Piše: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 30. MAJ

Emir Hadžahafizbegović, poznati bosanskohercegovčki glumac, po svemu sudeći će biti smijenjen sa mjesta direktora Kamernog teatra 55. To najavljuje Vlada Kantona Sarajevo, koja je najprije odbila prihvatiti godišnji izvještaj o radu i poslovanju Kamernog, a potom utvrdila da je direktor Hadžihafizbegović u sukobu interesa.  On, je kako je utvrđeno, član najužeg rukovodstva Stranke demokratske akcije, što je nespojivo sa javnom funkcijom.

Hadžifizbegović se na direktorskoj funkciji nalazi skoro desetak godina. Nijednom ga do sada nije predložila Stranka demokratske akcije čiji je član. Ta ga je stranka, međutim, postavljala na mjesto ministra kulture i sporta. Njega se pominje u komprimitrajućem tajno snimanom razgovoru zbog kojeg je na sudu završio Asim Sarajlić, nekadašnji potpredsjednik i glavni kadrovik SDA. Hadžihafizbegović se pominje kao glumac-budući ministar  koji će završiti nečije zapošljavanje u svom ministarstvu.

Postoji najmanje jedan ozbiljan paradoks koji čini kvadraturu kruga ovdašnje političke scene. Od politčkih stranaka se očekuje da depolitiziraju, odnosno departiziraju državni aparat, javna preduzeća, pa, eto, i kulturne institucije. Međutim, malo je primjera, da je neko ušao u određenu političku stranku, a da pri tome nije očekivao određeni benefit, nagradu, funkciju. Svjedoci smo kako nakon izbornog poraza neke partije redovno uslijedi masovan odliv njenog članstva i prelijetanje u druge političke stranke.

Poseban je slučaj uglednih umjetnika, kulturnih i javnih radnika koji se stranački i politički angažiraju. Oni uglavnom traže da se njihov umjetnički rad odvoji od političkog angažmana, na šta imaju pravo. No, u pravu su i oni koji tvrde da se i takvi u stranke učlanjuju samo da bi podebljali i ubrzali svoju profesionalnu karijeru, izborili bolje mjesto i status.

Kako to dvoje razlučiti, to je paradoks o kojem govorim. Poznato je da su stranke vladajuće trojke u Kantonu Sarajevo između sebe bratski podijelile sve, pored ostalog pozorišne kuće. Svaka od stranaka ima svoje favorite među pozorišnim djelatnicima koji ne moraju biti njeni formalni članovi. Stranka kojoj „pripadne“ jedna pozorišna kuća postavlja u upravne odbore i na direktorske funkcije ljude , bez obzira na njihove kompetencije, stručnost, dosadašnje iskustvo i rezultate. Najbolje bi bilo kada bi neka stranka među svojim simpatizerima imala ljude od struke, ideja i ugleda. To, recimo, se posrećilo Našoj stranci koja je za direktora Narodnog pozorišta postavila renomiranog režisera Dinu Mustafića, jednog od njenih osnivača, No, imamo s druge strane, problem umjetnika kakav je Aleš Kurt, također ugledan redatelj i direktor Sarajevskog ratnog teatra, koji odbija politički angažman, nije član nijedne stranke, pa je samim tim nezaštićen i lak plijen. Zbog toga će vjerovatno biti smijenjen. Kurta smjena čeka jer nije politički svrstan, a Hadžihafizbegovića jer jeste i to na pogrešnoj, poraženoj strani! Pa, hajde ti sad budi pametan i reci kome ćeš se prikloniti carstvu?!

Čini se da ovdje vrijedi razmisliti o staroj mudrosti koja kaže da se prema vlasti treba odnositi kao prema suncu: ne biti previše daleko od nje da se ne bi smrznuo, a opet ne biti preblizu da se ne bi opekao!

UTORAK, 31. MAJ

Današnje obilježavanje Dana bijelih traka, podsjećanje na 31. maj od prije 30 godina kada su vlasti Prijedora naredili svojim građanima nesrbima da se u javnosti pojavljuju isključivo sa bijelim oznakama na rukavima, praćeno je brojnim opstrukcijama, zabranama, zloupotrebama. Lokalne političke strukture u Prijedoru, podržane od još radikalnijih predstavnika navodno nevladinih organizacija, prethodnih nedjelja poduzele su cijeli arsenal necivilizacijskih, pa i sirovo represivnih mjera i poteza kako bi ovaj događaj najprije skrajnuli i marginalizirali, a na kraju i adminstrativno zabranili njegovo održavanje. Na zahtjev bošnjačkih žrtava posljednjeg rata da se u gradu postavi spomenik u znak sjećanja na 102. djece ubijene u kampanji zločina i etničkog čišćenja, vlast je odgovorila prijedlogom da se sagradi jedinstven spomenik djeci žrtvama svih ratova u posljednjih više od stotinu godina. Ni bošnjački politički predstavnici i mirovni aktivisti nemaju jedinstven stav o ovoj ideji, jedni je podržavaju, drugi tvrde da bi takav jedan spomenik poništio zvjerstva nad prijedorskom djecom iz posljednjeg rata. „Osnovna ideja je da se u igri brojki pokaže  kako je 102 djece ubijeno samo u Prijedoru malo u poređenju sa 30 hiljada ukupno stradalih kako je planirano da stoji na spomeniku“, komentirao je Edin Ramulić aktivista za ljudska prava iz ovog grada.

Mirni protest prijedorskih Bošnjaka kojima su se pridružili mirovni aktivisti iz regiona, ipak je održan, uz određene tenzije, ali bez incidenata. Medijsku pozornost privukao je zahtjev organizatora ovog skupa da se zabrane govori političara koji su se danas našli u Prijedoru. Osobno je pomenuti Edin Ramulić spriječio obraćanje novinarima Fadilu Novaliću, predsjedniku Vlade Federacije BiH. Nije poznato da li se posljednjih godina ijedan bošnjački političar iz Sarajeva pridružio organizatorima sjećanja na Dan bijelih traka. Zbog toga se prisustvo Novalića ne može objasniti izvan činjenice da je ovo izborna godina i da političke stranke, naročito ona u čijem je on rukovodstvu, ovakve komemorativne skupove koriste, odnosno zloupotrebljavaju u predizborne svrhe.

Edin Ramulić je posljednjih mjeseci ne samo svojim mirovnim aktivizmom, nego i serijom autorskih tekstova objavljenim u medijima, oštro kritizirao manipuliranje žrtvama posljednjeg rata, uvećavanje njihovog broja što je činjeno najčešće sa konkretnim propagandno-poltičkim ciljevima. On i krug ljudi, bošnjačkih aktivista u Prijedoru vjeruju da se dostojantsvo žrtava i pijetet prema njima brani istinom i činjenicama, a ne nacional-patriotskim parolama i mitovima, najčešće sa sigurne udaljenosti. „Zašto preuveličavati broj žrtava? Zar je nekome  malo 3176 ubijenih i volio bih da ih je ubijeno više u Prijedoru“, napisao je nedavno Edin Ramulić na portalu Prometej uključujući se u polemiku koju je pokrenuo Srđan Puhalo. Već tada je pokrenuta orkestrirana kampanja protiv njega, a nakon što je spriječio Fadila Novalića da govori, ta će se hajka na njega sasvim sigurno intenzivirati i omasoviti i dobiti na grubosti i peksinluku..

SRIJEDA, 1. JUNI

Optužnica koju je Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije podiglo protiv četvorice pilota Hrvatskoh ratnog zrakoplovstva za zločin nad kolonom izbjeglica iz Hrvatske u augustu 1995.godine, ponovo je otvorila nikada zatvorenu bolnu temu na relaciji  Beograd- Zagreb. Ovaj zločin koji se desio na području BiH, na Petrovačkoj cesti u blizini Bosanskog Petrovca, istraživalo je i Tužiteljstvo BiH. Prije nekoliko godina iz Sarajeva je upućen zahtjev pravosudnim institucijama Hrvatske za međunarodnu pravnu pomoć u utvrđivanju činjenica tog zločina, međutim, sve se završilo na tome. To je, kako tvrde iz Beograda, bio okidač da se ovim pozabavi njihovo tužiteljstvo, kada već to ona u Hrvatskoj i BiH ili ne žele, ili ne mogu.

Prije nekoliko godina hrvatska službena politika nije osporavala činjenicu da su avioni Hrvatske vojske raketirali kolonu koja je iz Hrvatske prešla u BiH. Pri tom su se pozivali na izvještaj Helsinki Watcha iz tog vremena u kojem se tvrdilo da su se u koloni među civilnim izbjeglicama, nalazila i oklopna vozila Vojske RSK, što je, navodno, akciju hrvatskih pilota činilo legitimnom operacijom.

Danas je glavna državna odvjetnica Hrvatske Zlata Hrvoj Šipek svjedočila pred saborskim odborom, pa pored ostalog govorila i o optužnici iz Srbije te a aktivnostima Hrvatske oko istrage tih događaja. Ona je otkrila jednu potpuno novu dimenziju tog slučaja, kazavši da istraga DORH-a vodi prema vojnim aktivnostima pripadnika Armije BiH koje su, kako je kazala, „tijekom rata“ ušle i na teritoriju Hrvatske.

Mada nije poznat kontekst u kojem glavna hrvatska tužiteljica pominje dejstvo Armije BiH u Hrvatskoj, za dobar dio tamošnje javnosti ta je njena izjava predstavljala ozbiljnu novost, gotovo nepoznato otkriće. Posljednjih je dana, pa i mjeseci, prije svega zahvaljujući retoričkoj agresiji predsjednika Hrvatske,  Zorana Milanovića, stvarna javna slika i kolektivni dojam, da ta, kako se kaže, Armija BiH, ili muslimanska vojska kako joj tepa Milanović, zapravo nije ni postojala. Hrvatska vojska je bila ta koja je spasila BiH, Hrvatska vojska je deblokirala Bihać, spriječila okupaciju Sarajeva, odbranila središnju Bosnu, sve te  izjave koje je rafalno sipao Milanović u svojim govorima. I odjednom se javnost iz riječi glavne državne odvjetnice suoči sa nestvarnim šokom: Armija BiH ne samo što je postojala, i ne samo što je branila BiH, nego je, eto, oslobodilački djelovala na prostoru Hrvatske!

Zbunjivanju hrvatske javnosti koja je godinama šopana jednoznačnim, manipulativnim narativima o odnosu Hrvatske i BiH, dodatno je doprinio ministar branitelja u Vladi Hrvatske Tomo Medved. On je u jednom prigodnom govoru ovih dana podsjetio hrvatsku javnost, kako je kazao, na „jedan malo zaboravljeni detalj“. Riječ je o izbjeglištvu, pojasnio je Medved, Hrvata iz Slunja, Cetingrada i Rakovice koji su u novembru 1991, godine pobjegli ispred JNA i paravojske RS Krajine u Zapadnu Bosnu. „Više od 15 tisuća ljudi iz Hrvatske je bilo prihvaćeno na području Zapadne Bosne, jer da nisu tada izbjegli iz Hrvatske, pitanje je tko bi tada ostao živ, jer oni koji su tada ostali su ubijeni“.

U samo ove dvije kratke izjave dvoje važnih hrvatskih dužnosnika, ozbiljno su uzdrmani neki od ključnih streotipa i propagandnih narativa kojima se posljednjih godina iz hrvatskih političkih, intelektualnih, medijskih i akademskih krugova kreirala negativna percepcija BiH, odnosno tzv.“političkog Sarajeva“. Dakle, da ponovimo, BiH, odnosno Bošnjaci nisu bili ravnodušni prema stradanjima Hrvatske i patnjama njenog naroda, kako se papagajski tvrdi i ponavlja, nego su ih primili i zbrinuli kada im je prijetilo istrjebljenje. Dalje, nije baš da je o sudbini BiH odlučivala samo Hrvatska vojska uz malu pomoć HVO-a, postojala je i još neka oružana sila pod kontrolom vlasti u  Sarajevu. I treće, mada ne i posljednje. Armija BiH je doprinijela oslobađanju dijelova Hrvatske, a nije bila samo, pasivni i bespomoćni,  korisnik usluga vojske susjedne države. Ko to ignorira, ili negira nikako ne može sebi laskati da je za prijateljske odnose dvije susjedne države međusobno upućene jedna na drugu i isprelpletene nepreglednim zajedničkim povijestima, iskustvima i interesima.

ČETVRTAK, 2.JUNI

Od početka ruske agresije na Ukrajinu niko unutar srpske političke, javne i medijske scene o toj nezapamćenoij tragediji ne govori tako oštro, razorno, beskompromisno kao što to čini Vuk Drašković, književnik i predsjednik Srpskog pokreta obnove.  Nakon serije tekstova na tu temu objavljenih u listu „Danas“, Drašković je večeras u uzrocima i posljedicama ruskog razaranja i komadanja Ukrajine opširno, nadahnuto, uzbudljivo govorio i na jednoj srbijanskoj telelevizji. Na novinarsko pitanje da prokomentira rezultate istraživanja javnog mnjenja prema kojem čak 80 posto građana Srbije ne vidi ništa sporno u ruskoj intrevenciji u susjednoj državi i strašnim zločinima i razaranjima, Drašković odgovara na sljedeći način. Podsjetio je da je vojnoj intervenciji u  Ukrajini prethodila medijska kampanja ruskog predsjednika Vladimira Putina u kojoj je tvrdio da je Ukrajina lažna država, Ukrajinci nepostojeći narod kojeg treba denacificirati. Podsjetio je Vuk Draškovuić da je potpuno iste argumente i fraze koristio Adolf Hitler prije okupacije Austrije, i uoči ulaska njegovih trupa u Češku. Drašković je podsjetio da je, kako je kazao, zločinački režim Slobodana Miloševića prije pokretanja ratova u bivšoj Jugoslaviji, isto tvrdio za Hratsku, a pogotovo Bosnu i Hercegovinu, da je lažna država, komunistička izmišljotina, kao i Crna Gora. „Oni koji danas u Srbiji podržavaju  agresiju Putinovog režima na Ukrajinu, a u ogromnoij su većini, zapravo time žele opravdati i prikazati kao ispravne krvave ratove koje je pokretao režim Slobodana Miloševića tokom raspada Jugoslavije. Braneći Putina i Rusiju i njihovu invaziju na Ukrajinu , oni opravdavaju Miloševića i njegov režim,“ smatra Vuk Drašković.

Postoji jedna zanimljiva stvar vezana za Draškovića i njegovu kritiku ne Rusije, kako on voli kazati, nego KGB-ovskog Puitinovog režima. Zakonomjerno, kao po nepisanom pravilu, kada god lider SPO-a istupi u javnost sa kritikama prema Rusiji, njegovi kritičari posegnu za argumentom, što bi se reklo, lične prirode. Podsjete naime da je Draškovićeva supruga Danica Drašković  već godinama članica Nadzornog odbora Naftne industrije Srbije koja je u ruskom vlasništvu, gdje mjesečno zarađuje sedam-osam hiljada eura. To je pitanje postavio i voditelj večerašnje emisije, kako je rekao, na poticaj brojnih gledatelja.  Vuk Drašković je dovođenje u vezu posao svoje supruge sa njegovim političkim stavovima nazvao besmislenim. Svojevremeno je jedan poznati pisac poznat po boemštini i zaljubljenosti u dobru kapljicu kazao kako se u svim kulturama svijeta za takve kao on kaže da su „veliki umjetnici, iako su boemi, ili pijanci“, samo je kod nas obrnuto: ovdje ti priznaju da si velki umjentik, ali se uvijek naglasi da si, prije svega  i  pijanac, govorio je on.

Moglo bi se to primijeniti i na slučaj Vuka Draškovića i njegove supruge Danice, umjesto što mu se prigovara da kritizira Putinov režim kojim mu plaća suprugu, možda bi ga ipak trebalo pohvaliti za dosljednost i principijelnost: u razornoj kritici Putina i ruske agresije na Ukrajinu ne sprječava ga ni to što mu taj režim puni kućni budžet!

PETAK, 3. JUNI

Besposlen pop i jariće krsti, veli narodna poslovica, a prilagođena na današnji događaj mogla bi glasiti: besposlena vlast bespotrebno brani popove. Snimanje jednog muzičkog video spota u Sarajevu preko noći se pretvorilo u provrazredan politički i medijski skandal zahvaljujući besmislenoj, nepametnoj i licemjernoj umiješanosti gradskih vlasti. Hrvatska pjevačica Lidija Bačić, poznata širom regiona po svom slobodnijem odijevanju i naglašeno erotičnom scenskom nastupu sa svojim sarajevskim kolegom snimala je spot ispred sarajevske Katedrale Srca Isusova što je naišlo na različite komentare prolaznika, od znatiželjnigh pogleda, odobravanja, ili negodovanja. I sve  bi se na tom završilo, da se iz nekog razloga gradska vlast predvođena gradonačelnicom Benjaminom Karić nije osjetila pozvanom da se očituje o ovom, po njihovom mišljenju, skandalu koji vrijeđa katoličku bogomolju. Gradski oci u svom su saopćenju podsjetili na istorijsku i kulturnu važnost Katedrale, te posegnuli za nizom nedotupavih fraza kojima su nastup jedne estradne ličnosti doveli u kontekst ni manje, ni više  nego ugrožavanja „dostojanstva jednog naroda“.

Gradska uprava Sarajeva, odnosno vladajuća struktura u glavnom gradu BiH tokom svog dosadašnjeg mandata nije, sve do sada, pokazala preveliki senzibilitet i odgovornost spram dostojanstva hrvatsko-katoličkog naroda koji u gradu živi. Treba se samo prisjetiti uvrjedljive, šlampave čestitke koju je gradonačelnica Karić katoličkim vjernicima uputila za prošlogodišnje Božićne blagdane. Nije vlast u Sarajevu pokazala da je dorasla trenutku i izazovu  ni kada je ignorirala emocije i tragično pamćenje Srba u ovom gradu prilikom dvosmislenog i također licemjernog postavljanja spomen ploče na Kazanima, mjestu stradanja desetina pripadnika srpskog i drugih naroda u zločinima pripadnika Armije BiH.

Benigni, možda i banalni video spot i njegova glavna akterica pjevačica Lidija Bačić nisu naišli ni na kakvo reagiranje, negodovanje ili osude onih čije dostojanstvo i vjerske osjećanja, tobože, štiti gradska vlast. Dakle nije bilo reakcija čelnika Katoličke crkve, Vrbosanske nadbiskupije, ili hrvatskih insitucija poput Hrvatskog kulturnog društva Napredak, ili Hrvatskog narodnog vijeća. Ispade tako da čelnici Gradskog vijeća, među kojim, by the way, gotovo da i nema Hrvata, bolje razumiju emocije i afinitete hrvatsko-katoličke zajednice u Sarajevu nego sama ta zajednica i njeni autoriteti. Još je dalje otišao Ibrahim Hadžibajrić, načelnik Općine Stari grad, koja je izdala sve potrebne dozvole za snimanje spota u dvorištu Katedrale. On se izvinuo katoličkim svećenicima zbog navodne opscene blamaže kojoj su bili podvrgnuti.

Više je nego jasno da  cijeli splet događaja koji je uslijedio nakon jednog trivijalnog  povoda, izazovno odjevene pjevačice, nema nikakve veze sa onim kontekstom u kojeg ga dovode, odnosno na silu guraju  gradske i općinske vlasti. Njihove reakcije, osude i nevješto prikriveno licemjerje, nemaju veze sa Katedralom i osjećajima katolika..Hrvata. One su refleks jedne konzervativne političke strukture  koja se podižući moralnu paniku želi predstaviti kao zaštitnica etičkih vrijednosti onih za koje vjeruje da ih  njeguje i podržava većinsko raspoloženje građana Sarajeva.  Posrijedi je jedna planska, rigidna reafirmacija i nametanje religijsko-ideoloških standarda i modela ponašanja koje više priliče kakvoj zapuštenoj srednjevjekovnoj kasabi, nego modernoj metropoli, otvorenoj, progresivnoj, pluralnoj, inkluzivnoj  kakvo je Sarajevo jednom u svojoj nedavnoj prošlosti bilo. Posebno je zabrinjavajuće, pa i alarmantno, da se na tom poslu angažirala nova vlast, navodno građanska i nenacionalistička. Ona, predvođena gradonačelnicom Benjaminom Karić, zapravo nastavlja i želi završiti sve one razorne, rigidne ideološko-kulturološke poslove i retrogradne socijalne obrasce i kleronacionalističke eksperimente  koje su godinama i decenijama trasirali njihovi prethodnici.

SUBOTA, 4. JUNI

Dva su dokumenta, dvije rezolucije posvećene Bosni i Hercegovini, danima zaokupljale pažnju ovdašnje javnosti i stranih političara, izazivale pro et contra reakcije, polemike, različite interpretacije. Prva je Rezolucija Evropske pučke stranke, jedne od najutjecajnih političkih obitelji u Evropi koja je usvojena na njenom ovonedjeljnom  Kongresu. Politički lideri i mediji iz Sarajeva, s jedne, i Mostara i Zagreba s druge strane, fokusirali su se na dijelove Rezolucije koji se tiču Izbornog zakona i općenito izbora u BiH, nudeći različite tumačenja teksta. Probosanske stranke slave jer je iz rezolucije izbačen termin „legitimno predstavljanje“ na kojem je insistirao HDZ.  Željana Zovko evroparlamentarka, pak, tvrdi da je riječ o promjeni koja je irelevatna i kozmetičke naravi, a da Pučani u suštini podržavaju HDZ-ove stavove.

No, manje-više svi akteri su propustili skrenuti pažnju na centralnu temu ovog Kongresa EPP, a riječ je o sigurnosnim prilikama u Evropi, koje su, citiram, „određene ruskom agresijom na Ukrajinu“. U tom kontekstu EPP uočava opasnost koju  ta agresija potencijalno može imati po prostor Zapadnog Balkana. Evropska Unija, navodi se,mora spriječiti moguće nove scenarije i uložiti  napore kako bi usmjerili Jugoistočnu Evropu ka prihvatanju osnovnih evropskih vrijednosti.

Druga Rezolucija, odnosno njen prijedlog jeste ona o kojoj bi se uskoro trebali izjasniti zastupnici njemačkog Bundestaga na prijedlog nekolicine zastupnika lijevo-liberelne provenijencije. Tekst te rezolucije njemački mediji ocjenjuju kao eksplozivan. U njemu se izražava zabrinutost za razvoj sigurnosnih prilika u BiH i predlaže mogućnost slanja njemačkih vojnih efektiva koji bi se pridružili misiji Althea u BiH.  U Rezoluciji se kao glavni generatori krize u BiH navode i kritiziraju Milorad Dodik, koji uživa podršku Kremlja u, kako je ocijenjeno dodatnom destabiliziranju zemlje. Ništa bolje nije prošao Dragan Čović, lider HDZ-a BiH. „Čovića se naziva rasističko- nacionalističkim političarem koji smišljeno uništava BiH kao državu i domovinu različitih naroda. Čovića, navodi se u rezoluciji, podržava ultranacionalisitički hrvatski predsjednik Zoran Milanović“.

I Milorad Dodik i Dragan Čović su reagirali na obje rezolucije, odbacili optužbe koje su na njihov račun iznesene, negirali vezu sa Rusijom, tvrdeći da se drže Daytona i ne rade na razgradnji BiH i secesiji. Čović je pisao zastupnicima njemačkog Bundestaga opvrgavajući navode iz teksta Rezolucije za koju je rekao da pogoduje bošnjačkim nacionalističkim unitaristima iz Sarajeva.

Pitanje je koliko takvoj slici koju Evropi, pogotovo Njemačkoj, o sebi pokušavaju stvoriti Milorad Dodik i Dragan Čović, pomaže intervju kojeg je RTRS-u noćas dao Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije. Lavrov, ministar države koja je zbog brutalne agresije na Ukrajinu ukolonjena iz međunarodnog pravnog i diplomatskog poretka, hvali Dodika kao važnog i pouzdanog suradnika Kremlja, najavljuje njihov skorašnji  susret u Beogradu. Lavrov je pun razumijevanja i za zahtjeve Čovića i HDZ-a BiH za izmjenu Izbornog zakona u BiH.  Podsjetimo, prije 4 godine uoči općih izbora u BiH Kremlj je u tajnu misiju Hrvatsku poslao Putinovog prvog obavještajca Nikolaja Patruševa da sa hrvatskim partnerima iz BiH i Hrvatske razrade modele izbornih prevara na izborima u BiH.

Sve ono što su posljednjih dana i nedjelja o sebi, vlastitim reformskim i demokratskim politikama Evropi, nudili i ponavljali Dodik i Čović u nekoliko rečenica otvorene podrške i simpatija prema njima obesmislio je Sergej Lavrov. U aktuelnom evropskom geopolitičkom trenutku koji ne poznaje nijanse, ne dopušta luksuz sjedenja na dvije stolice, u polariziranom svijetu u kojem je prijatelj mog neprijatelja ujedno i moj neprijatelj, ocjene koje su u dvije rezolucije iznesene o Dodiku i Čoviću samo su podebljane i dobile su na vjerodostojnosti podrškom kojom ih je počastio Sergej Lavrov.

NEDJELJA, 5. JUNI

Iz optužnice koja je nedavno podignuta protiv bivšeg direktora Energoinvesta Enesa Čengića zbog zloupotrebe položaja, saznajemo da je on, inače istaknuti višedecenijski član Stranke demokatske akcije, financirao novcima svog preduzeća putovanja istaknutih političara na utakmice nogometne reprezentacije BiH. Sa svoje službene kartice Čengić je 2013, godine platio put u Slovačku Zlatku Lagumdžiji, tadašnjem ministru vanjskih poslova BiH, njegovom stranačkom kolegi Nerminu Nikšiću, u to vrijeme premijeru Federacije BiH i članovima njihovih kabineta. Direktor Čengić je, sve ukazuje na to, tim sitnim oblicima pažnje osiguravao produžetak svog mandata na čelu nekadašnjeg privrednog giganta Enenergoinvesta. Lagumdžija i Nikšić nisu se našli na optužnici za kriminalno trošenje novca Energoinvesta.

Sjećamo se tog vremena od prije desetak godina kada su čelnici SDP-a kružili evropskim stadionima, od Pariza do Slovačke, Aszerbejdžana i Portugala gdje god je nastupala nogometna selekcija BiH. Pamtimo njihove delirične manifestacije na ulicama gdje su okruženi navijačkim fanatikosima skandirali mobilizirajuće patriotske budnice. No, dok su obični navijači,  BH Fanaticosi, na utakmice po bijelom   svijetu putovali o svom trošku i to zadovoljstvo svojim parama plaćali, Lagumdžijin i Nikšićev histerični navijački patriotizam bio je stimuliran javnim novcima. Sjetit ćemo se da je Vlada Federacije sa Nikšićem na čelu pred SP u Brazilu kupila nekoliko papreno skupih aranžmana za utakmice selekcije BiH, pa se pod pritiskom javnosti, jer bila je izborna godina, odustalo od putovanja. Nikšić je tada najavio da će karte rezervirane za sebe i svoje političko-navijačke jarane podijeliti najvjrednijim rudarima kao nagradu za njhov pregalački rad.

Poltičari, po prirodi posla , osobito u predizborno vrijeme vole obilaziti sportske događaje, osobito one masovno posjećene. Tako je nedavno na utakmici finala Kupa BiH između Sarajeva i Veleža svečana loža bila nakrcana liderima svih važnih sarajevskih stranaka. Slični prizori su viđeni i tokom prošlogodišnjih evropskih nastupa Veleža.

Sinoć je nogometna selekcija BiH igrala protiv Finske u Helsinkiju. Na tribinama nije bilo političara, samo su BH Fanaticosi pratili selekciju za kojojom je interes javnosti zadnjih godina potpuno splasnuo, ne samo zbog očajnih rezultata, nego i zbog depresivne slike Nogometnog saveza, ali i otaljavanja posla od strane nogometnih zvijezda na terenu.

Samo sat vremena nakon još jedne blijede i skoro negledljive utakmice nogometaša u Helsinkiju, ženska odbojkaška selekcija BiH igrala je utakmicu Zlatne evropske lige protiv Francuske u Tuzli. U medijima ste informaciju o nastupu jednog od najuspješnijih sportskog kolektiva u BiH mogli saznati tek ako ste se svojski potrudili da je pronađete. Isto je bilo i sa prvom utakmicom ove dvije reprezentacije odigranom prije 3 dana u Francuskoj. Dvorana Mejdan u Tuzli bila je avetinjski prazna, jedva se nekoliko stotina ljubitelja odbojke okupilo na tribinama  podrži domaću selekciju.. Bh odbojkašice su poražene u četiri seta, ali su igrale sjajno, nadahnuto, sa neviđenom energijom, elanom i strašću. Trebalo bi, iz pedagoško-patriotskih razloga, snimku, recimo posljednjeg seta sinošnjeg odbojkaškog dvoboja prikazivati prije svake utakmice razmaženim nogometnim bogatašima koji utakmice reprezentacije koriste za turističko-rekreativne i poslovne svrhe. Treba posrnulom i za nogomet demotiviranom šetaču-novopečenom ugostitelju Miralemu  Pjaniću pokazati kako se Tijana Bošković, Iman Isanović, Anđela Radišković, Ajla Paradžik... bacaju na glavu za svakom loptom, servisom, smečom.  Pjanić više novca zaradi za dvije minute koliko mu treba da odgega sa terena do klupe za rezervne igrače, nego svaka od zlatnih odbojkašica uprihodi za mjesec dana.

U Tuzli, naravno, ni u svečanoj loži, ni među „rajom“ nije bilo poltičara. Razlozi su različiti, odbojka, ni muška ni ženska nemaju snagu da okupe navijačke mase, čak ni pred tv ekranima, ali bogme, ne treba isključiti ni teroiju da im je ženski sport odbojan i nepriličan, opscen i amoralan,  kao što je odbojna „golotinja“ Lidije Bačić, gradskim moralistima-tradicionalistima u Sarajevu. A, usput, nije nevažno ni to i što premalo „naših“  igra za žensku odbojkašku reprezentaciju...