Piše:  Senad AVDIĆ

PONEDJELJAK, 4. JULI

U bivšoj zajedničkoj državi, Jugoslaviji, današnji dan obilježavan je kao Dan borca. Četvrtog jula 1941. godine jugoslovenski antifašisti, predvođeni komunističkom partijom, u Beogradu su dogovorili oružani, partizanski otpor fašističkoj agresiji. Pozvani su svi građani i narodi okupirane zemlje da se pridruže njenom oslobođenju.

Četvrti juli se odavno ne obilježava ni u jednoj postjugoslovenskoj državi. Antifašistički datumi iz Drugog svjetskog rata danas se ignoriraju, ili se prilagođavaju aktuelnim poltičkim potrebama i nacionalnim programima. Jučer je na obilježavanju 81. godišnjice Bitke na Kozari govorio Aleksandar Vulin, ministar policije u Vladi Srbije. Vjerovatno ne postoji pogrešniji čovjek za takvu jednu važnu komemoraciju i podjećanje. Umjesto da govori o strašnoj žrtvi, herojskom otporu naroda Kozare, cijeni koja je plaćena za slobodu, Vulin je obraćanje zloupotrijebio za deklamovanje patetičnih, nacionalističkih dnevno-političkih parola o "srpskom svetu". Poručio je da će Srpski svet, što je eufemizam za Veliku Srbiju, predvođen Aleksandrom Vučićem spriječiti nove Kozare, Jasenovce, Oluje... Falcificirao je istoriju kazavši da se ranije nije dopuštalo obilježavalo stradanje Srba sa Kozare.

Mi stariji, pa i oni nešto mlađi od nas, još uvijek se dobro sjećamo velikog narodnog skupa na Kozari u ljeto 1990. godine, dakle prije 32 godina. Glavni govornik bio je Ante Marković, tadašnji predsjednik jugoslovenske Vlade. Marković je bio partizanski borac, antifašista, nije poput Vulina bio dezerter koji je oslobođen služenja vojske. Njegove reforme usmjerene ka pretvaranju Jugoslavije u moderno, pluralno društvo sa tržišnom ekonomijom, za nekoliko prethodnih mjeseci su polučile velike rezultate. Stabilizaran je dinar, otvoren je proces privatizacije društvenih preduzeća. Marković je ponesen iznimnom popularnošću tog davnog dana na Kozari najavio formiranje vlastite poltičke stranke, sa kojom je namjeravao izaći najprije na izbore u BiH, potom i u Srbiji. Toga dana prije 32 godine na Kozari je njegovoj stranci pristupilo, kako se tad tvrdilo, 100 hiljada članova.

Ante Marković i njegova stranka nisu uspjeli u svojim reformamama. Dezintegracione, nacionalističke i hegemonističke sile u Jugoslaviji bile su jače od njegove vizije demokratske države.

Nekoliko godina kasnije, Kozara je postala simbol stradanja nekih drugih ljudi, poprište strašnih ratnih zločina, koncentracionih logora, etničkog čišćenja. Kako se narod koji je bio žrtva strašnih fašističkih zločina u Drugom svjetskom ratu, progona, logora, genocida... početkom 90-ih pretvorio u instrument neofašističkog divljaštva, teško je i razumjeti i objasniti.

Krvavi ratovi, koje bi Aleksandar Vulin želio obnoviti i produžiti, došli su umjesto refromi, modernizacije, priključenja suvremenom svijetu.

Aleksandar Vulin na Kozari (Foto: Arhiva)

Veliki srpski pisac Svetislav Basara u svom slavljenom, nagrađivanom, ali i osporavanom romanu Kontraendorfin, izmaštao je, izmislio novi hormon, koji je suprotan endorfinu, hormonu sreće i zadovoljstva.

Kontraendorfin, koji je u literarnoj Basarinoj kreaciji, hormon koji luči nesreću, tragedije, uništenje, samodestrurkciju... karakterističan je za Srbe, ali i za sve druge balkanske narode. U metaforičkoj istorijskoj elipsi, da se pozovemo na Basarine jezičke bravure na temu endokrinih žlijezda, moglo bi se reći da je 1990. godine Ante Marković nudio građanima lučenje endorfina, hormona sreće, zadovljstva, berićeta i da je njegova ponuda odbijena. Tri decenije kasnije Aleksandar Vulin obećava njegovu negaciju, kontraendorfin, nove nesreće, nova klanja, nova ćeranja. Vjerovatno su Vulinovi izgledi mnogo veći nego što su bili Markovićevi.

UTORAK, 5. JULI

Kandidatura policijskog inspektora Nermina Šehovića za člana Predsjedništva BiH zbunila je političku javnost, medije, pa, kako se čini, i njega samoga. Šehovića je kandidrala Stranka za BiH, on tvrdi mimo njegovo znanja i formalnog pristanka. Kao aktivan policajac, Šehović ne može biti učesnik izbornog procesa, prije nego što napusti policijske redove. Upozorava danas na to Centralna izborna komisija BiH koja provjerava vjerodostojnost njegove kandidature, ali i Federalna uprava policije čiji je on uposlenik. Znaju za to i sam Šehović, kao i lider Stranke za BiH Semir Efendić koji daju prilično konfuzne, dvosmislene i oprečne izjave.

Nermin Šehović godinama spada u red najprofesionalnijih, najčestitijih i najobrazovanijih policijskih inespektora u BiH. Dugo je radio kao inspektor u Upravi policije Federacije u Sarajevu, a u posljednje vrijeme je raspoređen u detašman ove policijske agencije u Zenici. Opći je utisak svih koji poznaju prilike unutar policijske strukture da je dugogodišnji status i raspored u službi daleko ispod njegovih profesionalnih sposobnosti, vještina i ljudskih, etičkih vrlina. I sa profesionalne i sa osobne pozicije to je dugoročno frustrirajuće i ponižavajuće. Nedavno se Šehović kandidirao za komesara policije u Ze-Do Kantonu, međutim nije prošao, što je, na žalost, bilo i očekivano. Komesara policije, biraju politički formirani odbori kojima nisu prioritet stručne reference kandidata, nego ih zanima njegova lojalnost i stranačka podobnost.

Prijavio se Šehović i za glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH, međutim ni tu mu izgledi nisu ništa veći, jer će Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće, to je sasvim predividivo, imenovati nekog iz postojeće etablirane tužiteljsko-pravosudne zajednice.

Cijeli život inspektor Šehović je ulagao u svoju profesionalno usavršavanje, i uspio je u tome, ali to mu nije donijelo nikakvu kvalitativno novu i zasluženu promjenu profesionalnog statusa. Iz te frustracije, vrlo je moguće da je stigla njegova ishitrena i formalno nemoguća kandidatura za člana Predsjedništva BiH.

Sa inspektorom Nerminom Šehovićem sam prije desetak godina kratko surađivao radeći novinarske istrage o nekim slučajevima teškog kriminala i zločina (slučaj masovnog ubice Zijada Turkovića). U to je vrijeme on od novinarskog sugovornika strogo insistrao na anonimnosti, na nepominjanju njegovog imena. Bio je ono što novinari nazivaju visoki policijski izvor. Samozatajan, oprezan, nepovjerljiv.

Sve do prije nekoliko godina, kada se uključio u istragu oko smrti mladića Dženana Memića, za Nermina Šehovića je malo ljudi znalo i čulo, skoro niko osim uskog kruga njegovih kolega i bliskih prijatelja. Nakon toga postaje svojevrsna medijska zvijezda, gostuje po medijima, aktivan je na društvenim mrežama gdje ima hiljade pratitelja.

Za razliku od prije desetak godina kad je bio tih, i medijski suzdržan i diskertan, u novije vrijeme Šehović se rado odaziva na novinarske pozive da javno govori, komentira različite događaje, pa i one koje nisu povezane za njegovom policijskom strukom. Javnost mu je sklona, imponuje joj njegova principijelnost, prepoznaje njegovu iskrenost i poštenje. Kako je rekao u jednom televizijskom intervjuu, ljudi na društvenim mrežama traže od njega savjete, sugestije, pomoć u brojnim pitanjima. Čini se, međutim, da se policijski inspektor Nermin Šehović ne snalazi baš najbolje pred svjetlima medijskih reflektora, da mu je profesionalna disciplina popustila pred omamljujućim čarima popularnosti.

Medijska eksponiranost i reakcije javnosti svakom čovjeku prijaju i laskaju, teško im je odoljeti, ali najčešće ne daju pravu sliku o stvarnoj težini pojedinih aktera. Popularnost, ili poznatost su krajnje relativne i varljive kategorije, uglavnom nisu garancija eventualnog izbornog ili općenito socijalnog uspjeha i promocije. Čini se da je inspektor Nermin Šehović, kojem niko ne može zabraniti profesionalnu ambicioznost, malo previše povjerovao i oslonio se na varljivu sliku o sopastvenoj popularnosti i podršci koju ima u javnosti. To ne treba čuditi i to treba razmjeti: on koji se cijeli život u svom poslu skrivao od medija i javnosti, u kratkom vremenu je izašao iz anonimnosti i postao medijska zvijezda. Sa tom potpuno novom situacijom i izazovima i drugačijim pravilima igre, teško na kraj izlaze i iskusniji i medijski mnogo osvješteniji ljudi nego što je to policijski ispektor Nermin Šehović.

Neko je mudar napisao kako je ambicija posljednje utočište neuspjeha, što se nadamo se, neće potvrditi u slučaju Nermina Šehovića. Odnosno da mu se neće ponoviti sudbina glavnog junaka sjajne pjesme "Genter" Zabranjenog pušenja, oslonjene na country standard Johnny Casha... Pjesma, da podsjetimo, nakon što glavni junak, policijski inspektor doživi porodičnu i profesionalnu kalvariju okončava oporim stihovima: "Ja se zovem Šehović Selver, bio sam inspektor SUP-a, strog i pravedan, ili što bi raja rekla-levat klasičan..."

SRIJEDA, 6. JULI

Mediji su otkrili da je firma u vlasništvu oca Edina Forte, premijera Kantona Sarajevo, dobila dvadesetak hiljada maraka tzv. Covid poticaja koje su dodjeljivani preduzećima za isplate plaća radnicima tokom trajanja pandemije koronavirusa.

Premijer Forto ne demantira da je njegov otac dobio novac iz budežeta, ali tvrdi da tu nije bilo riječ o sukobu interesa. No, mediji mu dokazuju da je sukoba interesa ipak bilo jer se on nije izuzeo iz odlučivanja o tom koje će firme dobiti sredstva iz budžeta.

Kantonalni zakon koji je još u proceduri predviđa da se dužnosnik mora izuzeti iz odlučivanja ukoliko neka odluka donosi financijsku korist njemu ili članu negove familije. Forto to nije učinio, dakle otklizao je u sukob interesa. No, to bi trebao utvrditi Ured za borbu protiv koprupcije Vlade Kantona koji je u službi Fortine Vlade.

Donošenje Zakona o sukobu interesa na državnom nivou jedan je od famoznih 14 uvjeta koje je pred vlasti Bosne i Hercegovine postavila Evropska Unija. Njegovo donošenje se oduglovlači, opstruira, što pokazuje koliko je stvarna i iskrena privrženost vlasti kako Evropskoj Uniji, tako i vladavini Zakona.

Edin Forto (Foto: Slobodna Bosna / Arhiva)

Do prije desetak godina odlučivanje o sukobu interesa bilo je u nadležnosti Centralne izborne komisije BiH. Dužnosnici za koje se utvrdilo da su se ogriješili o sukob interesa, bili su smjenjivani i zabranjivano im je bilo sudjelovanje na izborima. Potom je u Parlamentu BiH, zajedničkom akcijom vladajućih stranaka, nadležnost nad utvrđivanjem sukoba interesa oduzeta od Izborne komisije. Sve je trebalo preći u nadležnost entitetskih institucija, međutim, do danas nisu usvojeni odgovarajuća zakonska rješenja i pravni okvir. Potom se prešlo na kantonalnu razinu, ali ostao je ključni problem; mogu li o sukobu interesa odlučivati oni ljudi koje imenuju poličari ili to trebaju raditi neovisna tijela.

Zašto Evropska unija toliko insisitira na donošenju zakona o sukobu interesa, mogli smo se uvjeriti danas, ne, doduše, u BiH, nego u Hrvatskoj. Tamo je uhapšen bivši ministar poljoprivredeu Vladi Tomislav Tolušić. On je uhapšen po optužnici tužiteljstva Evrospke Unije kao jedan od brojnih korisnika bespovratnih sredstava koje je Brisel odobrio poljoprivrednicima u Hrvatskoj. Evropska istraga je pokazala da je Tolušić dobio sredstva za pokretanje vinogradarstva po pravilniku kojeg je on pisao u vrijeme kada je bio ministar u Vladi. Hrvatsko pravosuđe u tome nije našlo ništa nezakonito, ali jeste tužiteljstvo Evropske Unije koje brine o zakonitosti i procedurama trošenja sredstava evropskih poreskih obveznika.

Dakle, krajnje je pogrešno i naivno vjerovati kako se domaćim političarima žuri na putu u EU. Oni znaju da ih tamo čeka pakao, stroga pravila i neovisno pravosuđe. Zato im je bolje, slobodnije i komotnije čuvati rezultat i loviti u mutnoj bosanskohercegovačkoj baruštini.

Gotovo je vrhunac političkog beščašća to što ovih dana Edina Fortu za sukob interesa proziva i na ostavku poziva Fadil Novalić, premijer Federacije BiH. Dakle, čovjek koji je u zadnje dvije godine proveo podjednako vremena u premijerskoj fotelji i sudskim klupama. Prije afere sa kupovinom respiratora za koje mu se sudi, Novalića su mediji uhvatili i spriječili u pokušaju da vlastitu nekretninu proda javnom preduzeću u vlasništvu Vlade Federacije BiH. U isto vrijeme je utvrđeno da njegova kćerka, inače imućna poduzetnica, radi, odnosno prima plaću u nekoj federalnoj agenciji. Samo u zemlji u kojoj zakona nema, moguće je da Fadil Novalić proziva bilo koga za sukob interesa i nepotizam!

ČETVRTAK, 7. JULI

Dragan Čović, lider HDZ BiH, pozvao je političke stranke iz Sarajeva na izborni fer plej tražeći od njih da na svoje izborne liste ne stavljaju Hrvate. Monopol na Hrvate ima HDZ, glasi Čovićeva poruka. Na ovaj poziv se odmah zakačio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. Nastavljajući svoje višemjesečne lamente nad patnjama Hrvata u BiH danas je Zoran Milanović kazao da stranka Alije Izetbegovića na svoje liste stavlja podobne Hrvate.

No, stižu pouzdane informacije iz Centralne Izborne komisije, da se na listama HDZ BiH za Kantonalne skupštine u Hercegovini nalazi određen broj kandidata srpske nacionalnosti. Oni će, po svemu sudeći, bez problema ući u Kantonalne skupštine, a samim tim i Klub Srba u Dom naroda Federalnog parlamenta. Čović, dakle, čini isto ono za šta optužuje bošnjačke političare iz Federacije. Opravdanje da on podobne Srbe bira u dogovoru sa Miloradom Dodikom, ništa ne mijenja u utisku da je riječ o istoj vrsti izbornog inženjeringa. Na koncu bi moglo doći do gotovo čudesnog paradoksa u Domu naroda federalnog Parlamenta: da Čović i HDZ izgube kontrolu nad Klubom Hrvata, ali da sa Dodikom stave pod kontrolu Klub Srba!

Sličnu, odnosno skoro istu vrstu inženjeringa godinama prakticira vlast u Republici Srpskoj. Dodik koji stalno ponavlja da Željko Komšić u Predsjedništvu BiH nije legitiman i predstavlja Hrvate koji ga nisu birali, prije nekoliko godina je izbornim marifetlucima za potpredsjednika RS iz reda hrvatskog naroda progurao Emila Vlajkija, za kojeg nijedan Hrvat nikada nije čuo, a kamoli glasao. U Vladi Republike Srpske u skladu sa ustavnim i izbornim propozicijama sjedi sedam Bošnjak i Hrvata, koje, naravno, bira Dodik. Nikada se, recimo, Dragan Čović nije pobunio što se u Vlade RS ne nalaze legitimno izabrani Hrvati. Ministar zdravlja RS Alen Šeranić koji je nedavno dospio na američku crnu listu, je izabran kao Bošnjak. U Vladi Federacije godinama traju mali stranački ratovi oko toga čiji će Srbi popuniti četiri ministarska mjesta.

Na djelu je svojevrsna kvadratura kruga koju je teško razriješiti. Kako omogućiti da ekskluzivne nacionalne, odnosno nacionalističke stranke, osiguraju etničku harmoniju. Kako pak vjerovati da su one spremne prihvatiti i iskreno uvažavati i prakticirati građanski princip. Dok se na pronađe prihvatljiv odgovor i rješenje, ostat će postojeće stanje; igrat će se pošteno, pa ko koga prevari! Jedino se može konstatirati da u ovoj igri nema nedužnih i poštenih.

PETAK, 8. JULI

Njemački Bundestag izglasao je danas premoćnom većinom rezoluciju o Bosni i Hercegovini, naslovljenu "Pružiti podršku Bosni i Hercegovini na putu u bolju  budućnost". Ova je rezolucija nedjeljama prije nego što je stigla na dnevni red Bundestaga bila povod za oštre i nepomirljive reakcije unutar Bosne i Hercegovine, kao i zemljama u njenom susjedstvu. Nju su napisale i predložile njemačke socijaldemokrate a podržali su je ostale stranke vladajuće lijevo-zeleno-liberalne koalicije.

Kao krivci za višegodišnje zaostajanje BiH na evropskom putu, te i težak socijalno-ekonomski položaj njenih građana, navode se nacionalistička stremljenja srspke, hrvatske i bošnjačke i srpske strane. Konkretno se pominju imena Dragana Čovića i Milorada Dodika, koje se naziva političarima koji vode separatističku i secesionističku poltiku. U jednoj od 22 tačke predložene su i sankcije za one osobe u BiH koji ugrožavaju njenu stabilnost, teritorijalni integritet i suverenitet.

Među predlagačima rezolucije, njemačkim socijaldemokratama uočeno je neslaganje oko pitanja treba li među nacionalističke lidere u BiH, pored Dodika i Čovića, u rezoluciji apostrofirati i lidera Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića. Jedan od veterana njemačkog i evropskog parlamentarizma Josip Juratović u medijskim istupima govori da je trebalo i Izetbegovića pridružiti ostaloj dvojici nacionalistilčkih lidera jer, kako tvrdi, njegovo zalaganje za građansku Bosnu i Hercegovinu nije iskreno i treba ga uzimati sa rezervom. Uslijedile su oštre reakcije i Banja Luke i Mostara, Dragan Čović i Milorad Dodik odbacili su optužbe koje su na njihov račun iznesene u rezoluciju Bundestaga. Dodik tvrdi da je ona nastavak njemačke politike koja je 90-ih godina razbila Jugoslaviju, a danas to isto nastoji učiniti i sa Bosnom. Čović, pak, krivca za teške ocjene njegove politike, nalazi među "probošnjačkim ekstremistima u njemačkom Parlamentu".

Adis Ahmetović u Bundestagu (Foto: Agencije)

Nemoguće je reći šta i koliko može promijeniti u evropskoj recepciji i budućnost BiH jedan rezolucija, čak i kada izlazi iz Parlementa najsnažnije Evropske države. Ono što je dobro jeste da Njemačka koja diktira tempo i dinamiku svih bitnih procesa u Evrspkoj Uniji, nakon godina nezainteresirane ravnodušnosti, pokazuje interes prema BiH, makar taj interes bio obilježen zabrinutošću.

S druge strane, u pravu je zastupnik Josip Juranović koji kaže da će biti užasno loše ukoliko se ova rezolucija u BiH bude koristila u predizborne svrhe, što se već uveliko dešava. U bosanskohercegovačkom političkom loncu svak snosi svoj dio odgovornosti za katastrofalno opće stanje. Oni koji se hvale i samoreklamiraju tvrdeći da su bolje prošli kod njemačkih parlmentaraca od druge dvije političke stranke, nemaju nikav razlog za likovanje i ponos što su malo bolji od onih najgorih. Ne provoditi secesionisitčku poltiku još uvijek ne znači biti u pravu, biti odgovoran i ne biti nacionalista.

SUBOTA, 9. JULI

Jedna je politička stranka, Savez za bolju budućnost, odnosno njen lider Fahrudin Radončić, u javni prostor lansirala predizborni slogan kojim obećavaju da će od Sarajeva napraviti Dubai. Nakon Radončića, isto obećanje ponavljaju njegove nižerangirane stranačke kolege.

Sarajevo su do sada nazivali evropskim Jeruzalemom. Oni manje dobronamjerni, a više zlonamjerni glavni grad BiH su posprdno nazivali evropskim Teheranom. Nešto malo duhovitiji govore o dva Sarajeva, Istočnom i Bliskoistočnom.

Ideja o Sarajevo kao Dubaiju bila bi neka vrsta Bliskoistočnog Sarajeva. Dubai je, naravno, planetarni simbol bogatstva, prosperiteta, lakoće življenja. Poznato je na kakvim je pretpostavkama, sirovinskim, ekonomskim, financijskim, civilizacijskim građen emirat Dubai. Više je nego očigledno da nijednu od tih pretpostavki ne posjeduje ne samo Sarajevo, nego nijedan evropski grad. Zagovarati Dubai kao idealu budućnost gradu u kojem je litar benzina košta dva eura je realno otprilike kao saditi hurme na Bjelašnici. Cinik bi rekao da poslijeratno Sarajevo sve više poprima obrise i sadržaj nekog bliskoistočnog emirata, samo mu fali novca da bi postao Dubai.

Podsjeti me predizborna stranačka priča o Sarajevu kao Dubaiju na jednu staru ratnu anegdotu koju sam čuo od rahmetli profesora Muhameda Filipovića koji je tokom rata je bio ambasador BiH u Švicarskoj. Jednom prilikom, kako je svjedočio, zajedno sa svojim stranačkim liderom Adilom Zulfikarpašićem koji decenijama živi u Švicarskoj držao je predavanje bosanskim izbjeglicama u toj bogatoj zemlji. Jedan od tih nesretnika nakon predavanja se obratio Zulfikarpašiću i Filipoviću riječima: "Gospodo, Vi i Vaša stranka ste uoči izbora imali slogan 'Sa nama u Evropu'. I jedini ste od svih stranaka ispunili prizborno obećanje: eto vas dvojice u Evropi, evo i nas milion-dva stigli za vama".

Tako nekako stoje stvari i sa Sarajevom kao budućim Dubaijem, oni koji imaju para, a promotori te ideje ih imaju u izobilju, priuštit će sebi Dubai u Emiratima, a ne u BiH!