Goran Bogdan, jedan od najboljih glumaca današnjice s našoih prostora, govorio je za beogradski "Danas".

Kako vidite položaj radnika danas?

– Kojih radnika? Položaj radnika je katastrofa jer su nam i taj neoliberalizam i demokracija dali to da smo se otuđili od svog naroda. Stalna potreba za vanjskim neprijateljem i plašenje naroda vraća nas u neko plemensko-pećinsko doba gdje nas mrače i plaše gromom, vatrom… Da mi ne vidimo svog bližnjega nego ga ubijamo i ponižavamo ga. S tim nemamo problema. I, meni je fascinantan taj naš dualizam dokle mi s njim možemo ići. To je skoro genijalno koliko su nam sfere u mozgu daleke u zlu. A ako može u zlu, onda znači može i suprotno. To mi budi optimizam. Znači postoji kapacitet naših misaonih kretanja. On je moguć, samo ga mi u obrnutom smjeru koristimo.

Koliko su sami radnici za to odgovorni?

– Mi smo svjedoci toga da su naši političari nas prodali za kikiriki i mi opet glasamo za njih. Umjesto da kao u filmu Frankenstein s bakljama i vilama hrlimo ka njima da ih istjeramo. Ne, mi smo čisti stockholmski sindrom. Mi smo kao Natasha Kampush, bože me oprosti. Ali nas drži neko 25 godina u podrumu i j**e nas.

Rekli ste ni komunizam ne valja.

– Da, jer nije dobar način upravljanja. Nije ni praktičan, ni dobar. Fali mu bolji sistem nagrađivanja.

Kako gledate na hronične ideološke razmirice u Srbiji i Hrvatskoj?

– Kad čujem to petokolonaši, ustaše, partizani… Ideološki, ta vrsta stalnih svađa i u Srbiji i u Hrvatskoj, pa to je čisti idiotizam. Koga je više briga za to? Na to više nitko normalan ne bi smio pristajati. Umjesto plaće, radniku davati redovno malo svađe između Hrvata i Srba, četnika i ustaša. Mene neće na to naložiti. Ja, brate, hoću naknadu za svoj rad i hoću mir. Da se domoljubljem baca narodu prašina u oči? No pasaran. Dosta je više. Ako je Konstrakta pobjedila, nade ima.

Napadoše i Konstraktu da je za Ruse zbog uskršnje čestitke?

– Hajde, majke ti… Da li Konstrakta podržava Putina? Pa, to je ne treba ni pitati. Stvarno smo opet otišli u…. Meni je to opet skretanje sa diskursa od svega što je bitno.

Postoji li nešto idealno što bi moglo da zamijeni ovo stanje sada?

– Idealno je isto ideološka klopka. Mi jako brzo poželimo neki totem. Treba nam valjda nešto čemu ćemo stalno da se klanjamo i da nam stalno odvlači pažnju. Ili smo mi stvarno toliko glupi? Uopće nije stvar idealnog, nego nečeg praktičnog što će da funkcionira i da radi. Mi smo sve srušili. Pa, pogledajte samo javne dugove Hrvatske i Srbije od 1991. do danas, a pogledajte i prije. To je jednostavno u ekonomiji. Gdje je to što je tim parama napravljeno? To je 60 milijardi eura. Znate li šta se može napraviti s tim parama? Gdje je to? Znači, em što su nam upropastili naši političari tranzicijom firme koje su postojale, em što su izbacili naše, Hrvate i Srbe, znači domoljube, svoj narod na ulice, nego su se onda još i zadužili šezdeset i nešto milijardi eura. Gdje je to što je izgrađeno tim parama?

Kažu ima mnogo puteva…

– Zna se koliko košta asfalt i koliko košta auto-put. Ako je nama doseg auto-put, nama spasa nema. Kad pogledate strukturu naših privreda, pa mi proizvodimo ono što se proizvodilo 1.500 godina prije Krista.

Možda je, kako političari preporučuju, u poljoprivredi šansa?

– Joooooj. Ko god ima IQ 2, zna da ništa od toga nema. Ako je naša šansa u poljoprivredi, pa šta će nam onda zdravstvo. Pa, to vam je kao kad vam ljudi govore da je vantjelesna oplodnja grešna. Hoćemo li tako? Pa umiraćemo sa 45 godina od karijesa. Ne treba nam ništa onda. Ja hoću nešto više od kruha i krumpira. Šta će nam onda i književnost, šta će nam i umjetnost, šta će nam išta? Daj nam kruh. Eto, ako je to vrh, daj nam to. Ako nam treba samo motika, onda nam ne treba ni školstvo, šta će nam onda bilo kakav napredak i razvoj.