Piše: Hrvoje KLASIĆ (saba.hr)

U brojnim analizama rata u Ukrajini jedna od čestih tema je traženje sličnosti u postupcima i izjavama ruskih dužnosnika po pitanju (moguće) agresije na Ukrajinu, s postupcima i izjavama nacističkih dužnosnika po pitanju (moguće) agresije Njemačke na susjedne zemlje (1930-ih). Da bi jedna takva analiza bila što preciznija temi bi trebalo pristupiti sveobuhvatno. Najprije bi trebalo ukazati na društveno – političke okolnosti u kojima su se svijet, Europa i Njemačka našli nakon Prvog svjetskog rata, odnosno svijet, Europa i Ruska Federacija nakon „završetka“ Hladnog rata. Za pomoć u shvaćanju odluka njemačkih i ruskih političara trebalo bi otići i u dalju prošlost, u kojoj su jedni i drugi često pronalazili opravdanje za svoje postupke. Naposljetku, važan aspekt usporedbe ova dva slučaja su i ciljevi ekspanzija na susjedne države, i s tim usko povezano, odnos okupatora prema stanovništvu na okupiranom području.

Ovaj tekst nema ambiciju niti približno biti tako sveobuhvatan. Umjesto različitih analiza i usporedbi naglasak će biti na izjavama ključnih aktera uoči promatranih događaja, i epilogu koji je u oba slučaja uslijedio.

Činjenicu da je u zapadnim medijima 16. veljače 2022. označen kao datum početka invazije Ruske Federacije na Ukrajinu, a da se invazija ipak nije dogodila, brojni ruski političari i novinari odlučili su iskoristiti kako bi se, „gotovo“ dirigirano, narugali kolegama na Zapadu. Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova na društvenim je mrežama i konferencijama za medije tog 16. veljače izjavljivala: “Molimo američke i britanske medije za dezinformiranje: Bloomberg, The New York Times and The Sun media, objavite vremenski plan naših ‘invazija’ za iduću godinu da možemo planirati godišnji odmor” i “Danas označavamo još jedan dan ‘početka rata s Ukrajinom’ koji se nije dogodio, na žalost zapadnih medija, bez obzira na to koliko stvaraju histeriju”. Vladimir Čižov, ruski izaslanik u Europskoj uniji, sarkastično je primijetio da “ratovi u Europi rijetko počinju srijedom”, a na „dezinformacije“ se osvrnuo i ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov zabrinuto ustvrdivši: “Ne bih rekao da nas to zabavlja, ali, naravno, silno smo zbunjeni”. Čak se i sam ruski predsjednik Vladimir Putin odlučio našaliti na račun nepotrebne histerije koju šire zapadni mediji i političari. Prema riječima glasnogovornika Kremlja Dmitrija Peskova Putin je njega i njegov tim zamolio da saznaju „je li već objavljeno u koje će točno vrijeme rat početi“.

I doista, rat nije počeo, kako su neki obavještajni podaci sugerirali, u srijedu 16. veljače 2022. Ali je počeo u četvrtak 24. veljače. Toga dana u ranim jutarnjim satima pripadnici ruskih kopnenih, zračnih i mornaričkih vojnih postrojbi izvršili su invaziju na Ukrajinu s još uvijek (pišem ovo tri mjeseca nakon početka invazije) nesagledivim vojnim, političkim i humanitarnim posljedicama.

Ustvari, navođenje 24. veljače 2022. kao datuma početka vojne agresije na Ukrajinu nije ispravno. Naime, ruska agresija na tu zemlju započela je 2014. jednostranim pripojenjem Krima Ruskoj Federaciji, a potom i pružanjem političke i vojne pomoći proruskim separatistima u dvije ukrajinske pokrajine sa sjedištima u Donjecku i Lugansku, koje će kulminirati (službenim) ulaskom ruskih trupa na taj teritorij 22. veljače 2022. godine. Važno je naglasiti da je Ukrajina od 1991. međunarodno priznata država u granicama koje je imala dok je bila dio SSSR-a. Tu činjenicu prihvatila je i Rusija priznanjem ukrajinske nezavisnosti 28. kolovoza 1991., kao i Budimpeštanskim memorandumom iz 1994. u kojem izrijekom stoji da će, uz SAD i Veliku Britaniju, Ruska Federacija „poštovati nezavisnost, suverenitet i postojeće granice Ukrajine“.

Dakle, ne ulazeći u razloge i opravdanja, nije sporno da je Rusija u nekoliko navrata u posljednjih desetak godina prekršila međunarodne sporazume i dokumente koje je sama prihvatila i potpisala, i time ugrozila nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet ukrajinske države. Nije se jednom dogodilo da su izjave ruskih dužnosnika bile u potpunoj suprotnosti sa stvarnom situacijom na terenu i da su izjave o potrebi rješavanja problema diplomatskim sredstvima na kraju završavale upotrebom vojne sile.

Jedna od usporedbi koju je teško izbjeći kada se govori o izjavama službenog Berlina uoči Drugog svjetskog rata i izjavama službene Moskve uoči invazije na Ukrajinu odnosi se na pitanje uspostave nacionalnog „životnog prostora“. Geopolitička situacija iz prošlosti kao opravdanje za njemačku okupaciju teritorija međunarodno priznatih država, i pružanje pomoći „ugroženim“ Nijemcima u susjednim državama, samo su neka od obilježja projekta ostvarivanja „lebensrauma“ koji je Adolf Hitler dao nagovijestiti već u svom programatskom djelu „Mein Kampf“.

Sintagma „ruski svijet“, kao naziv za geopolitičko, kulturno i duhovno područje ruskog životnog prostora, počela se učestalije koristiti sredinom 2000-tih u radovima politologa i stručnjaka za geostrategiju da bi ju ubrzo, kao jedan od glavnih ciljeva vanjske politike, prihvatili i ruski političari. U eseju („O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“) objavljenom 12. srpnja 2021. ruski predsjednik Putin govori o Rusima i Ukrajincima kao jednom narodu, o teritoriju ove dvije države kao istom povijesnom i duhovnom prostoru, te o tome da Ukrajina istinski suverenitet može postići samo u partnerstvu s Rusijom. “Odmah ću naglasiti da zid, koji se posljednjih godina pojavio između Rusije i Ukrajine, između dijelova u biti istog povijesnog i duhovnog prostora, smatram velikom zajedničkom nesrećom, tragedijom“ ističe na početku spomenutog eseja Vladimir Putin, da bi ga zaključio konstatacijom kako „Rusija nikad nije bila i nikad neće biti “protu-ukrajinska”. Unatoč neprestanom isticanju višestoljetnog bratstva i prijateljstva između ruskog i ukrajinskog naroda, i potrebi daljnje međudržavne suradnje, Putinova retorika vremenom je sve više počela poprimati prijeteći prizvuk. U televizijskom obraćanju od 21. veljače 2022. ruski je predsjednik izjavio da su Ukrajinci oduvijek sebe zvali Rusima, te da je modernu Ukrajinu u potpunosti stvorila Rusija ili, točnije, Sovjetski Savez. Tom prilikom upozorio je na povećanu opasnost od napada na njegovu zemlju, te najavio uzvratne mjere kao odgovor na tu opasnost. Nekoliko dana kasnije pronašao je i konkretan povod za „uzvratnu mjeru“. U izvanrednom noćnom obraćanju javnosti (23./24. veljače) Putin je ovim riječima objasnio odluku o početku napada na Ukrajinu: „Nije ostala nijedna druga mogućnost da zaštitimo Rusiju, naš narod, osim one koju ćemo danas biti prisiljeni iskoristiti. Okolnosti zahtijevaju da poduzmemo odlučne i hitne mjere. Narodne republike Donbasa obratile su se Rusiji s molbom za pomoć. S tim u vezi… odlučio sam provesti specijalnu vojnu operaciju. Njezin je cilj zaštititi ljude koji su već osam godina bili izloženi maltretiranju i genocidu od strane kijevskog režima“.  

Naravno da ruski političari nisu usamljeni u nepoštivanju međunarodnih ugovora i dogovora kao što ni Rusija nije jedina država koja vlastite ciljeve nastoji ostvariti ugrožavanjem suvereniteta i integriteta neke druge države. Međutim, slučaj vezan uz agresiju na Ukrajinu vjerojatno je jedan od najboljih primjera koji pokazuje antagonistički odnos između onoga što političari govore i onoga što čine. Upravo su tu činjenicu mnogi iskoristili kako bi ukazali na slične obrasce ponašanja i djelovanja dužnosnika Hitlerovog i Putinovog režima.

Da bi se uočile sličnosti potrebno je vratiti se gotovo jedno stoljeće unatrag, u 1930-e, kada na vlast u Njemačkoj dolaze nacisti predvođeni Adolfom Hitlerom. Deset godina ranije Njemačka je, nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, potpisala mirovni ugovor sa zapadnim saveznicima kojim je morala pristati na različite političke, ekonomske, vojne i teritorijalne sankcije. Nije dugo trebalo da nacisti počnu ne samo dovoditi u pitanje potpisane ugovore nego ih i kršiti i jednostrano raskidati.

Primjer 1. – Porajnje

Ugovorom u Versaillesu 1919., a zatim i Paktom potpisanim u Locarnu 1925., Porajnje, tj. teritorij duž rijeke Rajne između Njemačke, Francuske, Nizozemske i Belgije, proglašeno je demilitariziranom zonom u kojoj Njemačka nije smjela držati vojne postrojbe. Da će se spomenutih ugovornih obaveza pridržavati i nova nacistička vlast dao je naslutiti Adolf Hitler izjavivši u Reichstagu 26. svibnja 1935. sljedeće: „Njemačka će vlada voditi računa i vršiti napose sve obveze koje proizlaze iz Locarna tako dugo dok ostali ugovornici budu spremni držati se toga pakta. Njemačka vlada smatra poštivanje razvojačene zone udjelom smirivanju Europe…“. Niti godinu dana kasnije, 7. ožujka 1936., pripadnici šestog korpusa njemačke vojske ušli su u Porajnje. Istoga dana Hitler je ovaj čin, ponovo u Reichstagu, opravdao pravom Njemačke da zaštiti svoj teritorij od moguće agresije izvana – „U interesu elementarnog prava koje pripada narodu da osigura svoje granice i pobrine se za mogućnost obrane, vlada Reicha uspostavlja od danas punu i apsolutnu suverenost Reicha u razvojačenoj zoni Porajnja“.

Primjer 2. – Austrija

Franz von Papen, njemački vice-kancelar, komentirajući za novine „Evening Standard“ 16. svibnja 1933. njemačko – austrijske odnose izjavio je kako se „mnogo govorilo o Anschlussu kao sredstvu, kojim bi se poslužila Njemačka, da apsorbira Austriju“, te dodao: „nemamo nikakvih namjera ove vrste. Riječ Anschluss nije sretan izraz“. Tri godine kasnije, 1. svibnja 1936. Adolf Hitler je upozorio na dezinformacije koje se šire Europom na račun njemačko – austrijskih odnosa: „Ponovo se šire laži, da će sutra ili prekosutra Njemačka provaliti u Austriju. Pitam se koji su to elementi koji ne žele mira ni smirivanja ni sloge nego neprestano vode kampanju koja sije nepovjerenje“. Dva mjeseca kasnije potpisan je i Austrijsko – njemački sporazumom u kojem između ostalog stoji „da u duhu izjava Führera i Reichskanzelara“ od 21. svibnja 1935. vlada Reicha priznaje potpuni suverenitet austrijske države; da svaka od obiju vlada smatra unutrašnji politički režim koji postoji u susjednoj zemlji… unutrašnjom stvari dotične države, na koju neće utjecati ni izravno ni neizravno“. Dana 20. veljače 1938. Hitler je u Reichstagu održao govor u kojem je naglasio da su Austrijanci i Nijemci „jedan te isti narod“ te se pohvalio službenim putom u Beč koji je po njegovom mišljenju „prilog europskom miru“.

U zoru 12. ožujka 1938. njemačke trupe prešle su kod Bregenza, Innsbrucka, Braunaua i Salzburga granicu s Austrijom. Već sutradan Anschluss je Hitlerovim potpisom na „Zakon o ponovnom ujedinjenju Austrije s Njemačkim Reichom“ postao realnost. Prilog „ponovno“ u imenu zakona bio je nepotreban i pogrešan jer povijesne činjenice govore da te dvije zemlje nikada ranije nisu bile ujedinjene. Sam čin agresije Hitler je (18.3.) nazvao „nužnom intervencijom“ pravdajući ju tvrdnjom da „Njemačka neće više trpjeti da njegova braća po krvi, austrijski Nijemci, budu i nadalje podjarmljivani“.

Primjer 3. – Čehoslovačka

Govoreći u Reichstagu 7. ožujka 1938. Adolf Hitler je u kontekstu odnosa prema Poljskoj i Čehoslovačkoj rekao: „Njemačka nema namjere napasti ove države…“. Međutim, svega tri mjeseca kasnije retorika se polako počela mijenjati pa Hitlerov zamjenik Rudolf Hess 12. lipnja 1938. izjavljuje da Čehoslovačka „nije u stanju podržavati mir i red unutar svojih granica, te da nije podobna zaštititi život svojih građana“. Tada kreću i izjave u kojima će mnogi pronaći sličnosti s ruskim ruganjem „dezinformacijama“ sa Zapada a u svezi s mogućom agresijom na Ukrajinu. Tako se u spomenutom govoru Hess čudi „nekim glasinama da su njemačke čete bile u pokretu prema (čehoslovačkoj) granici“, te nastavlja „Neprovjerena glasina, koja je povrh toga apsolutno lažna, dostajala je dakle da se netko poigra sa strašnim ratom“. Zapadne medije za dezinformacije optužuje i njemački ministar propagande Joseph Goebbels u tekstu objavljenom u listu „Völkischer Beobachter“ 25. veljače 1939.: „Dne 14. veljače washingtonski dopisnik Timesa javlja da će njemačke vojne snage biti mobilizirane 6. ožujka. U tome nema ni truna istine, ali ova vijest služi kao poticaj za međunarodnu kampanju, kojoj je svrha smišljeno širenje panike i mržnje“. I doista, u ponedjeljak 6. ožujka njemačka vojska nije napala Čehoslovačku. Ali jest u srijedu 15. ožujka, kada sedam njemačkih korpusa prelazi granicu i započinje s okupacijom zemlje.

Zanimljivo je, u kontekstu izjava koje su se od strane ruskih dužnosnika i intelektualaca mogle nedavno čuti na račun ukrajinskog nacionalnog identiteta i prava na državnost, usporediti ono što su njemački dužnosnici prije agresije izjavljivali o češkom narodu i češkoj državnosti. Tako se 10. rujna 1938. jedan od najviših nacističkih dužnosnika i najbližih Hitlerovih suradnika Hermann Göring sljedećim riječima žali na odnos Čeha prema pripadnicima njemačkog naroda u Čehoslovačkoj: „Znamo da je nepodnošljivo, ako ovaj sitni narodić za kojega nitko ne zna odakle je došao, ugnjetava kulturni narod i stalno mu dodijava“, dok za samog Hitlera „nikad Česi nisu bili nezavisan narod sve do dana dok im mirovni ugovori nisu predali nezasluženu i vještačku vlast nad manjinama, koje su brojnije od njih samih“ (izjava Daily Mailu, 19.9.1938.). Nakon što je zemlja okupirana Hitler je u svom govoru u Wilhelmshavenu 1. travnja 1939. izjavio: „Čitavo jedno tisućljeće ovaj teritorij pripada njemačkom životnom prostoru, a ipak se ne bismo bili protivili nezavisnoj češkoj državi, da ta država nije prije svega tlačila Nijemce, a da zatim nije poslužila kao sredstvo spremanog napada protiv Njemačke“. Istom prilikom Hitler je izrazio i razočaranje navodima koji su se mogli čuti sa Zapada po pitanju daljnjih njemačkih planova. Objašnjavajući agresiju na Čehoslovačku on pomalo „zbunjeno“ postavlja retoričko pitanje: „Kada mi sada kazuju da je to signal, koji svjedoči da Njemačka hoće napasti čitav svijet, ne znam, doista, da li to ljudi misle ozbiljno. To može pretpostaviti samo netko, tko ima veoma lošu savjest“.

Odgovor na ovo pitanje dati će sam Hitler nekoliko mjeseci kasnije.

Primjer 4. – Poljska

Govoreći u Reichstagu 17. svibnja 1933. o rješenju za probleme na „europskom istoku“, o zahtjevima Poljske i o prirodnim pravima Njemačke, Adolf Hitler je istaknuo da „Ugovor u Versaillesu nije našao to rješenje“, ali i naglasio da „Ipak nijedna njemačka vlada neće sama od sebe prekršiti sporazum, koji ne može biti odstranjen, a da ne bude nadomješten nečim boljim“. Upitan o mogućnosti očuvanja mira ako Njemačka nastavi inzistirati na preuzimanju „poljskog koridora“ (teritorij kojim Poljska izlazi na Baltičko more, i koji dijeli Njemačku od Istočne Pruske), Adolf Hitler je novinaru Daily Maila 19. listopada 1933. odgovorio: „Nitko u Njemačkoj ne misli na to da se zarati s Poljskom zbog Koridora, no mi se nadamo da će obje zemlje moći raspraviti zajedno ovo pitanje, bez strasti“.

Krajem siječnja 1934. nacistička njemačka vlada potpisala je u Berlinu s poljskom vladom deklaraciju o nenapadanju, u kojoj između ostalog stoji da „obje vlade polaze od činjenice da je održanje i garancija trajnog mira između njihovih zemalja bitni preduvjet općeg mira u Europi“. Potpisnici deklaracije između ostalog naglašavaju da će se svi eventualni budući međudržavni sporovi rješavati miroljubivim sredstvima („Svakako ni u kojem slučaju neće se poslužiti silom, da bi uredili ova sporna pitanja“). Nekoliko mjeseci kasnije (6. kolovoza 1934.) Hitler je za novine Daily Mail ponovio: „Ne tražimo ništa drugo nego da održimo sadašnje naše granice. Vjerujte mi, nikada se više nećemo boriti zbog čega drugoga, nego da se branimo… Što se tiče naše istočne granice, svoje mirotvorne namjere dokazao sam potpisujući pakt s Poljskom“. I dvije godine kasnije Hitler je pokazao razumijevanje za poljske zahtjeve za izlaskom na more: „Htio bih da se njemački narod privikne da gleda u drugim narodima povijesne realnosti… Eto npr, mi veoma bolno osjećamo da pristup moru naroda koji broji 33 milijuna prolazi kroz negdašnji njemački teritorij. No vanjska politika nacionalsocijalizma smatra nerazboritim ako netko hoće uskratiti pristup moru tako velikom narodu, jer je to nemoguće učiniti“ (Hitlerov govor u Reichstagu, 7. ožujka 1936.). I početkom 1939. europskoj su javnosti još uvijek slane pomirljive poruke u kojima su naglašavani dobrosusjedski odnosi između Njemačke i Poljske, pa tako Adolf Hitler 30. siječnja u Reichstagu podsjeća kako se „ovih dana navršava pet godina što smo sklopili s Poljskom pakt o nenapadanju.“, te nastavlja „U ovaj čas našlo bi se jedva razlika u mišljenju među istinskim prijateljima mira kada je riječ o vrijednosti toga diplomatskog instrumenta…Tokom mučnih mjeseci prošle godine njemačko – poljsko prijateljstvo pokazalo se kao jedan od faktora smirivanja u političkom životu Europe“.

U zoru 1. rujna 1939. njemačka vojska prešla je poljsku granicu. Taj događaj pokazat će se povodom za početak najvećeg rata u povijesti čovječanstva.  

Nespremnost Zapada da Adolfa Hitlera sankcionira za kršenja međunarodnih ugovora, kao i nespremnost da adekvatno reagira na vojne intervencije Trećeg Reicha na susjedne zemlje, otvara  pitanje o sličnostima „politike popuštanja“ Zapada prema postupcima Vladimira Putina u odnosu na Ukrajinu. Ali, i pitanje u kojoj su mjeri Moskva posljednjih desetak godina, kao i Berlin 1930-ih, upravo izostanak odlučne i nedvosmislene reakcije međunarodne zajednice shvatili kao zeleno svijetlo za nastavak agresivne vanjske politike.

Kakvi god bili odgovori, povijest se još jednom pokazala kao učiteljica života. A, svi oni zaduženi za očuvanje mira u svijetu, ponovo kao loši učenici.