Piše: Dejan ILIĆ 

Juče je dvadesetčetvorogodišnji Hadi Matar na bini književnog festivala u Njujorku pokušao nožem da ubije Salmana Rushdieja. Čekamo da vidimo da li je uspio i nadamo se da nije. Rushdie je u bolnici, vesti kažu da diše pomoću umjetnih pluća, da ne može da govori i da će vjerojatno izgubiti oko. Matar je kupio kartu za književni događaj, što objašnjava kako je ušao u salu. Ostaje nejasno kako je sa sobom uneo nož i kako je s nožem dospio na pozornicu. Donedavno, Rushdie se u javnosti pojavljivao isključivo u pratnji naoružanih policajaca. Da li je i sada tako bilo, u vestima se ne kaže.

Nejasni su i motivi Hadije Matara. Policija ima saznanja da je Matar poštovao iranske vlasti, ali to ne znači gotovo ništa. Nije isključeno da bi Matar mogao biti sličniji usamljenom Marku Davidu Chapmanu, ubici Johna Lenona, nego ostrašćenim i dobro organiziranim, s državnim službama povezanim s islamističkim teroristima. I to ostaje da se utvrdi.

Za sad imamo samo lavinu komentara. Oglašavaju se pisci i političari – redom su svi zgroženi i ističu da je napad na Rushdieja i napad na slobodu govora. Te se izjave oslanjaju na sada već dugu tradiciju tumačenja sukoba između jednog pisca i verskih vlasti u Iranu. Čitalac se seća, Rushdie je 1988. objavio roman, inače odličan, „Satanski stihovi“. Sam Rushdie govorio je kasnije da jeste očekivao negodovanja pojedinih vernika, ali da nije niti slutio da bi čitava verska zajednica sa svojim vođama mogla ustati protiv njega.

Već početkom 1989. godine, sa najvišeg mjesta verske vlasti u Iranu stigla je fatva – osuda na smrt autora „Satanskih stihova“. Uz fatvu je išla i zlokobna rečenica – strela je odapeta. Više od 30 godina kasnije, strela je izgleda pogodila metu. Pored drugih stvari, „Satanski stihovi“ su roman o mržnji. O posebnom obliku mržnje između različitih kolektiva – verskih, etničkih, kakvih god. Rushdie nije pisao samo o mržnji nego je pisao i protiv nje, tako što je rasklapao i razotkrivao nerazumne pogone mržnje. Kao takav, logično, postao je meta mrzilaca.

Da pretnja iz Irana nije bila bezazlena i bez moći, pokazalo se vrlo brzo – redom su diljem Europe, u Italiji i skandinavskim zemljama stradali prevodioci i izdavači Rushdiejeve knjige. Ugledni intelektualci toga vremena pozivali su Zapad da pokaže svoju snagu i principijelnost tako što će zaštititi slobodu govora time što će sačuvati Rushdiejev život. S druge strane, iz verskih redova u Iranu također je porastao pritisak: glava Salmana Rushdieja bila je cijenjena na milijun dolara. Tri milijuna dolara dobio bi žitelj Irana koji uspije ubiti Rushdieja.

Rushdie je odolevao, nastavio da piše knjige i da se sporadično pojavljuje u javnosti. Negdje prije kraja 90-ih izgledalo je da iranska administracija želi oslabiti pritisak na autora, ali se pokazalo da ne može utjecati na verske vlasti. Kako god, izgledalo je kao da je Rushdie barem malo mogao da odahne. A onda su stigli napadi od 11. rujna 2001., svijet se ponovno polarizirao, a mržnja prema Rushdieju umjesto da se s vremenom slabi u novim okolnostima pojačala. U drugoj deceniji 21. stoljeća, niz organizacija u Iranu, bliskim vlastima, uspjelo je sakupiti još 600.000 dolara kao dodatak na prvobitni iznos učen za Rushdiejevu glavu.

Pored ovog sukoba između – recimo to tako, grubo i pogrešno – kršćanskog Zapada i muslimanskog Istoka, Rushdie je postao žrtva i jedne pojave koja će obilježiti početak 21. stoljeća. U tobožnjem nastojanju da se suprotstave mržnji, neki javni intelektualci počeli su da cenzurišu ili u cijelosti odbacuju djela u kojima se neprimjereno govori o članovima „drugih“ zajednica. Taj duh nove ispravnosti brzo su prihvatili desničari i konzervativci, pa se sada iz školskih programa, u Sjedinjenim Državama pogotovo, listom izbacuju knjige Margaret Atwood, Toni Morrison, ili stripovi „Maus“ i  „Persepolis“  (kad smo već kod Irana). U britanskom „Independentu“ 2019. izašao je tekst Seana O'Gradyja protiv „Satanskih stihova“. Sasvim budalasto, O'Grady čita knjigu kao uvredu za vernike islama i ne  usteže se da zaključi kako bi on knjigu spalio.

I tako stižemo ponovo do slobode govora. Vidjeti problem oko „Satanskih stihova“ i njihova autora isključivo kao problem slobode govora – pogrešno je. Prvo, sloboda govora nije apsolutna. Govor mržnje isključuje se iz te slobode, na primjer. Ali, kada to znamo, javlja se sljedeći problem – tko ima ovlaštenje da sudi šta je govor mržnje i na temelju toga ukida slobodu govora. Videli smo, iranske verske vlasti ne prihvataju zapadna merila slobode govora. A sada se i na samom tom Zapadu čuju glasni zahtjevi da se sloboda govora još više ograniči u ime nekih drugih prava. Sve zajedno to je sklisko tle. Osuđivati ​​napad na Rushdieja kao napad na slobodu govora ne drži se dobro na toj nesigurnoj osnovi.

Napad na Rushdieja je baš to što doslovno jeste – napad na njegov život. To ima malo veze sa slobodom govora. Rushdieju je ukinuto pravo na život. Umjesto da se brani sloboda govora, u Rushdiejevom slučaju trebalo je sve vrijeme braniti pravo na život. Sasvim je u redu da se ljudi ne slažu. Moguće je i da uvrijede jedni druge. Da uvrijedi bude tako teška da se odušak pronađe u spaljivanju knjiga. Sve su to teške stvari. (Mada, čitalac zna, knjige se inače redovito spaljuju, tako funkcionira komercijalno izdavaštvo, što se ne prodaje za 6 mjeseci uništava se, jer je to jeftinije nego da se čuva.) Ali, ništa od toga nije ni blizu oduzimanju života. U slučaju Rushdieja nije ugrožena sloboda govora, ugrožen je, kako se sad tragično pokazuje, doslovno goli život. Taj život, kao i svaki drugi, morao se sačuvati po svaku cijenu.

Ostaje da se nadamo da će Rushdie ipak ostati živ. I da vidim kako će se dalje objavljivati ​​njegove knjige, „Satanski stihovi“ posebno. Kod nas je već 1986. tiskan Rushdiejev roman „Deca ponoći“, u odličnom prevodu Svetozara Koljevića i Zorana Mutića. Na čelu BIGZ-a koji je knjigu objavio tada je bio Vidosav Stevanović. Iako su se 1989. stvari izuzetno zaoštrile oko „Satanskih stihova“ Prosveta te godine objavljuje roman u također odličnom prevodu Aleksandra Saše Petrovića. Kao što smo rekli, strela već uveliko leti, pretnja je bila više nego ozbiljna, ali Prosveta ne odustaje i velikom brzinom radi da roman objavi. U dnevnoj štampi redovito se objavljuju oglasi za naručivanje knjiga.

Knjiga je izašla kao 50. po redu u Prosvetinoj ediciji velikih romana. Kao urednici te poznate i dugo dobre edicije stajali su tada, pa tako iu Rushdiejevoj knjizi: Ivan Čolović, Petar Džadžić, Vuk Krnjević, Aleksandar Jerkov, Milosav Mirković, Brana Petrović, Bogdan A. Popović, Milutin Stanisavac i Zoran Živković. Nema podataka da se neko od njih kolebao da stane iza tada već velike sporne knjige. Tiraž knjige bio je 10.000 primjeraka. Od tada do danas „Satanski stihovi“ su u Srbiji imali više izdanja, poslednje je iz 2019.

Nema razloga da razmišljamo da li bi danas u nekoj situaciji sličnoj ovoj oko „Satanskih stihova“ neki domaći izdavač tako brzo, kvalitetno i hrabro reagovao i objavio neku drugu spornu knjigu. Danas u Srbiji više nema izdavača koji mogu tako brzo i kvalitetno, na stranu hrabro, da reaguju.

(Peščanik.net)