Piše: Vlado Vurušić (Jutarnji list)

Rat u Ukrajini ulazi u drugi mjesec borbi. Teško je predvidjeti u kojem će se smjeru situacija razvijati i koliko će još potrajati, a mogao bi se, kako se predviđa, oduljiti, što onda donosi brojna pitanja s malo odgovora - kome to više (ne) odgovara, pogotovo u procesu pregovora između dviju zemalja koji se odvijaju usporedo s ratnim djelovanjem. Ukrajina i Rusija vode pregovore, iznose svoje uvjete koji uglavnom ne zadovoljavaju drugu stranu, pa je pitanje vode li se pregovori radi stvarnog okončanja sukoba i potpisivanja kompromisnog mirovnog sporazuma ili su samo paravan kojim obje strane nastoje pokazati "dobru volju" i zapravo su tek razgovori s figom u džepu. Dosadašnjih nekoliko rundi pregovora nije pokazalo da su došli do nekog suštinskog dogovora, osim što je svaka strana iznijela svoje maksimalne uvjete,

Ne, kako bilo, jasno je da će stanje na bojišnici odrediti intenzitet pregovora, ali i njihovu učinkovitost. Prema sadašnjoj situaciji, pozicija na fronti je takva da i jedna i druga strana mogu postavljati uvjete ili na svoj način iščitavati ponude druge strane. Rusija je, iako ne stoji onako kako je planirala i zamišljala, ipak još daleko od poraza, a Ukrajina je stabilizirala obranu i svojim otporom došla na poziciju da može ravnopravno pregovarati i ne odustajati od svojih prijedloga. Zato Moskva ublažava i pojačava svoje uvjete, prilagođavajući ih stanju na bojištu, jedan od razloga za pristajanje na pregovore su i zapadne ekonomske sankcije koje polako, ali sigurno nagrizaju i devastiraju rusku ekonomiju te sve više utječu na nepovoljno socijalno stanje u društvu. Upravo zato legitimno je pitanje je li uopće moguć kompromisni dogovor između dvije države, koji bi zadovoljio obje strane, a da ne bude rezultat nečije ratne pobjede, odnosno u tom slučaju nametanja svojih pravila gubitnicima. I je li uopće moguće zamisliti da postoje minimalni uvjeti na koje bi pristali Vladimir Putin i Volodimir Zelenski, a da se ne osjećaju poraženi i izigrani, odnosno da ih njihova javnost, nakon toliko žrtava i razaranja, ne "razapnu" i ne sruše zbog pristajanja na sporazum koji bi izgledao kapitulantski?

GDJE SU NESTALA "DEMILITARIZACIJA I DENACIFIKACIJA"?

Zato bi i jedni i drugi morali smanjiti svoja traženja, no u to je trenutno teško vjerovati jer niti jedna strana nije dovedena u situaciju da se mora spašavati i popuštati. Putin ne smanjuje svoje ciljeve, a Ukrajina nema zašto pristati na ruski ultimatum. Zasad svi izlaze s uvjetima koji na drugoj strani izazivaju samo ironičan osmijeh, ali pitanje je dok će tako biti. Rat može završiti pobjedom jednih ili drugih, ali i pat-pozicijom, a tada će uvjeti zapravo diktirati možda netko treći, iako je teško povjerovati da bi među Rusima i Ukrajincima moglo doći do nekakvog Daytona 2. Vladimir Putin se posvetio "apsolutnoj pobjedi" što suverenitet Ukrajine čini upitnim, a s druge strane Kijev vidi šansu da vrati kontrolu nad cijelim svojim područjem, pa sada traži povratak na početnu poziciju otprije rata, što je teško očekivati ​​da Putin dragovoljno učini, osim ako na to ne bude vojno prisiljen. Teško je povjerovati da će Ukrajina pristati na manje od toga, kao ni Rusi od najmanje kontrole nad onim što su dosad osvojili i okupirali. Čini se kao začarani krug iz kojeg je teško naći izlaz,

Podsjetimo da je Putin krenuo u invaziju s ciljem da, kako je rekao, "demilitarizira i denacificira" Ukrajinu, što prevedeno znači - okupacija, kapitulacija i postavljanje marionetske proruske vlasti koja bi proglasila neutralnost i priznala rusko pravo na Krim, ako ne i na Donbasu . Denacifikacija je sada otišla malo u drugi plan, ali samo zbog nepovoljne pozicije na terenu, a ne zato što bi Moskva od nje potpuno odustala. Konačno, dojam je da su "denacifikaciju" samo stavili na stranu i ona još stoji u niskom startu. Podsjetimo da je još donedavno Sergej Lavrov cinično govorio kako je cilj "specijalne vojne operacije" stvoriti uvjete da Ukrajinci sami "slobodno izaberu što oni žele". Kako stvari stoje na terenu, to je sada teško ostvarivo, ali čini se da Vladimir Putin još nije odustao od toga svog prvotnog cilja i još vjeruje u ostvarenje tog ili barem većine tog plana. Naime, to je jasno iz njegova odgovora na pismo Volodimira Zelenskog koje je nedavno osobno donio Roman Abramovič: "Poručite mu da ću ga uništiti".

Zato opet pitanje - koliko je iskreno pregovaranje Moskve ili ona samo hini da razgovara? Putinu je stalo da se pregovore održava na životu iz dva razloga: prvi je da je on taj koji postavlja uvjete, a drugi da ih, ako mu ne krene dobro, korigira i pokazuje kooperativnost. Putin se stalno prilagođava i modelira prema situaciji, a kako zemlja klizi u nepatvorenu diktaturu i represiju, on može sve predstaviti da je baš tako htio, bio plan A, B, C, D, E... To nije ono što je Putin zamislio , pa danas nije jasno što bi on u ovom trenutku svojoj javnosti mogao predstaviti kao svoju pobjedu. Naime, evidentno je da se rat oduljio i prijeti mu "afganistanizacijom" koje se sigurno boji, a vjerojatno ima u glavi i činjenicu da bi dugi rat, uz ovakve sankcije, mogao dovesti do režima erozije. Stanje na bojišnici je ključan element u bilo kakvoj raspravi o učinkovitosti pregovaračkog procesa. Uspije li, navodni, ruski plan da prepolovi Ukrajinu, odnosno zatvori u kliješta i razdvoji njezine zapadne i istočne snage, to bi bitno promijenilo vojnu situaciju i koordinaciju. Koliko je to ruska vojska uopće u stanju, veliko je pitanje, kao i činjenica može se održati tu liniju od nekoliko tisuća kilometara tako čvrsto da ne bude izložena stalnim napadima i probijanjima na raznim dijelovima linija. 

ČASTAN UZMAK, ILI VOJNI PORAZ

I Kijev i Moskva iznose svoje uvjete, što Zelenskog dovodi u povoljniju situaciju, a frustrira Putina koji želi ostvariti svoj plan u nekoliko dana, pa se sada traži nešto što se zove Putinov "častan uzmak". Naravno, u svemu se ne može izbjeći ni kako će ili kako bi na sve reagirao Zapad. Naime, Putinova pobjeda, koja je sada sve upitnija, mogla bi se suočiti sa svijetom s njegovim dodatnim zahtjevima teritorijalne prirode na ostalim susjedima (Gruzija - gdje će odmetnuta pokrajina Južna Osetija 10. travnja održati referendum o pripajanju Rusiji, Moldaviji, Baltiku, Finskoj) te širenjem ruskog utjecaja i postavljanjem ultimativnih zahtjeva. No, njegov poraz Rusiju bi učinio posve nepredvidljivom, a mogao bi izazvati nestabilnost u zemlji, ali i unutarkremaljske dvorske borbe. Nije teško pretpostaviti da ni u Kremlju, prvo, nisu svi oduševljeni Putinovom avanturom, a drugo, pogotovo kako bi reagirali ako ona ne uspije i tko bi onda imao prevlast - jastrebovi ili mirotvorci. Upravo zato je Putinu važno ostvariti neku pobjedu i potpuno je nerealno očekivati ​​da se on povuče s okupiranih područja, pogotovo na istoku i jugu Ukrajine. Pregovarački proces zapravo zapinje upravo zbog Putinove "pogreške" da je rat povezao sa svojom apsolutnom pobjedom i ponižavajućom kapitulacijom Ukrajine. Zato nam profesor Božo Kovačević kaže da je sada Rusiji velik problem kako očiti neuspjeh prikazati kao uspjeh. Naime, Putin je imao i još ima u planu svrgavanje Zelenskog te instaliranja Viktora Janukoviča, pa nam profesor Kovačević kaže da je pristajanje Putina, doduše u neko dogledno i nedefinirano vrijeme, na razgovoru sa Zelenskim znači ipak njegov svojevrsni poraz.

- Jasno je da su stajališta Rusije i Ukrajine jako udaljena, od različitog tumačenja neutralnosti na kojoj Kijev ne može pristati pod ruskim uvjetima, praktično potpunog podčinjenja Moskve, kao što ni Rusija ne može pristati da se Krim pojavi kao predmet pregovora - objašnjava profesor Kovačević. Dodaje da je ostvarenje i zaokruživanje "teritorijalne cjelovitosti Ukrajine" moguće samo u slučaju ruskog poraza, što je, barem u dogledno vrijeme, teško zamisliti. Kovačević smatra da je Putin u škakljivoj situaciji s obzirom na njegove maksimalističke zahtjeve koji, ako znamo što je govorio u "objavi rata", znači da je s Ukrajinom počeo proces "obnove ruskog imperija", čiji su tempo i ostvarivost sada ipak dovedeni u pitanje , pa se sve drugo, čak i da zadrži trenutno osvojeno, može protumačiti kao neuspjeh. Vladimir Putin zna i kalkulira s tim da se i on kući mora vratiti s pobjedom, kakvom-takvom i ne samo onom koju će mu predstaviti njegovi vjerni režimski mediji, nego koja će imati neku konkretnu realizaciju. U protivnom bi mogao pasti. Kada je već krenuo u rat, onda se iz njega mora vratiti kao pobjednik jer u protivnom vojnom porazu znači i njegov neizbježni poraz. Ne, Kovačević kaže da se svojevrsni "časni uzmak" Putina, koji sada traže neke svjetske čelnike poput turskog predsjednika Tayyipa Recepa Erdoğana, svodi na to da Rusija odustane od daljnjeg razaranja Ukrajine, ali da zadrži osvojena područja Donbasa te azovske i crnomorske obale, bilo da od njih napravi neovisne države, odnosno podjelu prema principu Sjeverne i Južne Koreje, ili, pak, da pristane na pregovore o statusu osvojenih područja, bez Krima. Kovačević ističe da je tu problem i za Putina i za Ukrajince. Prvo, bi li Ukrajinci pristali na to ako ne budu vojno prisiljeni na tu varijantu, kao druge strane, i Putinu se onda može prigovoriti zašto pregovara o onome što je zauzeo. Ne, postavlja se pitanje zašto bi Zelenski na to pristao ako može i imati snage nastaviti rat. Naime, u Kijevu znaju da su Rusi majstori "zamrznutih konflikta" te bi pristajanje na "dvije Ukrajine" značilo ili višegodišnje otezanje pregovora ili pripremu novog rata u neko vrijeme kao što je bilo s Nagorno-Karabahom. 

Možemo reći da sve to određuje daljnje pregovore i definira konačni "mirovni sporazum" za koji je teško kazati koliko će biti kompromisan jer ga obje strane moraju predstaviti kao uspjeh, osim u slučaju da jedna strana doživi potpuni vojni slom, jer je nakon mjesec dana rata još možda prerano govoriti. Neka predviđanja govore da bi rat mogao potrajati još mjesecima, a to Putinu ide manje na ruku od Zelenskog. Tako će se i pregovori podređivati ​​toj situaciji te ovisno o tome što će rasti ili padati ulozi jedne ili druge strane. Pregovarački proces ovisit će isključivo o stanju na fronti i kako će se kolo ratne sreće okretati. Ruska strana ne pristaje na prekid vatre i primirje, niti pokazuje volju za konkretnom gestom dobre volje koja je uobičajena na takvim pregovorima. Naime, obećanja da će obuzdati napade na Kijev se baš i ne ostvaruju kao ruska gesta, nego više kao čin vojne nemoći ili kao manevar da se pojača djelovanje u Donbasu i na južnom pravcu. Ukrajina pak, osokoljena jakim i sve uspješnijim otporom te međunarodnom podrškom, pristaje, recimo, na vojnu neutralnost i odustaje od traženja ulaska u NATO, što je naizgled popuštanje Rusima, ali se njihovo iščitavanje tog uvjeta dijametralno razlikuje od onoga kako ga tumači Kremlj. Ukrajina je postala neutralna, ali s velikim jamstvima sigurnosti koje bi jamčilo veliki broj jakih država: SAD, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija, naravno Rusija, ali i Poljska, Kina, Turska i Izrael. Uz to bi još dodatno sadržavao i "pojačani" NATO-ov članak 5 koji garantira da sve članice Saveza pomažu napadnutom članu, a jamac bi sada bile sve nabrojane zemlje.

ŠTA ĆE BITI SA KRIMOM

Osim toga, oni nastupaju i kao jamci - teritorijalnog integriteta! Rusima se od toga diže kosa na glavi. Jer, to znači da Ukrajinci (osjećaju se sada tako jakima) na stolu pregovora žele vratiti i anektirani Krim koji je za Ruse prošlo svršeno vrijeme, ali kao kompromis nude pregovore o statusu Donbasa, što opet stvara problem jer je Putin arogantno priznao "neovisnost" tih paradržavnih tvorevina. Uz to, on pokušava na teritoriju koje je već okupirao, na jugu u području grada Hersona, osnovati novu takvu "državnu" tvorevinu, a sada ima i prijedlog referenduma o pripajanju Luhanske. Dakle, kompromis je samo bajanje, a svako prihvaćanje njega - poraz. Stoga je teško definirati i predvidjeti kako će se pregovarački proces odvijati,

No, i Kijev se sada izborio da postavi raspravu o položaju Krima u razdoblju od 15 godina, što je ruskoj strani posve neprihvatljivo. S druge strane, i Zelenski se, nakon uspješnog otpora te velikih razaranja i zločina koji je počinila ruska vojska, može se suočiti s pitanjima - zašto smo ginuli ako ne možemo osigurati suverenitet i teritorijalnu cjelovitost. Krim svakako igra veliku ulogu i jedan je od prioriteta Zelenskog, pogotovo ako mu ratna sreća bude išla u korist. S ukrajinske strane, pristajanje i na tu rusku ublaženu varijantu ipak bi značilo poraz jer na neki način odustaju od vlastite cjelovitosti, a opet dolaze na poziciju da raspravljaju ili o gubitku teritorije ili o onome od čega su dosad bježali - "bosnizaciji" Ukrajine, odnosno federalizaciji zemlje i stvaranju tzv. Republike Ruske koja bi uzrokovala stalnu političku nestabilnost i bila jezgra nekog novog sukoba u budućnosti. Zapravo, takvo kompromisno rješenje zasad ne odgovara niti jednoj strani. Rusija je još uvijek vojno jaka, ali ima problema s moralom i motiviranošću koji s produkcijom rata mogu samo dodatno padati, ali će i razaranje Ukrajine te činjenica da ove godine neće moći proizvesti dovoljno žita i hrane dovesti do velikih problema, unatoč velikoj međunarodnoj vojnoj i humanitarnoj pomoći. Pregovori će se nastaviti, ali će ovisiti isključivo o stanju na bojišnici i činjenici koliko je jedna od strana jaka da druga imena svoja stajališta. No, rat traje i vjerojatno će trajati još prilično dugo, pa će i pregovarački proces biti u skladu s tim - dug i nepredvidiv. takvo kompromisno rješenje zasad ne odgovara niti jednoj strani. Rusija je još uvijek vojno jaka, ali ima problema s moralom i motiviranošću koji s produkcijom rata mogu samo dodatno padati, ali će i razaranje Ukrajine te činjenica da ove godine neće moći proizvesti dovoljno žita i hrane dovesti do velikih problema, unatoč velikoj međunarodnoj vojnoj i humanitarnoj pomoći.