TJEDNA HEFTARICA SENADA AVDIĆA NA OBN-u: Jasmila ne bi bila prva dobitnica „Zlatnog medvjeda“ osramoćena u svojoj zemlji; bratski Iran je žigosao čak dvojicu!

„To što je Jasmila Žbanić osvojila Zlatnog medvjeda u Berlinu, ne obezbjeđuje joj zaštićeni status svete krave“, poručuje jedan od najglasniji ideologa bošnjačkog patriotskog realizma i maneken skorojevićkog, malograđanskog  „gradžanstva“.

  • Mini market

  • 30. Maj 2022  30. Maj 2022

  • 8

Piše: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 16. MAJ

„Eurosong“ je još uvijek preovlađajuća tema u regiji, ne samo u Srbiji koja se s razlogom bavi i ponosi svojom predstavnicom Konstraktom. O ovoj muzičkoj manifestaciji se raspravlja i u Hrvatskoj i Crnoj Gori čije predstavnice nisu uspjele izboriti plasman među finaliste. Eurosong se komentira i u Bosni i Hercegovini koja iz financijskih razloga godinama uopće ne sudjeluje na ovoj muzičkoj smotri.

Jedan poznati i utjecajni sarajevski efendija, vjerski službenik koji se opsesivno oglašava na društvenim mrežama, a mediji to redovno prenose, nije propustio atraktivnost i aktuelnost Eurosonga, pa je i on iznio svoj sud.

Efendija je pobjedu Ukrajine iskoristio da upita zašto prije skoro 30 godina sličan podvig nije napravila BiH, sa kako kaže odličnom pjesmom „Sva bol svijeta“. Efendija se ne ustručava da otkrije razlog zašto je to tako. „Mi smo muslimani“, podsjeća i dodaje da „Evropa nije toliko velika kako se čini“.

Čak se dva krupna simptoma propasti nacije u ime koje on tobože  govori sadržana u ovom efendijinom „objašnjenju“: prvi je simptom primitivni, populistički nacionalizam, a drugi je endemsko antievropejstvo. Nacionalizam, kao što je poznato,  uvijek se hrani lažima i bez laži se nikako ne snalazi. Muhamed  Fazlagić, prvi predstavnik BiH na Eurosongu, nije u Irskoj  predstavljao M/m/uslimane, nego međunarodno priznatu višenacionalnu državu. On nije pobijedio, kao što godinu nakon njega nije pobijedio Dejan Lazarević, ni godinu kasnije pokojni Davorin Popović, koji su tokom rata predstavljali BiH na Eurosongu.

Muhamed Fazlagić  

Ona Evropa, za koju uvaženi efendija reče da nije toliko velika da bi tolerirala i nagrađivala muslimane, samo deset godina kasnije, 2003. godine, za pobjednicu Eurosonga proglašava Tursku, odnosno njenu predstavnicu Sertab Erener.

Evropa je pokazala širinu, koju joj sarajevski hodža osporava, i kada je pjesmu Hajrudina Varešanovića „Lejla“ dovela do trećeg mjesta, a „Putnike“ Edina Dervišhalidovića na šesto mjesto na „Eurosongu“. Pored notornog nacionalističkog diskursa i zatucanog antievropejstva, ovaj javni komentar uglednog i popularnog efendije reflektira još jednu socio-patološko pojavu. Riječ je o permanentnoj donatorskoj svijesti, neprekinutom traženju materijalnih i drugih oblika nadoknada, kojom poltička i vjerska elita u Sarajevu  trideset godina traži sadaku kao nadoknadu za patnju njihovog naroda i bez prrestanka tvrdi da joj je neko nešto dužan. Pobjede na Eurosongu se, međutim, uglavnom ne dijele po kriterijima žrtve i empatije, nego nekim drugim, među kojima su ponekad i muzički. Tačno je da je tragedija Ukrajine solidarizirala i homogenizirala cijelu planetu, ali je istina i to da je njihova pobjednička  pjesma na ovogodišnjem Eurosongu bila izvanredna!

UTORAK, 17. MAJ

Rediteljica Jasmila Žbanić zatražila je od sarajevske policije zaštitu nakon ružnih prijetnji koje su joj upućene na društvenim mrežama. Prijetnje i uvrede uslijedile su nakon što se nagrađivana redateljica pridružila zahtjevu da se tačno utvrdi broj ubijene djece tokokm 4-godišnje opsade Sarajeva.

No, u međuvremenu njeni protivnici nisu joj samo prigovorili zbog tog angažmana, nego su, sa zakašnjenjem, osporili i njen film „Quo vadis, Aida“, koji, prema njihovom mišljenju, nije na adekvatan način prikazao tragične dimenziju i sve aspekte srebreničkog genocida. Ko i u nekim drugim slučajevima u kojima se izvodi orkestrirani javni linč nad osobama čije je mišljenje bilo drugačije, zastrašujuća je sinhorniziranost između samoproglašene kvazi elite  i rulje sa podzemnih društvenih mreža koja vrijeđa, ponižava prijeti čak i likvidacijama. (Haris Zahiragić je uspio u sebi objediniti i jedno i drugo, divljački primitivizam rulje i statusne privilegije elite!) I jedni i drugi se služe istim kvaziargumentima, surovim, neprovjetrenim dogmama, nudeći kao dokaze isključivo vlastiti estradni patriotizam i dovodeći u pitanje ispravnost i dobre namjere svojih protivnika.

Haris Zahiragić

Ovih dana kada se obilježava 60 godišnjica filmskog remek-djela „Kum“ podsjeća se na mnoge zanimljivosti vezane uz njegov nastanak. Između ostalog i na epizodu u kojoj je scenarista „Kuma“ pisac Mario Puzo prije početka snimanja filma odnio svoj scenarij glavnim šefovima američke mafije tražeći njihovu suglasnost za početak rada na filmu. Jedan od uvjeta koji je scenaristi Puzu i reditelju Francisu Ford Coppoli postavili mafijaški bosovi bio je da u filmu „Kum“ ne smije biti korišten termin mafija. Sličan postupak je primjenjivan u kinematografijama real socijalizma.

Stiče se dojam da poratne ratnoprofiterske strukture u BiH, koje ima svugdje, od politike, nevladinog sektora, medija, vjeskih struktura pokazuju slične ambicije. I one bi da turaju nos svugdje, da arbitriraju, procjenjuju šta jeste, a šta nije podobno, da vrate na mala vrata patriotsko-cenzorske makaze, represivnu praksu za koju smo mislili da je odavno prognana sa ovih prostora. Ako se ti primitivni policajci duha tako odnose prema najboljoj evropskoj redateljici i najboljem evropskom filmu, šta tek trebaju očekivati oni autori koji ni izbliza nemaju reputaciju, ugled kakav ima Jasmila Žbanić.

„To što je Jasmila Žbanić osvojila Zlatnog medvjeda u Berlinu, ne obezbjeđuje joj zaštićeni status svete krave“, poručuje jedan od najglasnijih  ideologa bošnjačkog patriotskog realizma i maneken skorojevićkog, malograđanskog  „gradžanstva“.

Ne znam da li su on i njegovi ratoborni epigoni koji šalju prijeteće poruke Jasmili Žbanić čuli za imena  Jafara Panahija  i Muhameda Rasouloha. I jedan i drugi su režiseri, iranski režiseri, i jedan i drugi su osvojili Zlatne medvjede na Berlinskom filmskom festivalu. I za jednog i drugog su vlasti njihove države, Irana, ustanovile da nisu Svete krave, pa su ih osudile na manje, ili veće zatvorske kazne. I jedan i drugi snimaju filmove u ilegali, ili u izbjeglištvu. Nekima se u BiH sviđa takva kontrola i cenzura u ime viših nacionalnih ciljeva, pa bi je rado preuzeli i prakticirali.

Prije 25 godina na planini Pogorelici je rasformiran teroristički kamp na kojem su renomirani instruktori iz Irana obučavali bošnjačke policajce vještinama poput dizanja u  zrak zgrada, likvidacije poltičkih protivnika, novinara. Da nisu u to vrijeme američki specijalci prekinuli tu nastavu i pohapsili instruktore i polaznike, moguće da bi domaći učenici u nekom drugom semestru naučili od iranskih instruktora kako se obračunavati sa neposlušnim umjetnicima, sa akcentom na filmske režiser(k)e.

SRIJEDA, 18.MAJ

Na jednoj televiziji se prikazuje sasvim solidan američki film LBJ, posvećen američkom predsjedniku Lindonu B.Johnsonu koji je kao potpredsjednik u Bijelu kuću uselio nakon ubistva Johna F.Kennedyija. Johnson nije bio miljenik Kennedijevih, ali im je trebao zbog ugleda kojeg je uživao među južnjačkim, crnačkim stanovništvom. On svom biračkom tijelu, američkim Afroamerikancima, nije ostao dužan za lojalnost na izborima: autor je niza reformi kojima su prava crnaca radikalno poboljšana. Podsjetimo, riječ je o početku 60-ih godina. Jedan drugi  holivudski film, „Zelena knjiga“ koji je dobio Oskara prije četiri godine na primjeru velikog crnačkog muzičara Doina Shirleya koji ne može putovati svim, nego samo za crnce predviđenim američkim cestama, niti nastupati u svim dvoranama, govori o rasnoj diskriminaciji tog vremena.

Predsjednik Johnson u filmu traži od jednog velikog industrijalca da zaposli veći broj crnačke radne snage uslovljavajući ga dodjeljivanjem unosnih javnih poslova. Ovaj mu odgovara da je to dugoročno opasna reforma i pogibeljan trend, jer bi vremenom crnci mogli preuzeti poslove bijelcima i istisnuti ih iz mnogih privrednih i društvenih aktivnosti na koje su stoljećima bijelci imali monopol.

Šest decenija kasnije taj strah dobio je u Trumpovoj Americi institucionalnu formu kroz tzv. „teoriju razmjene“ koji je, kako piše časopis The Guardian, postao ideološka podloga šireg populističkog nacionalističkog pokreta. Desni populisti optužuju Demokrate u SAD da provode zamjenu stanovništva, tako što migrantima potiskuju starosjedilačko bjelačko stanovništvo i tako prave demografsko-izborni inženjering.

Desničarsko-populistička teorija zavjere koja se temelji na strahu od „razmjene naroda“ nekako se iz SAD dokotrljlala do Milorad Dodika, a on ju je perpetuirao na najprizemniji mogući način. U čestitci koju je ovih dana uputio mađarskom premijeru Viktoru Orbanu povodom njegove pobjede na izborima, član Predsjedništva BiH fokusirao se  na Orbanov doprinosu borbi protiv imigranata. „Evropa“, piše Dodik, „odobrenim migracijama radi na ukidanju svoje biološke budućnosti zasnovane na kršćanskim vrijednostima i načelima“. On mađarskom premijeru odaje priznanje što je njegova zemlja „našla pravi način biološkog obnavljanja nacije kroz pojačani natalitet. Te vrijednosti je Republika Srpska prepoznala kao svoje i provodi ih u granicama svoje mogućnosti“.

Dodik i Orban

Kada ovakav rasističko-fašistički ton ne bi ukazivao na ozbiljan poremećaj autora, to bi pismo i njegove poruke bili idealan materijal za šegačenje. Gdje su ti migranti, kamo nestadoše silni moderni okupatori koji danas žele naseliti Republiku Srpsku i BiH u cjelini. Gdje su ti strašni zavojevači čija je ambicija pretumbati ovdašnji demografski poredak, i razoriti nacionalno-rasni identitet. Od stotina hiljada nesretnika koji su proteklih godina protutnjali kroz BiH, ni šačica njih nije izrazila želju da se u njoj trajno naseli, ili uzme azil. Deficitaran je na današnjoj planeti broj onih ma koliko bili, nesretni, ugnjetavani i proganjani koji bi se želio mijenjati ili dominirati nad Srbima, Hrvatima, ili Bošnjacima u BiH. U prvih pet mjeseci ove godine BiH je napustilo pet hiljada mladih ljudi. Otišli su na zapad gdje će neko nad njima, da parafraziram Dodika, biološki dominirati, ali i ekonomski održavati na životu njih i njihove familije.

Davno je Ayna Rand, spisateljica i liberalna teoretičarka napisala da „teorija koja sadrži „dobru krv, ili „lošu krv“ kao moralno-intelektualni kriterij ne može dovesti ni do čega osim do lokve krvi“.

ČETVRTAK, 19, MAJ

Hapšenja i sudski procesi koji se posljednjih nekoliko mjeseci provode i u čijem se središtu nalaze osobe koji su donedavno bile simboli i uzori privatizacije, reljefno pokazuju kako su tekli centralni i najunosniji tokovi privatizacijskog pustošenja ovdašnje ekonomije. Zadržimo se samo na suđenju osumnjičenim za mešetarenje imovinom „Unioninvesta“ i čelnim ljudima „Bosnalijeka“. Riječ je o vrlo srodnim poslovnim poduhvatima, čak se u oba slučaja kao osumnjičeni pojavljuju isti akteri.

Privatizacija u BiH započeta po modelu Ante Markovića sa podjelom dionica radnicima nasilno je prekinuta četvorogodišnjim ratom i nastavljena po njegovom okončanju. Realno, ni prije rata, a pogotovo nakon njegovog kraja nije postojao sloj bogatih pojedinaca koji bi svojim novcem privatizirali velike firme i investicijama osigurale njihov razvoj. Stoga se kao glavni akter privatizacije pojavljuje menadžment javnih kompanija koji ih privatizira novcem samih firmi. Tim novcem direktori, naslijeđeni iz bivšeg jednopartijskog  sistema, kupuju dionice od radnika, nerijetko ih uslovljavajući radnim mjestima. Ova struktura potom pravi različite aranžmane sa predstavnicima državnog kapitala, po pravilu stranačkim kadrovima, korumpiraju ih, zapošljavaju stranačke vojnike i rodbinu i tako sebi osiguravaju odriješene ruke za samostalno upravljanje firmom.

Unioninvest

Umjesto svježeg novca domaćih ili stranih investitora profitabilne javne firme se privatiziraju vlastitim sredstvima. Tu se potom pojavljuje jedna donedavno nevidljiva i nedodirljiva struktura burzovnih mešetara hartijama od vrijednosti, trgovaca dionicama koja stvara sloj nevjerovatno bogatih pojedinaca i ortačkih grupa čije je porijeklo imovine majstorski zatamnjeno.

Primjeri propasti „Fabrike duhana“, mešetarenje imovinom „Unioninvesta“, teško razumljive poslovno-financijske operacije vezane za „Bosnalijek“ na svjetlo dana su istresli mračne tajne ovdašnjeg čarobnog svijeta privatluka, kako je nekada davno pjevala grupa Elvis J. Kurtovich. Pitanje je samo hoće li sudski procesi moći donijeti išta više osim moralne satisfakcije onima, obespravljenim radnicima, ali i novinarima, koji su godinama i decenijama, uz ozbiljne posljedice otvarali te prijeteće pandorine kutije kriminala, pljačke, nerijetko i brutalnih zločina.

PETAK, 20. MAJ

Kada neko 27 godina nakon okončanja rata u BiH i Dejtonskog sporazuma u zapadnim diplomatskim centrima crta nove karte teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine, to se ne može doživjeti i shvatiti kao dobronamjeran i prijateljski čin. A upravo to radi premijer Hrvatske Andrej Plenković, koji uz pomoć geografskih karata-zemljovida za 15-ak minuta objašnjava briselskim činovnicima prirodu problema u BiH. To je jučer izjavio David Mc Allister, visokorangirani europarlamentarac, koji je nazočio okruglom stolu kojeg je u Evropskom Parlamentu organizirala njegova McAllisterova bliska prijateljica Željana Zovko koja je ujedno stranačka kolegica premijera Plenkovića. Gospođica Zovko je na okrugli stol o Izbornom zakonu pozvala nekolicinu svojih prijatelja i istomišljenika iz Mostara. Nakon što je videosnimak sa riječima McAllistera naišao na oštre reakcije, zastupnica Željana Zovko ga je povukla sa svoje društvene mreže. Potom je optužila sarajevske medije da su cijelu stvar predstavili u ružnom svjetlu i mrzilačkom ozračju. Ako može neku pouku iz ove po nju neugodne epizode izvući Željana Zovko, onda bi to bilo da ubuduće na slične okrugle stolove i debate pozove i i ponekoga iz Sarajeva, ili Banja Luke, da se ne bi špekuliralo i nagađalo što se zbilja govorilo. A bilo bi i „europski“.

Bliski prijatelji Željana Zovko i David Mc Allister

Ako neki evropski diplomata ima razloga i osnova da se ljuti na sarajevske medije i javnost, onda je to, njemački i evropski parlamentarac Josip Juratović, protiv kojeg se pokrenula neprilična medijska i politička hajka. Rijetko je koji zapadni političar  posljednjih godina bio predusretljiv, nagodan i blagonaklon prema ovdašnjim novinarima, pa i BiH kao državi na način na koji je to bio Juratović. Sada je uzet na zub bošnjačkih lovaca na greške i glave jer traži da se u rezoluciji njemačkog Bundestaga promijeni jedna rečenica. Zahtijeva, navodno, da se uz Milorada Dodika i Dragana Čovića koje se u tom dokumentu naziva rušiteljima BiH i separatistima, u rezoluciji navede da rješavanje prilika u našoj zemlji otežava i nacionalizam Bakira Izetbegovića. Po logici i već uhodanim scenarijima medijske satanizacije, može se očekivati da na Juratovića uskoro kidišu boračka udruženja, žrtve rata, nezavisni nasilnici sa društvenih mrežama, aktiv mladih, te ženske organizacije SDA.

Jer, kako, pobogu, neko može Bakira Izetbegovića optužiti za nacionalizam, pa on je dokazani borac protiv istog i pri tom zagovarač građanskih pozicija?! Ali Izetbegović je i onaj koji mjeru nečijeg domoljublja i lojalnosti državi mjeri posjetama džamiji i vjerskim manifestacijama, što baš i nije vrijednost građanskih društava.

Prije četiri godine, uoči izbora 2018. godine, članovi Predsjedništva BiH posjetili su njemačku kancelarku Angelu Merkel u Berlinu. Ona je tokom tog razgovora upitala Izetbegovića zašto organizira stranački miting Recepa Tayipa Erdogana u Sarajevu sa kojeg će se turski autokrata svađati i obračunavati sa Evropom? Izetbegović joj je odgovorio da on sa tim događajem on nema ništa. Samo dan-dva kasnije sa pozornice u Zetri u porodičnoj atmosferi je pozivao Turke da glasaju za Erdogana. U ozbiljnim državama i zrelim demokracijama se to ne zaboravlja, nego se pamti, a vrlo često i sankcionira.

Ako je jedini grijeh Josipa Juratovića, taj što je lidera SDA nazvao nacionalistom, onda treba znati da to isto o Izetbegoviću misli barem polovina pripadnika „njegovog naroda“. Drugi dio ga poziva da dosljedno vodi stranku i državu u Evropsku Uniju „putem džihada“.

SUBOTA, 21. MAJ

Denisa Bećirovića, člana SDP-a BiH danas je podržalo desetak stranaka kao kandidata za člana Predsjedništva BiH. Opće je mišljenje da bi on na na oktobarskim izborima mogao pobijediti najozbiljnijeg rivala, Bakira Izetbegovića, lidera SDA i, što bi se reklo, policijskim žargonom, povratnika u djelu. Bećirovićeva kandidatura i široka podrška koja je prati otvorila je nekoliko pitanja, od kojih bih izdvojio dva najčešća: prvo, da li su stranke tzv. Trojke mogle istaći drugog, uvjerljivijeg i prepoznatljivijeg kandidata i, drugo, kako će se to sve reflektirati na kandidaturu Željka Komšića, budući da se njegovo i Bećirovićevo biračko tijelo uveliko preklapaju.

Bećirović je u bosanskohercegovačkoj politici prisutan skoro čitav poslijeratni period i javnost je dvije i pol decenije mogla pratiti njegov put i sazrijevanje od perspektivnog mladića iz Tuzle do sredovječnog političara i univerzitetskog profesora. Teško da bi se i njegovi glasači, ali analitičari i pratitelji političkog života u BiH mogli sjetiti ijednog političkog poteza, inicijative, poruke, a o ozbiljnim projektima da i ne govorimo kojim je Denis Bećirović ostavio iza sebe u političkoj karijeri. Pamtimo ga po konfekcijskom, nerijetko iritantnom patriotizmu, poznat je isključivo po izjavama koje su češće bile parole i birokratske fraze nego produkt zrelog političkog promišljanja.

Denis Bećirović

Izborna matematika prethodnih izbora jasno pokazuje da bi na njima zajednički kandidat nekoliko opozicionih, ili građanskih stranaka za člana Predsjedništva BiH bez problema pobijedio kandidate Stranke demokratske akcije. Bakir Izetbegović je u zgradu Predsjedništva prvi put kročio nogama prije 32 godine. Što kao savjetnik svoga oca, što kao član Predsjedništva BiH, proveo u toj zgradi više od dvije i pol  decenije. Nije nikakva tajna da su suverenitet i politička samostalnost Šefika Džaferovića kao člana Predsjedništva BiH bili prilično ograničeni i oročeni utjecajem i politikom njegovog stranačkog šefa.

Vrijeme je da se kolektivno rukovodstvo BiH nakon toliko decenije, obilježenih najtežim mogućim događajima, odvoji od teške i dugačke i teške sjene familije Izetbegović. Nije tajna da se lider SDA prije četiri godine opredijelio za Džaferovića tek onda kada mu je iz ozbiljnih međunarodnih državničkih centara poručeno da bi njegov prvobitni plan da ga naslijedi supruga Sebija bio politički drzak i lišen ikakve odgvornosti i ukusa.

Neko je nedavno promijetio da se vladajuća familija, ili dinastija u toj mjeri srodila sa kabinetom u Predsjedništvu, da ga  doživljava kao porodični dnevni boravak. Eventualna pobjeda Denisa Bećirovića neće predstavljati bitan državničko-politički diskontinuitet u odnosu na vrijeme Izetbegovića i njihovih stranačkih marioneta, ali bi mogao, ako ništa drugo, donijeti psihološko-emotivno rasterećenje u javnosti. Mogao bi signalizirati da je stigao kraj jedne epohe i da neće biti povratka porodično-stranačkom parazitiranju po kabinetima, ambasadama, javnim institucijama...

NEDJELJA, 22. MAJ

Vladika Grigorije nekadašnji hercegovački, a posljednjih godina vladika eparhije Dizeldorfske navikao je svoje vjernike na različita iznenađenja i kontroverzne postupke i izjave. Po svemu sudeći, svim time obiluje njegova autobiografska knjiga koja uskoro izlazi iz štampe, a čije dijelove objavljuje beogradski magazin „Nedeljnik“. U prvom objavljenom dijelu knjige Vladika Grigorije, čije je prezime Đurić, piše o prvim danima rata u Bosni i Hercegovini koji ga je zatekao na službi i Beogradu. On se brine za sudbinu svoje porodice i svog rodnog sela Planinice koje je smješteno u općini Vareš. Vladika obilazi sve institucije, vojne štabove u Beogradu, kumi i moli da se vojnički  pomogne njegovom selu i mještanima, uglavnom nailazi na zid šutnje. Obraća se generalima u Generalštabu JNA koji mu otvoreno kažu da se njegovo selo, niti cijeli taj dio BiH ne nalazi u njihovim vojnim planovima. Potom se obraća pripadnicima paravojne jedinice vojvode Vojislava Šešelja. Grigorije naziva Šešelja policijskim doušnikom i lažnim vojvodom i prisjeća se predratnih iskustava kada je prisustvovao skupovima koje je u Beogradu organizirao Šešelj, poslije kojih su svi, pa i Vladika Grigorije bili hapšeni, a samo vojvoda i njegovi najbliži ostali na slobodi. Šešeljevi dobrovoljci pitaju Vladiku ima li para u tom njegovom selu, pa kad čuju da nema, počinju ga ismijavati. Vladika prisustvuje i polutajnim sastancima opozicije na kojima se razglabaju velike svjetske teme i tek su usput nezainteresirano neko dotakne rata u Bosni.

Vladika Grigorije

Vladika Grigorije o tome rezignirano piše. „Za to vrijeme moji prijatelji, moj brat, moji prijatelji, moje selo, moj grad strepe i čekaju spremni da se biju, da odbrane svoj goli život... Slušaju vijesti na tranzistorima ne bi li čuli neku riječ koja će ih spasiti ili makar razriješiti neku nepoznanicu“.

Za to vrijeme, piše uznemireni vladika Grigorije, „dvojica ljudi u čijim je rukama sudbina svih nas Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, sastaju se i razgovaraju u Karađorđevu. Da li oni imaju ikakvu svijest o ljudima u mojoj Planinici, ili nečijim drugim Planicama...Dvojica iz Karađorđeva, Milošević i Tuđman, zaključuje Vladika Grigorije „možda nisu razmišljali ni globalno ni lokalno. Oni su može biti razmišljali o istoriji i o trenutku kada im se ukazala prilika da je sami pišu. I ispisali su je, kažu, crtajući mape na papirnim salvetama“, piše Vladika Grigorije u svojoj uzbudljivoj autobiografskoj ispovijesti.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 8

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...