Piše:  Davor GJENERO

Humanum est errare, sed diabolicum est perseverare (Ljudski je griješiti, ali đavolski je ustrajati), podučili su nas stari Rimljani, ali Zapad, i SAD, a pogotovo Europska unija, kao da na Balkanu nisu svladali tu lekciju u grijesima i ustrajanju. Trideset godina nakon rata u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ključni zapadni akteri čine istu grešku koju su učinili devedesetih. Slobodan Milošević i njegova sljedba prije početka agresije bili su pomalo „oprezni” i strepili su od mogućeg američkog i europskog odgovora. Taj se strah, međutim, raspršio kad im je strogim glasom poručeno da, ako slučajno započnu rat, najprije protiv Slovenije, pa onda i Hrvatske i kasnije BiH, ne mogu računati na to da će ikad postati dijelom europske integracije. Miloševiću i njegovim sljedbenicima do tadašnje Europske ekonomske zajednice, današnje Europske unije, bilo je stalo kao do lanjskoga snijega. Poruka – nećemo vas nikada primiti u organizaciju u koju vi ne želite ući, a izostanak poruke da će biti vojno kažnjeni, onako kako su kažnjeni tek 1999, kako bi se zaustavio genocid na Kosovu, u Beogradu je opravdano pročitana kao poticaj na agresiju.

Nesvrstanost Srbije s predznakom

Frapantno je da europska elita danas čini isto: doduše, na Balkanu trenutno nisu na djelu prijetnje otvorenom vojnom agresijom, ali je činjenica da je efekt razoružavanja koje je provedeno nakon završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije poništen, i da se Srbija intenzivno naoružava, i to do sada prije svega ruskim i kineskim naoružanjem. Srbija tvrdi da vodi politiku neutralnosti, ali budući da nema status međunarodno garantirane neutralnosti, jasno je da se radi o svojevrsnoj „nesvrstanosti s predznakom”, što je nekoć bilo često unutar Pokreta nesvrstanih. Ovdje se ne radi o ekvidistanci, nego o jasnom preuzimanju uloge unutar euroazijske vojne i političke arhitekture. Pritom Srbija, paradoksalno, ima status kandidatkinje za članstvo u EU. Odbijanje da svoju vanjsku i sigurnosnu politiku elementarno uskladi s zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU (pa i uvede sankcije Rusiji i njenom državnom vrhu) dokazuje da Srbija ne dijeli temeljne zajedničke vrijednosti europske integracije. EU je, pak, zajednica utemeljena na vrijednostima, zamišljena kao mirovni pokret na europskom tlu, koji trajan mir osigurava izgradnjom kompatibilnih političkih sistema liberalnih demokracija, slobodnim tržištem roba, kapitala i slobodnim kretanjem ljudi, modelom ravnomjernog i održivog društvenog razvoja, sustavom vladavine prava i konceptom nepromjenjivosti granica, koje su administrativne i ne priječe niti slobodu kretanja, niti slobodu političkog povezivanja, niti ekonomske slobode.

Činjenica da je EU zajednica utemeljena na skupnim vrijednostima, trebala bi joj davati golemu prednost, pogotovo u uvjetima kakvi su današnji, kad totalitarni predatorski režim u Moskvi ruši međunarodni poredak i nastoji okupirati miroljubivu državu, koja se u svojoj nedavnoj povijesti odrekla nuklearnog potencijala, u zamjenu za međunarodno garantirani suverenitet. Osim SAD i Velike Britanije garanti tog sporazuma, Budimpeštanskog memoranduma, bila je i Ruska Federacija, a u njeno je ime taj dokument potpisao Sergej Lavrov, akter koji i danas djeluje kao dio Putinova „unutarnjeg kruga” nomenklature.

Članstvo u EU kao lanjski snijeg

Biti spreman na bilateralne razgovore s takvim akterom kakav je Lavrov, znači nemati ništa s vrijednostima europskog mirovnog poretka uspostavljenog nakon II svjetskog rata, dakle s vrijednostima današnje Europske unije. Izbjegavanje europskih sankcija Rusiji nije znak vođenja „samostalne politike”, nego dokaz da zemlja koja se tako ponaša, odnosno vlast koja je predstavlja, ne zaslužuje status kandidata za članstvo u EU. Naravno, kao i Miloševiću, Vučiću je do članstva u EU stalo kao do lanjskog snijega. Uostalom, tip poretka koji je on uspostavio u Srbiji, režim koji je rastočio sve institucije države, podjelu vlasti, načelo međusobne kontrole i ograničenja vlasti, koji nikad nije razvijao načelo vladavine prava, štitio niti individualna, niti kolektivna ljudska prava, ne može proći testove što ih zadaju mjerila za otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja.

Međutim, status kandidata za članstvo u EU i pregovora koji se formalno odvijaju, koliko god su već dugo de facto blokirani, donosi goleme dobitke takvoj državi. Prije svega, riječ je o asimetričnom carinskom sustavu, koji takvim državama omogućuje privilegirani pristup europskom tržištu, a njenim građanima, nosiocima punog lista te države, otvara mogućnost slobodnog kretanja unutar europske zone (bijeli Schengen).

Europski policy planeri govore o tome kako, ne uskladi li Srbija svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s onom Europske unije, riskira zastoj u pristupnim pregovorima. Tim su riječima, misleći da su prijeteće, Vučiću rekli isto ono što su njihovi prethodnici pred trideset godina rekli Vučićevu prethodniku Miloševiću – samo udri. Kad bi Srbija danas uvela sankcije Rusiji i uskladila svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s onom EU, u mjeri u kojoj je to već uradila na primjer Crna Gora, u pregovorima se ništa ne bi moglo promijeniti. Srbija i dalje ne zadovoljava mjerila za otvaranje, a kamo li zatvaranje pregovaračkih poglavlja ili „klastera”, skupine tih poglavlja.

Prijetnja koja se izriče Srbiji nije prijetnja, nego, gledano s pozicija zajedničkih vrednota EU, poticaj daljnjem devijantnom ponašanju, pri kojem Vučićev prijatelj Lavrov i njegov gospodar Putin ne skrivaju da Srbiji namjenjuju ulogu regionalnog lidera u prostoru zone koja je obuhvaćena europskom integracijom, koji ima zadatak unositi u taj prostor vrijednosti suprotne onima na kojima počiva europska integracija.

Otvoreni Balkan

Najveći europski krimen, a SAD tu ne zaostaju, dapače, potpora je projektu Otvoreni Balkan, koja nije presahnula čak ni nakon što je Lavrov otvoreno poručio da je to njihov projekt, u kojem je Srbija samo podizvođač. Projekt na prvi pogled naliči stvaranju zajedničkog tržišta, kakvo je u temeljima EU, ali kad je započeo projekt izgradnje integracije, koja je najprije bila Europska zajednica za ugljen i čelik, temeljne odrednice projekta izgradnje mira bile su definirane, a počelo se s integracijom teških industrija, kako bi postalo nemoguće da se neka europska država potajno naoružava i priprema za rat, a načelo nepromjenjivosti granica bilo je jasno definirano. Drugo važno zajedničko načelo bilo je ideja ravnomjernog i održivog razvoja, a ravnomjeran razvoj moguće je postići samo potiskivanjem značenja granica, jer je staro pravilo da rubne regije nužno zaostaju u razvoju.

U Otvoreni Balkan se ulazi u uvjetima kad država čiji autoritarni vladar figurira kao ključni inicijator projekta ne priznaje suverenitet država u regiji, počevši od Kosova, za čiju je Deklaraciju o neovisnosti Međunarodni sud u Haagu (ICJ) na zahtjev Srbije presudio da je legitimna, jer načelo zaštite temeljnih ljudskih prava u međunarodnom pravu ima prioritet pred načelom državnog suvereniteta. Naravno, Srbija ne priznaje niti suverenitet i cjelovitost Bosne i Hercegovine, a u svojoj inačici Putinova projekta Русский мир (Ruski svijet) prema dijelovima susjednih država ima jednako odnos kakav je Putin jasno definirao na početku agresije, zanijekavši pravo na suverenitet Ukrajini, i onda započeo invaziju na nju.

Ruski lobisti u EU tvrde kako je racionalno Srbiji gledati kroz prste, jer da ona ima veliko značenje kao „regionalni stup stabilnosti”, jer da ona drži pod kontrolom avanturističke političke pokrete, kakav je onaj Milorada Dodika, kao da se radi o autohtonom političkom pokretu, a ne o metastazi Vućićeva Srpskog sveta. Nespremnost na ozbiljnu integraciju onih na Balkanu, koji dijele političke vrijednosti europske integracije (pritom prednjači Sjeverna Makedonija) razlog je da u Bruxellesu osjećaju olakšanje zbog projekta Otvorenog Balkana, a iz američke perspektive to je projekt koji je formirala Rusiji sklona administracija predsjednika Trumpa, a ozbiljna demokratska Bidenova administracija kao da je propustila u njemu pročitati upravo ono čemu se najviše protivi – sistav kapilarne korupcije koji otvara manevarski prostor protudemokratskim političkim solucijama, kakve su Vučićeva i ona njegova pokrovitelja Putina.

Vrijeme je za ozbiljnost i za to da i EU i Bidenova Amerika kapitaliziraju činjenicu da se njihove politike zasnivaju na načelima koja su prepoznatljiva i jasno definirana. Neprihvatljivo je u takvim okolnostima onome tko unosi nered na Balkan prijetiti onim do čega njemu i onako nije stalo – zaustavljanjem napretka pristupnih pregovora. Potrebno je jasno suspendirati pregovore s onima koji ne participiraju na skupnim europskim i euro – atlantskim vrijednostima. To ne znači „sankcije Srbiji”, nego samo ukidanje privilegija, dostupnosti europskih pristupnih fondova, privilegiranog pristupa tržištu zemalja EU i prava na takozvani „bijeli Schengen”. Sramotna je situacija u kojoj građani države koja otvoreno surađuje sa agresorskim totalitarnim režimom u Moskvi uživaju povlašteni status u kretanju Unijom, a građani Kosova, koje se posve uskladilo s europskim politikama, iako na to nije imalo obvezu, jer nema formalno čak ni status potencijalnog kandidata za članstvo, ne uživaju tu privilegiju. Pritom se rizik od korupcije i organiziranog kriminala, povezana s Kosovom, ne čini većim od rizika što u EU u tim pitanjima dolazi iz Srbije, upravo suprotno.

Međutim, uvijek ima neki ozbiljan međutim. Da bi EU bila ozbiljno shvaćena kao zajednica utemeljena na vrijednostima, te vrijednosti se stalno moraju propitivati i među članicama Unije, a ne samo u pristupnom procesu, u odnosu na države koje sudjeluju u pristupanju Uniji. Ne smije se tolerirati politička praska članica, koje razjedaju Europske vrijednosti, ali se ne smije tolerirati niti ono što, pa primjer, čini trenutni Predsjednik Republike u Hrvatskoj, kad svojom retorikom sustavno podcjenjuje i negira te zajedničke vrijednosti, potiče disolucijske procese u susjednim državama i otvoreno zagovara vrijednosti agresorskog totalitarnog režima Vladimira Putina. Svi oni koji dovode u pitanje zajedničke europske vrijednosti, a trenutno je Zoran Milanović agresivniji i groteskniji čak i od samog ocvalog češkog predsjednika Miloša Zemana, moraju unutar Europske obitelji okupljene oko vrijednosti, biti potisnuti i eliminirani. Bez toga niti drukčija retorika prema Vučiću, koja je nužna, neće biti uvjerljiva.

(Al Jazeera)