izgradnja spomenika Kulinu banu u centru Sarajeva, ništa dodati niti oduzeti ono što je tim povodom napisao književnik Ivan Lovrenović. On je upozorio da je taj čin:    

"Opasno blizak nečemu što bi najtačnije bilo nazvati kulturnim i političkim kičom“, koji „pogotovo kad je ovako blisko srastao s politikom po društvenim posljedicama nije nimalo bezopasna stvar, o tome nas uče mnoge mjerodavne studije i teorije, kao i krvava historija evropskog 20. vijeka“.    

PETAK, 3. DECEMBAR

Ustavni sud BiH danas je donio presudu prema kojoj je vojnicima u Oružanim snagama BiH dozvoljeno nošenje brade. Odluka je donesena po zahtjevu Bakira Izetbegovića koji je osporio neke članove Pravila službe Oružanih snaga BiH.

„Ustavni sud je zaključio da su apsolutnom zabranom nošenja brade vojnicima Oružanih snaga BiH prekršeni pravo na privatni život i na slobodu vjere zagarantovanu Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom“, stoji u presudi.

Nekada se brada smatrala ukrasom muškaraca, neki su je zvali i gaćama za lice, a sada je nezaobilazan čimbenik vjerskih osjećanja i sloboda.

Negdje početkom 1993. godine tokom boravka u Srednjoj Bosni do ruku mi je došla knjižica naslovljena „Lik islamskog borca" u kojoj se već u prvom poglavlju isticalo da je brada nezaobilazan „detalj“ u liku islamskog borca. Taj priručnik je prevela sa arapskog i štampala u enormnom tiražu neka od velikog broja humanitarno-misionarskih organizacija iz islamskog svijeta koje su stigle na početku rata. Ni svaki hiljaditi pripadnik Armije BiH u to vrijeme nije odgovarao „fotorobotu“ islamskog borca kakvim su ga skicirali autori ove propagandne brošure. Profesor na Fakultetu islamskih nauka Enes Karić je tih dana u novinama karikirao ovu knjižicu, nazivajući je propagandističkom besmislicom neprimjerenom bosanskom podneblju i mentalitetu. Sjećam se rečenice u kojoj je napisao „da se po bradi prepoznaju četnici a ne borci Armije BiH“.

Ali bilo je to davno, štošta se tu promijenilo u tih skoro trideset godina. Ta i silne druge knjižice, njihovi autori i zaštitnici, domaći plaćenici i najamnici u vrhu države, vojske, medija, u godinama koje su uslijedile neobično su krupan posao obavili u izgradnji lika i djela islamskog borca, a zapravo u nošenju snažnih elemenata i karakeristika vjerskog rata u nešto što je počelo kao agresija i napad na državu.

Narod kojeg zastupa Bakir Izetbegović mora da je prezadovoljan što on pred Ustavnim sudom postavlja ovako krupne teme, presudne za njihov opstanak. Što bi se reklo, poslije najnovije odluke Ustavnog suda BiH - Bošnjacima je puna šaka brade.    

SUBOTA, 4. DECEMBAR

Vjerovatno nikada u povijesti ovih prostora nisu održani veći, neobičniji i uspješniji protesti građana od onih današnjih tokom kojih su širom Srbije izašle desetine i stotine hiljada ljudi u svojim gradovima, ulicama, saobraćajnicama. Protesti su bili jednostavno profilirani, mirni, bez zamornih govorancija, bez političara i neizbježnih tzv. uglednih javnih ličnosti. Nije bilo ni policije, jer za nju nije bilo ni potrebe ni posla. Nevladine udruge, ekološke uglavnom, neformalne grupe građana svele su svoj protest na dva vrlo precizna zahtjeva vlastima: da ponište zakon o ekspropijaciji, odnosno oduzimanju imovine od građana i odustanu od zakona o referendumu. Vučić može ili prihvatiti zahtjeve ili kroz sedam dana vidjeti neupredivo više ljudi na ulicama.

Teško je čak i autoritarnoj vlasti sa lojalnim i masivnim represivnim aparatom pronaći izlaz i rješenje za ovako odgovornu i inteligentnu pobunu građana.

Vijest koja je objavljena uoči protesta da se ministar policije Aleksandar Vulin tokom posjete Moskvi sa ruskim kolegama dogovarao o zajedničkoj strategiji borbe protiv građanskog neposluha i uličnih nemira, snažno je podsjećala na sličan takav događaj prije 30 godina. Tada je nakon beogradskih protesta 9. marta 1991. i izlaska tenkova na ulice tadašnji ministar odbrane Jugoslavije Veljko Kadijević putovao također u Moskvu i tražio podršku tamošnjeg Generalštaba za uvođenje vanrednog stanja u Jugoslaviji. Kadijević tokom jednodnevnog tajnog izleta održanog u pauzi sjednice Predsjedništva SFRJ  nije dobio podršku ruskog kolege Jazova. I ratobornom ministru policije Vulinu je, čini se, izostala podrška njegovog šefa Vučića, koji je shvatio ozbiljnost današnjih protesta i njihovih organizatora. „Dva puta se ne šalju tenkovi na radnike“, zaboravio je očito Vulin poruku svog, uz Mirjanu Marković, nekada omiljenog proroka Džonija Štulića.

NEDJELJA, 5. DECEMBAR

U Beogradu je nedavno jedna ulica dobila ime po Mati Parlovu, najvećem boksaču u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, apsolutno naomiljenijem sportašu u svakom kutku nekadašnje zajedničke države. Velik hrvatski pisac Veselko Tenžera koji se godinama bavio fenomenom Parlov pisao je da je on bio aristokrata ovog sporta, a njegov boks tretirao kao ozbiljan intelektualni posao i napor. „Ne mogu ja biti nacionalista, ako sam prvak svijeta“, govorio je olovnih, ratnih 90-ih godina Parlov.

Nije samo dodjeljivanje ulice Parlovu u Beogradu doprinijelo zatopljenju hrvatsko-srpskih sportskih odnosa koji su, poznato nam je to, neobično značajni i za relaksiranje svih drugih relacija između dvije države. Najbolji tenisač svijeta Novak Đoković prošle godine je inicirao održavanje velikog teniskog turnira u Zadru sa najboljim tenisačima svijeta, u jeku epidemije koronavirusa. Turnir nije najsretnije okončan zbog zaraženosti nekih od igrača, ali je više doprinio promociji skoro uništene turističke sezone u Hrvatskoj nego sve institucije u toj temlji zadužene za taj posao. Novaka trenira najbolji hrvatski tenisač u povijesti Goran Ivanišević. Ovog ljeta su televizijski gledatelji mogli svjedočiti više nego prijateljskom druženju u Wimbledonu Đokovića sa ponajboljim svjetskim teniskim dvojcem Matom Pavićem i Nikolom Mektićem. (Uzgred tenisač Nikola Mektić je blizak rođak političara Dragana Mektića kojeg su hrvatski mediji i političari posljednjih godina često javno prozivali i kritizirali).

Jedan od centralnih svjetskih sportskih događaja, polufinalni teniski meč Davis Cupa između Hrvatske i Srbije održan u Madridu bio je, dakle, veliki obračun dobrih sportskih prijatelja i poznanika i sa jedne i sa druge strane. Tako je i završio, pobjedom hrvatske i pamtljivim džentlmenskim gestom Novaka Đokovića koji je pojedinačno čestitao svim članovima hrvatske delegacije.

Sve je, dakle, na teniskom terenu bilo kako treba. Tako je bilo i u publici, gdje su selekcije svojih zemalja podržavali nogometaši Reala Luka Modrić i njegov imenjak Jović.

Za sve što je ružno uslijedilo nakon teniskog meča, a bilo je toga mnogo, previše, isključivi su krivci mediji, željni gledanosti, čitanosti, senzacije i bezmalo krvi. Bez ikakvog povoda u Srbiji je izvrijeđan Goran Ivanišević jer je, zaboga, priznao da je navijao za svoje sunarodnjake. U Hrvatskoj je, također, bez ikakvog razloga posvećena enormna medijska pažnja teniskom marginalcu Bogdanu Obradoviću, incidentnom bivšem selektoru Srbije, u zadnje vrijeme političkom promotoru vladajućeg režima.

Stvorena je iz ničega zla krv, loša, tegobna atmosfera koja će sasvim pouzdano biti kratkotrajna, ali sa kojom glavni akteri ove priče, tenisači i njihovi treneri apsolutno nemaju ništa zajedničkog. Glavni i nesporni krivci i odgovorni za kontaminiranje javnog mnjenja nepostojećim skandalima i izmišljenim tenzijama su mediji i društvene mreže, iza kojih vjerujem nije stajala nikakva šira zavjera niti politički interes. Ne mora Novak Đoković dobiti ulicu u Zagrebu, kao što neće vjerovatno dobiti ni u Visokom niti će Ivanišević dobiti u Sarajevu gdje je odmah nakon rata održao spektakularan humanitarni meč sa Ivanom Ljubičićem, ali su i jedan i drugi promicatelji i ambasadori one sportske kulture i moralnih principa koje je na blistav način profilirao i utemeljio veliki Mate Parlov.

(Emitirano na TV OBN u ponedjeljak, 6. decembra 2021)