TJEDNA HEFTARICA SENADA AVDIĆA NA TV OBN: Važno svjedočenje u knjizi Milovana Đilasa: "Milorad Vučelić mi 1991. govori o planu za uništenje Bosne"

Ima na početku knjige Đilasovih dnevnika jedan fragment-događaj koji datira iz januara 1989. godine kada ga kući posjećuje Milorad Vučelić, novinar, kritičar, blizak suputnik Miloševićevog režima, kao i srpskih tajnih službi. Đilas u razgovoru sa Vučelićem kritizira Miloševićev režim i strahuje da ta politika vodi u separatizam i gura Srbe u nove nesreće.

  • Mini market

  • 07. Maj 2022  07. Maj 2022

  • 4

PIŠE: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 25.APRIL

Fra Drago Bojić, istaknuti katolički intelektualac koji je posljednjih godina svojim liberalnim i probosanskim stavovima kritiziran od crkvenog i HDZ-ovog establišmenta, osvrnuo se na nedavno ramazansko televizijsko gostovanje Bakira Izetebgovića. Bojić se slaže sa Izetbegovićevim riječima da su Bošnjaci vezivno tkivo BiH, ali su to isto, piše on, i Srbi i Hrvati i pripadnici drugih naroda u Bosni i Hercegovini. Bojić komentirajući Izetbegovićevo zadovoljstvo što su „džamije pune mladih ljudi“ i što „stotine bosanskohercegovačkih muslimana dobrovoljno posti“ tvrdi da to nema  nikakve veze sa državom Bosnm i Hercegovinom. Fra Drago piše:

„BiH ne može opstati ni na jednoj vjeri nego samo i isključivo kao sekularno i demokratsko društvo koje će poštivati svaku vjeru, ali nijednu od njih neće privilegirati. Što više islamiziranja Bosne i Hercegovine do čega je stalo Izetbegoviću i njegovoj stranci, to manje države shvaćene u suvremenom, modernom smislu“

Fra Drago Bojić

I povjesničar Husnija Kamberović je reagirajući u medijima na Izetbegovićeve riječi kazao da odlazak u džamiju neće spasiti Bosnu, zato što ljudi u džamiju idu da se mole Bogu. Kazao je da bi bolje bilo da stranke poput SDA uopće ne pominju koncept  građanskog društva, jer po definiciji i ono, što rade ne pripada korpusu građanskog društva.

No, osim nekolicine neovisnih intelektualaca i izoliranih reakcija slobodnih medija, političke stranke sa sjedištem u Sarajevu se gotovo nisu osvrtale na pomenuti krajnje suspektni Izetbegovićev televizijski nastup. Učinilo je to tek nekoliko stranaka i analitičara iz Republike Srpske. Ćutanje političkog Sarajeva, onih koji su u koaliciji sa SDA, ili onih koji su na drugoj strani političkog spektra nije iznenađenje. Prvi je razlog taj što dobar dio bošnjačko-bosanskog političkog stranačkog sektora i njihovi lideri ne vidi ništa sporno u Izetbegovićevom džamijsko-islamističkom traktatu. Neke stranke, poput Naroda i pravde, potom SBB-a i SDP-a BiH aktivno se takmiče sa Izetbegovićem u vjerskoj pravovjernosti i totalitarnoj sveprisutnosti i time bore za ugled i podršku  među vjerskim strukturama i vjerničkim biračkim tijelom. Ko će organizirati veće i izdašnije iftare tokom Ramazana postao je relevantan metod i sadržaj političko-identitetske borbe među bošnjačkih liderima. Predsjednik jedne od tih stranaka hvali se da on bolje i dosljednije slijedi put Alije Izetbegovića, nego njegov sin Bakir, a drugi građanski lider otkrio je da ne propušta nijednu priliku za obilazak Izetbegovićevog mezara na Kovačima.

Istovremeno, stranke koje nemaju nacionalno određenje, kakakv je DF, ili Naša stranka, gotovo da nemaju pristupa biračima izvan bošnjačkog korpusa. Zato se sa oportunističkim oprezom i teško probavljivom snishodljivošću vagaju svaku riječ koja bi mogla naljutiti nacionalna i vjerska osjećanja svojeg biračkog bazena. Zapravo se ponekad bez ukusa i mjere udvaraju Bošnjacima, nekritički, ponizno i kalkulantski.

Probosanske stranke, što se može vidjeti iz funkcioniranja vlasti tzv.Trojke u Kantonu Sarajevo, ili Gradske uprave Sarajeva ne žele biti alternativa Stranci demokratske akcije, nego su u osnovi samo njena zamjena bez bitne razlike u programu i rezultatima. Bilo kakav svjetonazorski konflikt sa rigidnim, antimodernim Izetbegovićevim klerikalizmom, oni izbjegavaju jer to doživljavaju, možda i sa pravom,  kao sječenje grane na kojoj sjede.

UTORAK, 26. APRIL

U novovremenoj poplavi knjiga, publicistike, periodike...  u kojima se autori gotovo redovito i bez bitnih izuzetaka bave stradanjem vlastitog naroda, njegovih historijskim tragedijama, uništenjima, istrebljenjima, kao potpuni kuriozum i incident pojavljuje se knjiga naslovljena „Kenotaf za ubijene tešanjske Rome“ autora Amira Brke. Kenotaf je spomenik iznad praznih grobova. Romska zajednica Tešnja o čijoj tragediji, potpunom istrjebljenju piše njihov sugađanin Brka nestala je, uništena, likvidirana u paklu ustaškog logora Jasenovac u Drugom svjetskom ratu.

Sa promocije knjige Amira Brke

Autor knjige o tragediji 200-tinjak Roma koliko ih je živjelo u Tešnju uoči Drugog svjetskog rata Amir Brka nije profesionalni i povjesničar, nego prvenstveno književnik, što nije bila nikakva limitirajuća okolnost. Naprotiv, to je vjerovatno bila njegova i prednost da ovoj bolnoj, a skoro nepoznatoj temi pristupi bez nekritičkog potvrđivanja do sada utvrđenih istina, odnosno mitova koje su pratile pitanje stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu, ne isključivo u Tešnju i ne samo u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Jedan od tih mitova, revizionisitčki lažan i faktografski neodrživ, jeste navodno dosljedno zalaganje muslimanske vjerske i svjetovne inteligencije unutar zločinačke NDH da rezolucijama, peticijama zaštiti svoje sugađane romske nacionalnosti. Takva romantičarska mitologizacija i uljepšavanje vlastite prošlosti karakteristična je za značajan dio bošnjačko-muslimanskih povjesničara. Amir Brka sve te naknadne reinterpretacije pedantno i argumentirano pobija, ukazujući na njihovu licemjernu i nehumanu pozadinu. On jasno konstatira da pomaganje i zaštita manjina, Jevreja i Roma kojima je fašistički poredak NDH namijenio istrebljenje, nije vjerodostojno i iskreno ukoliko nije dovodilo u pitanje, osudilo sam zločinački karakter tog režima, što se kod muslimanske elite u Drugom svjetskom ratu nije bio čest slučaj. Narativ koji o sebi i svojem držanju tokom genocida nad svojim sugrađanima ispredaju njegovi sugrađani Tešnjaci, također je samo mit, pokazuje Amir Brka. On navodi da je samo jedan ugledni Tešnjak molio NDH-ovskog moćnika Ademagu Mešića da Rome toga grada ne šalje u jasenovački logor smrti. Potpuni nestanak Roma, pokazuje ova knjiga, prošao je u tišini i praćen je kukavičkom ravnodušnošću njihovih komšija.

Amir Brka piše: „Stradanje Roma nakon rata, u cijelosti je marginalizirano nije mu posvećivana nikakva javna pažnja, ni pravna, ni politička, ni znanstvena“. Razloge za to on nalazi u tragičnoj činjenici da je potpuno uništena romska intelektualna elita koja je stasala u godinama pred rat i koja je radila na društvenoj integraciji Roma. Drugi je razlog potpun i „izostanak interesa u nacionalnih historiografijama koje je predstavljalo konzekvencu moralne insufijencije evropskih država čije su vlasti izbjegavale rasno koncipiranog istrebljenja Roma, uz ostalo i stoga što bi takvo priznanje posljedovalo i pitanjem odgovarajućeg obešećenja“.

Amir Brka je prije knjige o genocidu nad tešanjskim i bosanskim Romima objavio sjajnu monografiju o Nisimu Albahariju, tešanjskom antifašisti i revolucionaru, u kojoj je pedantno, iscrpno, ispisao istoriju, značaj i doprinos jevrejske zajednice u razvoju tog bosanskog grada. Obje knjige su sjajno napisane i vješto argumentirane uz mnogo truda i erudicije. Brkine knjige o jevrejskoj i romskoj zajednici u Tešnju su dragocjena u  kulturno-političkom ambijentu prizemnog politiziranja svega i svačega, u kojoj je i za političare i njihove priručne intelektualce jevrejsko-romsko pitanje u BiH potpunosti intrumentalizirano i banalizirano kroz slučaj Sejdić-Finci. Na sigurnoj udaljenosti od sarajevske samozaljubljene autistične obmane, u Tešnju jedan vrijedan, intelektualno pošten, odgovoran i nepotkupljiv pisac piše važne knjige. Amir Brka ovim knjigama potvrđuje da ne možete poštovati, poznavati sebe, svoju povijest i kulturu, ako ste ignorantski ravnodušni prema životu i stradanju svojih komšija.  

SRIJEDA, 27. APRIL

Jučerašnja sjednica Doma naroda Parlamentarne Skupštine BiH na kojoj je trebao biti raspravljen prijedlog izmjene Izbornog zakona kojeg je predložio HDZ BiH nije održana. Sjednicu su ignorirala četvorica zastupnika Bošnjaka zbog, kako je rečeno, nepropisne procedure i načina na koji je ona sazvana. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović i predsjedavajući ovog Doma  je bio prisiljen odgoditi zasijedanje, a tokom obraćanja novinarima bio je ljut, bijesan, razočaran i ogorčen. Rekao je kako uprkos medijskim i drugim pritiscima „bošnjačka politika predvođena SDA-om svjesno blokirala rada institucija BiH svojim nedolaskom na današnju hitnu sjednicu Doma naroda“. Sve je baš tako kao što je rekao Čović, jedino mu je malo labav zaključak „da ovakvo ponašanje, opstrukcija i blokada nije zabilježeno u parlamentarnoj praksi.“

Opstrukcije, blokade, institucija, izvrdavanje ustava, zaobilaženje obaveza, bušenje rupa u zakonu, ucjene i ultimatumi dominantna su politička i parlamentarna praksa u BiH. Upravo su HDZ BiH i njen predsjednik sve donedavno bili nenadmašni u toj destruktivnoj diciplini, društveno-političkoj igri. Njihova je odgovornost neformiranje federalne vlade, njihovom zaslugom je nepopunjen sastav Ustavnog suda Federacije BiH i tako dalje.

Dragan Čović (Foto: Slobodna Bosna)

Američka ambasada je reagirajući na neodržavanje sjednice Doma naroda Parlamenta BiH ukorila HDZ BiH zbog neprihvatljivog sadržaja prijedloga promjene Izbornog zakona, ali je ukorila i Stranku demokratske akcije zbog neprihvatljivog izbjegavanja dolaska na sjednicu. Valjda je taj američki ukor razlog što su se zastupnici SDA, dan kasnije, dakle danas pojavili na sjednici. Međutim, oni su  to uradili samo zato da bi prijedlog HDZ-ovog zakona proglase atakom na vitalni nacionalni interes Bošnjaka i cijelu stvar će prebaciti na Ustavni sud BiH. Upitno je kada će se i kako Ustavni sud BiH očitovati o ovom predmetu, svakako to neće biti do početka maja, kada bi Centralna izborna komisija BiH trebala raspisati opće izbore. Dragan Čović je nevoljko potvrdio da HDZ BiH neće bojkotirati oktobarske izbore kako je prije samo nekoliko nedjelja beskompromisno najavljivao.

Može li ovo biti početak kraja agonije u kojoj se nalazi politička i institucionalna arhitektura BiH? Je li nerealno i utopistički vjerovati da je ovaj primjer vezan za Izborni zakon oko kojeg se godinama trošila neviđena politička energija pokazao da se ultimatumi, opstrukcije, blokade insitucija, na koncu ipak ne isplate? Hoće li političkim akterima postati jasno da niko nema monopol na destrukciju i da će svako ko ih se laća, kad- tad dobiti nazad taj neugodni, bolni bumerang. Stanje u kojem u jednom sistemu funkcionira samo nefunkcionalnost neodrživo je na dulje staze i u entropijskom procesu će prugutati svakoga od političkih aktera ponaosob.   

ČETVRTAK, 28. APRIL

Izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina data tokom razgovora sa generalnim sekretarom UN-a Antoniom Guterresom u kojoj je nezavisnost dviju republika stvorenih tokom okupacije Ukrajine uporedio za faktičkom nezavisnošću Kosova, u Srbiji je detonirala poput kasetne bombe. Svi tablodi za koje se do danas nije moglo utvrditi da li su lojalniji Aleksandru Vučiću ili ruskom predsjedniku Putinu, donose apokaliptične naslovne strane sa kojih vrište osude navodne Putine izdaje i zabijanja noža u leđa Srbiji. Na režimskim televizijama u cjelodnevnim programima gosti i  novinari prave povijesne reakapitulacije i  podsjećanje na  sve izdaje koje je Rusija počinila prema Srbiji i Srbima u posljednjih nekoliko stoljeća. 

Srbijanskom predsjedniku Aleksandar Vučiću, tvrde tamošnji analitičari i opozicionari, će ovakav Putinov manevar, i korištenje Kosova za sopstvene političke potrebe, pomoći da lakše i bezbolnije odluči o sankcijama Rusiji na koje ga posljednjih nedjelja prisiljavaju sa svih strana svijeta.

Na drugom dijelu Evrope, u Španjolskoj, danas se glasalo o isključenje Rusije iz Svjetske turističke organizacije. Prije početka Skupštine, predstavnici Rusije su sami odlučili istupiti iz te važne međunarodne organizacije, ali se ipak morala obaviti formalna procedura glasanja. Predstavnik BiH Staša Košarac, ministar vanjske trgovine, bio je među ukupno  deset delegata koji su glasali protiv izbacivanja Rusije, dok je primjerice, predstavnica Srbije bila suzdržana. Kažem da je rezultat bio poznat prije glasanja, tako da Košarac svojim glasom nije mogao pomoći Rusiji, Srbiji, ali je, što mu je bio vjerovatno i bio cilj/zadatak odmogao Bosni i Hercegovini. Svojim glasom je svrstao 

Staša Košarac

BiH među desetak država sa najmračnijim proruskim, diktatorskim  režimima, poput Bjelorusije. Danima prije odlaska u Madrid Košarac je optuživao ministricu vanjskih poslova Biseru Turkovića da opstruira njegovo prisustvo na tom skupu u Madridu. Na kraju se, eto,  izborio za svoje pravo da državu čiji je ministar ponizi i svrsta na tamnu, anticivilizacijsku, stranu moderne povijesti.

PETAK 29. APRIL

Jučer je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine optužilo desetoricu pripadnika Armije i MUP-a BiH za zločin nad oficirima i vojnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici od 3. maja 1992. godine. Još se nije stišala bura reakcija na tu vijest, a danas je Apelacijsko Vijeće Suda BiH pravomoćno osudilo generala Sakiba Mahmuljina za ratne zločine nad srpskim zarobljenicima u Vozući u ljeto 1955. godine.

Ponovo se u reakcijama, po ko zna koji put, ponavljaju iste priče o izjednačavanju krivice, poistovjećivanju odgovornosti žrtve i agresora, proganjanju branitelja. Pored ovih dobro poznatih fraza, u dva posljednja slučaja se uvodi i nova matrica u kojoj se pokušavaju prokazati i osuditi izdajice, ljudi koji su, navodno, neopravdano optužili naše heroje, da bi spasili vlastitu kožu.

Nema se tu dodati ništa što već do sada nije rečeno u analizama i komentarima na slučaj Dobrovoljačka i u vezi sa presudom generalu Mahmuljinu. Radi se o dva teška zločina, koja su se desila i koja se ni na koji način ne mogu osporiti, niti se mogu opravdati i relativizirati. Ni za zločin u Dobrovoljačkoj, kao ni u presudi generalu Mahmuljinu, nisu optuženi ni procesuirani neposredni počinitelji. Krivica je prebačena na najvišu razinu, civilne i vojne vlasti, ljude koji su po komandnoj odgovornosti bili dužni da najprije spriječe da se zločin dogodi, a nakon što se on već desio da njegove počinitelje sankcioniraju.

Ni za zločin u Dobrovoljačkoj, kao ni u presudi generalu Mahmuljinu, nisu optuženi ni procesuirani neposredni počinitelji.

Kao i u slučaju masakra nad vojnicima JNA u Velikom parku za kojeg su Dragan Vikić i Jusuf Pušina nepravomoćno oslobođeni odgovornosti i krivice i u ova dva nova slučaja radilo se o likvidacijama ratnih zarobljenika, što nikako i nikad ne smije biti tretirano kao herojski čin nego je grubo kršenje međunarodnih konvencija. Pravovremeno i adekvatno nekažnjavanje počinitelja zločina u Velikom parku vjerovatno je ohrabrilo one koji su desetak dana kasnije pucali u pripadnike JNA u koloni u Dobrovoljačkoj ulici. Zločin nad zarobljenicima u Vozućoj desio se na kraju rata, kada je dakle već bila ustaljena i tolerirana praksa nekažnjavanja zločina nad ratnim zarobljenicima.

Zato u povodu i ova dva najnovija pravosudna slučaja istrage i suđenja čelnicima Armije i MUP-a BiH treba konstatirati: nijedan od pobrojanih zločina nije se desio organizirano i sistemski, nije  bio dio nikakvog planog generalnog plana. Ono što se jeste odvijalo sistemski, bilo je zataškavanje, prikrivanje i nepravovremeno procesuiranje počinitelja zločina. Krivična odgovornost  za ova djela ne zastarijeva i to se morali znati svi oni koji nisu, a morali su poduzeti sve da svaki zločin, ma ko ga počinio, bude adekvatno i na vrijeme kažnjen. To ozbiljnu državu razlikuje od hajdučije i drumskog razbojništva!

SUBOTA, 30. APRIL

„Najteže je biti vlastiti rob, rob vlastith uvjerenja“, napisao je Milovan Đilas, najpoznatiji jugoslovenski i evropski komunistički disident i otpadnik u svom dnevniku koji je u formi debele knjige ovih dana objavljen u Beograd. U knjizi pod naslovom „Raspad i rat“ su sadržane Đilasove dnevničke bilješke u periodu između 1989-1995. godine koje je proveo u Beogradu. Đilas koji je bio jedan od najutjecajnijih ljudi u vlasti komunističke Jugoslavije došao je 50-ih godina prošlog stoljeća u sukob sa režimom Josipa Broza Tita, zbog čega je skoro cijelu deceniju proveo u zatvorima. Nakon izlaska iz zatvora odselio je na Zapad gdje je imao status prvorazredne književne, intelektualne i disidentske zvijezde.

U Jugoslaviju se vratio nakon Titove smrti, a dnevnik je pisao u vrijeme koje je prethodilo raspadu te zemlje i tokom rata kojeg je proveo u Beogradu. Kroz Đilasovu  kuću tih prevratničkih i dramatičnih predratnih i ratnih godina prolaze najznačajnije srpske i jugoslovenske ličnosti tog doba, strane diplomate, novinari, umjetnici. Nakon više decenija tokom kojih su mu bili zabranjeni javni nastupi, on gostuje na televizijama, novinama, tribinama, okruglim stolovima. Kao čovjek i revolucionar koji je osjetio ratne strahote u Drugom svjetskom ratu, Đilas je izraziti antimilitarista, humanista i antifašista. Među njegovim prijateljima, ljudima koji ga posjećuje i koje on posjećuje ima ljudi sa kojima se ideološki ne slaže, ali održava prisne veze sa njima. Takvi su prvenstveno pisci Dobrica Ćosić i Matija Bećković, za čiji (veliko)srpski nacionalizam Đilas nema razumijevanja, ali ga smatra demokratskim izborom njih dvojice. U vrijeme uspona Slobodana Miloševića, Đilas  u dnevnik zapisuje da Srbiji prijeti komunističko-boljševički totalitarizam koji će zemlju odvući u propast. Samo veća opasnost od Miloševićevog komunističkog dogmatizma i jednoumlja, po Đilasovom mišljenju, je rehabilitacija četništva koje krajem 80-ih i početkom 90-ih godina propagira Vuk Drašković. Ako se mora birati između Miloševićevog autokratskog  boljševizma i Draškovićevog bratoubilačkog četništva, ja se opredeljujem za Miloševića, pisao je Milovan Đilas tih godina. On ne uzima sasvim ozbiljno zločinački planove u ubilački  potencijal Miloševićevog režima u kojeg su upregnuti mnogi njegovi prijatelji i sugovornici.

Tito i Đilas

Ima na početku knjige Đilasovih dnevnika jedan fragment-događaj koji datira iz januara 1989. godine kada ga kući posjećuje Milorad Vučelić, novinar, kritičar, blizak suputnik Miloševićevog režima, kao i srpskih tajnih službi. Đilas u razgovoru sa Vučelićem kritizira Miloševićev režim i strahuje da ta politika vodi u separatizam i gura Srbe u nove nesreće.

„Ako Miloševićeva politika uspe, 2,5 miliona  Srba ostaće da živi u drugim državama“, kaže Đilas.

Na to mu Vučelić odgovara: „Srbi mogu uzeti i podeliti Bosnu. Evropa neće trpeti muslimansku državu u Bosni i Hercegovini“.

Đilas se sa njim ne slaže:„Zašto ne bi trpela Muslimane, današnja Evropa nije kršćanska nego ekumenska“.

Podsjetimo još jednom na datum u kojem se odvija ovaj razgovor: 27 januar 1989. godine. U BiH je tada, kao i u drugim republikama na vlasti Savez komunista, ustavom je zabranjeno političko organiziranje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, u „liberalnim“ krugovima drugih republika, Srbije posebno, Sarajevo se naziva tamnim vilajetom zbog čvrstorukaške, nepopustljive antinacionalističke komunističke vlasti. Pa ipak u takvom političkom ambijentu kakav je vladao u BiH osamdesetih godina prošlog vijeka intelektualni krugovi u Beograduvide klicu „muslimanske države“. I to ne baš bilo ko, nego jedan od najangažiranijih intelektualaca bliskih Miloševićevoj kliki, Milorad Vučelić koji Đilasu najavljuje podjelu Bosne i priča mu o strahu Evrope od muslimanske države.

Pamtim dobro Vučelićeve tekstove i javne nastupe iz toga vremena. Sjećam se i njegovih dolazaka u Sarajevo u godinama prije rata. Čak sam bio na (dobro posjećenoj) promociji jedne njegove knjige u Kamernom teatru prije četrdesetak godina. Povremeno bih ga viđao na ulici ili kafani u društvu srspkih pisaca Rajka Petrova Noga i Gojka Đoga. Još češće se kretao u društvu svog omiljenog sarajevskog drugara i domaćina Emira Kusturice i njegovih epigona sa Akademije scenskih umjetnosti. Je li tada, tokom cijelih 80-ih godina prošlog vijeka, liberalni intelektualac Vučelić pronosio ideju podjele Bosne. Ništa se iz toga ne može drugo zaključiti nego da je cijeli taj pakleni plan podjele BiH bio spreman mnogo prije nego što se praktično počeo  provoditi u proljeće 1992. godine. U to vrijeme Milorad Vučelić je na čelu Miloševićeve propagandističke Bastilje, TV Srbije.

Danas, trideset godina kasnije, on je urednik nekoliko novina, važi za tajkuna i bonvivana, zavodnika pjevačica lakih nota, šef je jednog dijela nogomentno-navijačke mafije, dočekuje Nobelovca Petera Handkea i pjeva pjesmu Romaniju sa njim i svojim ex-bosanskim partnerima i kafanskim back vokalima...

NEDJELJA, 1. MAJ

Sjajno se, kao i obično, Boris Dežulović u zagrebačkim „Novostima“ zafrkava sa nedavnim mitingom u Banja Luci na kojem su borci Republike Srpske spontano dali podršku Miloradu Dodiku i negovom režimu. Zailježena je (kamerom) tom prigodom urnebesno smiješna scena koja je postala viralna i nasmijala milione ljudi. Kada profesor Radomir Lukić pita okupljene je li Republika Srpska genocidna tvorevina a njih nekoliko hiljada gromko odgovara potvrdnim „jeste“. Dežulović  taj skeč  upoređuje sa nekim od antologijskih scena koje je iz života prepisao genijalni Miljenko Smoje i udjenuo ih u svoje besmrtne serije „Velo  Misto“, „Malo misto“.

Dežulović piše da je profesor Lukić zeznuo u formulaciji svojih pitanja jer se narodu, ili njegoševski rečeno- pučini, ne postavljaju pitanja na koja se očekuje negativan odgovor. „Na sopstvenim skupovima narod se okuplja da čuje sama ono što želi da čuje i s vremena na vrijeme poviče: Tako je.“ zaključuje kolumnista Dežulović“.

Boris Dežulović

Tako je, Borise, podvikujem potvrđujući, pa evo i nudim još jedan sličan primjer iz istog političko-humorističkog žanra, od prije 30-ak godina. Okupilo se na Ilidži u Sportskoj dvorani na predizbornom skupu SDA u ljeto 1990. godine hipten ljudi, napaljenih i euforičnih skoro kao na svojevremenom epskom nogometnom derbiju lokalnog „Famosa“ i „NK Zagreba“ za ulazak u Prvu nogomentu ligu Jugoslavije.

Jedan od govornika, „prvi do Alije“, držao je vatren nacionalistički govor, pa se obratio okupljenoj  „pučini“. „Nas, braćo i sestre, naši dušmani optužuju da smo vjerska stranka? Hoću da vas čujem, jesmo li  mi vjerska stranka“ pita vrli pitac publiku, odnosno džematlije. A prolamajući odgovor mu hitro stiže: „Jeeesmooo!“.

„E, pa,nismo!“, ne dade se zbuniti SDA-ov govornik i animator, što prihvati i auditorijum i zagrmi poput eha : „Niismooo!“.

A negdje tih predizbornih dana 1990. godine reformirani komunisti predvođeni Nijazom Durakovićem imali skup u okolini Živinica, naselje se zvalo Dubrave, čini mi se.  Budući da je značajan broj Hrvata živio u tom kraju, Duraković je kao pojačanje zovnuo Stipu Šuvara, partijskog kolegu kojeg je tih dana Tuđman uklonio iz Predsjedništva Jugoslavije.

Nedaleko od SDP-ovog mitinga, organiziran je sllčan predizborni skup, samo drugačijeg žanra, narodno veselje, teferič u organizaciji SDA, uz pjesmu, ringišpil, bacanje kamena s ramena. Šuvara je to zanimalo, ipak je on po vokaciji sociolog sela, nagovara me da zajedno odemo među pristalice SDA. „Za koga ćeš ti, dedo, glasati?“ pita Šuvar jednog starohana sa francuzicom na glavi. „Kako za koga, druže Stipe, pa za komuniste, bezbeli?!“„A što baš za komuniste?“, insistira Šuvar. „ E, druže Stipe, zato jer na dunjaluku nema niko pametniji i pošteniji od našeg Alije“.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 4

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...