PIŠE: DARKO OMERAGIĆ

Na nedavno okončanom Sarajevo Film Festivalu upriličena je specijalna predfestivalska projekcija radne verzije filma o Emeriku Blumu, osnivaču i dugogodišnjem direktoru sarajevskog Energoinvesta. Blum je, kao što je rekla, autorica ovog filma slavna bh. režiserka Jasmila Žbanić zaista bio genijalac.

"Pretpostavljam da sam bila zainteresovana za ljude koji su radeći svoj posao utjecali na društvo, a Blum je bio fenomenalan primjer toga“, rekla je Žbanić nekoliko dana uoči specijalne projekcije filma o Emeriku Blumu.

Kako je Blum osnovao Energoinvest, šta je ova kompanija značila za Bosnu i Hercegovinu i kakav je ugled imala u svijetu vidjet ćemo tako i u filmu naše režiserke, a o djeliću atmosfere iz najslavnijih dana Energoinvesta, te šta se s ovom kompanijom dogodilo nakon rata čitat ćete u ovom tekstu.

Za "Slobodnu Bosnu" su o Energoinvestu i Blumu su govorili Džemail Vlahovljak, bivši direktor Energoinvesta, Edhem Bičakčić, bivši premijer FBiH i Munir Albibabić, bivši šef Državne bezbjednosti Sarajevo i ratni šef sarajevske policije.

Vlahovljak koji je već nekoliko godina u penziji je na čelu Energoinvesta bio do 2015. godine, a u Energoinvestu je počeo raditi 1974. godine.

DILEMA ENERGOINVESTOVIH INŽINJERA

"Sjećam se da je tada bila dilema u rukovodstvu Energoinvesta da li da se ide na kupovinu licence ili na vlastiti razvoj. U to vrijeme bio sam stipendista Instituta za energetiku (Istraživačko-razvojni centar za elektroenergetiku), a ekonomska kriza je u to vrijeme baš pogodila naučno-istraživački rad jer se nije znalo da li da uzmemo licence ili vlastiti razvoj. Opredijelili smo se za vlastiti razvoj i naučno-istraživački rad i saradnju s fakultetima. Tada je Energoinvest osvojio proizvodnju koja je u to vrijeme bila pandan sa Siemensom. Kao mladi inžinjer 1976. sam kao delegat ispred Saveza socijalističke omladine bio sudionik primopredaje dužnosti između Emerika Bluma i Dragutina Brace Kosovca, a primopredaja dužnosti je bila u Domu mladih na Skenderiji.Te slike su mi ostale u živom sjećanju. Tada su njih dvojica održali govore, jedan kao prekaljeni političar, a drugi kao prekaljeni svjetski menadžer“, prisjeća se Vlahovljak.

Energoinvest je danas inžinjering kompanija

Energoinvestov Institut za elektroenergetiku u kojem je Vlahovljak za vrijeme Emerika Bluma radio nalazio se u Lukavici kod Sarajeva. Vlahovljak i drugi inžinjeri su se bavili eksperimentalnim istraživanjima visokog napona:

"Razvijali smo kompletnu visoku i niskonaponsku tehniku. Krenuli smo u razvoj FS6 tehnologije, odnosno metalom oklopljenim postrojenjima visokog napona od 110, odnosno 72,5 kilovolta do 420 kilovolta. Energoinvest je radio kompletnu lepezu visokonaponskih postrojenja i usput i prekidača i mjernih transformatora sa kompletnom opremom, a sve na bazi FS6 tehnologije. Sve je atestirano i ispitano u svjetskoj laboratoriji u to doba, a i danas je – Kema u Holandiji, a kasnije u Čeziju u Milanu. U to vrijeme imali smo garnituru izvrsnih inžinjera. Imali smo eksperimentalnu bazu laboratorija u kojima smo sve provjeravali, a onda smo išli u te međunarodne nezavisne laboratorije. I bili smo ravni sa Siemensom“, priča Vlahovljak.

O snazi ​​tadašnjeg Energoinvesta govori i broj od 45.000 do 55.000 zaposlenih koji su radili za ovu kompaniju. Ako se ima u vidu da je danas u najvećem bh. poslodavcu, trgovačkom centru Bingo zaposleno nešto malo manje od 8.000 radnika, onda je jasno što je bio Energoinvest u svoje zlatno doba i koliko bi danas značilo da imamo jednu takvu kompaniju.

"Samo u Lukavici je radilo oko 4.000 ljudi, što u tvornici rasklopne opreme, što u "Porculanki", što u Institutu za elektroenergetiku. Jedan od najvećih i najznačajnijih laboratorija nalazio se u Dobrinju kod Visokog. Tamo je bilo energetsko čvorište bivše Jugoslavije i tamo su se pravila učinska ispitivanja visokonaponske opreme, a radila su se ispitivanja tokom noći, između ponoći i dva ujutro kada je otprilike mrtvo doba u potrošnji električne energije. Tada su se pravili direktni kratki spojevi u jugoslovenskoj elektroenergetskoj mreži da bi se ispitalo kako se ta naša oprema, prekidači i ostalo "ponašaju" u prisustvu pune snage kratkog spoja. U to doba takvih laboratorija nije bilo puno u svijetu, a na cijelom Balkanu je bila samo u Energoinvestu. Institut za elektroenergetiku koji se na početku zvao Istraživačko-razvojni centar je bio u Lukavici, a na Stupu je bio Institut za automatiku (IRCA), imali smo Centar za istraživanje i razvoj materijala (CIRM) na Stupu, a u tom sarajevskom naselju se nalazio i naš Institut za zavarivanje. Imali smo i Centar za obrazovanje i razvoj kadrova (CORK), pa Institut za termotehniku ​​i nuklearnu tehniku ​​(ITEM) koji su, također, bili na Stupu. Unutar Energoinvesta bilo je ukupno sedam instituta u kojima je radilo oko 2.500 ljudi, od kojih barem 600-700 inžinjera. To su sve, vjerujte mi, bili vrhunski svjetski elektroinžinjeri. Mnogi od njih su početkom rata u BiH otišli van zemlje i postali svjetski stručnjaci i profesori na univerzitetima od Novog Zelanda do južne i sjeverne Amerike“, otkrio nam je Vlahovljak.

Kako je sve to propalo u devedesetim godinama, pitali smo Vlahovljaka:

"Sve je ukinuto negdje 1998. godine. Nije bilo više prostora za rad, dosta toga je ostalo u Republici Srpskoj. Ovo što je bilo na Stupu je sve razoreno u ratu. Međutim, ostao nam je dobar dio ljudi i tokom rata se krenulo u obnovu proizvodnje elektroopreme. U ratu smo nacrtali sve što smo imali u Lukavici. Kada smo ušli na Stup poslije rata napravili smo tvornicu elektroopreme (ELOP) i počeli smo proizvodnju visokonaponskih postrojenja i mjernih transformatora. Čak smo prodali i ugradili trafostanicu na Skenderiji, izvozili smo prekidače u Maleziju i Libiju i onda je došla sudbonosna 2000. godina kada je, kako kažu, po projektu Svjetske banke, rečeno da je Energoinvest prevelik i da ga treba rascjepkati i ostaviti jednu inžinjering firmu, a sve fabrike, odnosno proizvodne pogone posebno privatizirati.. Tada je Energoinvest rasturen na proste faktore“, kaže Vlahovljak.

No, vrijeme je pokazalo da u poslijeratnoj privatizaciji nikoga nije zanimala proizvodnja i da je jedini motiv novih vlasnika da se domognu lokacija. Tek rijetki poslijeratni poduzetnici su se u nekadašnjim Energoinvestovim pogonima nastavili baviti poslom zbog kojih su te firme i osnovane.

"SPORAZUM" BIČAKČIĆ-KLIČKOVIĆ

Energoinvest se poslije rata u BiH nastavlja baviti inžinjeringom u poslovnoj zgradi u Pofalićima u kojoj je radilo oko 1.000 ljudi. Razvoj i proizvodnja ostaju van Energoinvesta.

"Jedan vrlo važan trenutak koji će, također, biti presuđen po sudbinu Energoinvesta je "sporazum" Kličković-Bičakčić. Gojko Kličković, kao premijer Republike Srpske i Edhem Bičakčić, kao premijer FBiH postigli su dogovor da se udjeli firmi iz FBiH koje imaju suvlasničke udjele u firmama u RS i obrnuto isknjiže. Energoinvest je imao 30 ili 40 posto udjela u Rafineriji nafte Bosanski Brod, pa u Rafineriji ulja u Modriči, glinici u Zvorniku.... U Doboju smo imali tvornicu niskonaponske opreme, u Odžaku, također. Ta odluka, sporazum ili kako god su za nas bili katastrofalni. Time su Energoinvest i drugi veliki sistemi, Unis, Famos, Upi... ostali bez svoje imovine u RS. Gubljenje kapitalnih veza između tih firmi je na neki način značio i podjelu države. To je bilo pogubno u političkom smislu, a kamoli u ekonomskom. Da nije tako bilo ne bismo se danas pitali da li će Rosnjeft kupiti Rafineriju u Bosanskom Brodu ili neku drugu kompaniju u RS. Ne znam ko je stajao iza te odluke, ali znam da smo dobili naloge da iz knjige isknjižimo udjele u tim našim, sada već bivšim firmama u RS. I to je sve bilo u funkciji "privatizacije", odnosno 'ko je jamio, jamio je'“, kazao nam je Vlahovljak.

Rafinerija nafte Bosanski Brod u kojoj je Energoinvest imao udjele

ENERGOINVEST IMA BUDUĆNOST

Energoinvest ipak, kaže Vlahovljak, ima budućnost i kao inžinjering kompanija, a ne samo kao uvoznik plina. O tome svjedoče i neki projekti na izgradnji trafostanica u Tanzaniji, Alžiru i Albaniji, gdje su i poslije rata, u vrijeme dok je Vlahovljak bio direktor realizirani ogromni ugovori.

Bivši premijer FBiH Edhem Bičakčić je za "Slobodnu Bosnu" rekao da nije bilo "sporazuma Bičakčić-Kličković" , nego "provođenja u djelo entitetskih Zakona o privatizaciji FBiH i RS".

"Ti Zakoni su predvidjeli da će imovina pripasti onom entitetu na čijoj se teritoriji nalazi. Ne samo imovina Energoinvesta, nego i svih drugih firmi. Ako sam ja u tome nešto sudjelovao to je moglo biti između 1996. i 2000. godine. Vjerovatno je to bilo 1998. kada su ti Zakoni usvojeni. Sretao sam se s Kličkovićem, ali ne pamtim da je to bila ikakva tema. Osim toga, on je ubrzo promijenjen, ali su prvi susreti entitetskih premijera poslije rata bili s njim. Ti Zakoni o privatizaciji su rezultat rata. To je bilo po principu 'ko jamio jamio je'“, kaže danas Bičakčić.

Danas bivši premijer govori da su "savjeti" Svjetske banke u poslovnom smislu išli u pravcu da se velike kompanije u BiH pogase:

"Na tome su radili temeljito i uspjeli su u oba entiteta, pa čak iu Sloveniji i Hrvatskoj. To su zvali antikonkurencijski memorandum, da te naše kompanije ne prave konkurenciju na svjetskom tržištu. Svjetska banka je imala i pozitivan i negativan doprinos u poslijeratnim procesima.“

Na naše pitanje da li bi isto uradio i danas kada bi mogao vratiti vrijeme, Edhem Bičakčić odgovara:

"Tada je to prošlo kompletnu parlamentarnu proceduru, a to je gurala i međunarodna zajednica. I to je bilo tako tada. Haris Silajdžić se zalagao za krovni zakon, ali je na kraju on donesen samo u smislu da da nadležnost entitetima da izvrše privatizaciju. Nije u to vrijeme bilo političke akcije na nivou BiH da se istraje na tome. Pojedinac nije mogao napraviti sporazum o imovini, to je bilo krucijalno državno pitanje. Ništa nisam potpisao, ali je sve što je došlo prije toga prošlo kroz parlament. Ako me pitate da li je to bio pogrešan potez odgovariću vam da je to bila direktna posljedica Dejtonskog sporazuma i direktna implementacija tog sporazuma, a onda dolazimo i do toga da li je Dejton bio pogrešan, ali tom logikom ne možemo riješiti stvari. Dobili smo suverenu i nezavisnu BiH, ali još moramo raditi na njenom unutrašnjem uređenju."

ENERGOINVEST JE U RAT UŠAO S 2-3 MILIJARDE KM POTRAŽIVANJA U INOSTRANSTVU; KO JE I KAKO NAPLAĆIVAO DUGOVE?

Jedna od tema koja nikada nije otvorena, niti su pitanja u vezi sa njom postavljana, jeste naplata „Energoinvestovih“  potraživanja koja je sarajevski privredni gigant imao kod partnera širom svijeta. Objašnjenje prećutkivanje ovog slučaja vjerovatno se nalazi u činjenici da je (i) taj posao, naplata „Energoinvestovih“ potraživanja, obavljan netransparetno, neodogovorno i da je u njemu glavnu riječ vodila političko-ratnoprofiterska klika.

„Negdje u prvim mjesecima rata od Alije Izetbegovića i Rusmira Mahmutčehajića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade BiH, dobio sam zadatak da u napravimo specifikaciju imovine bosanskoherecgovačkih firmi u inostranstvu, kao i njihovih potraživanja prema spoljnim partnerima“, kazao je za „SB“ Munir Alibabić, bivši šef Državne bezbjednosti Sarajevo i ratni šef sarajevske policije sve do smjene 1994. godine. On dodaje da su djelatnici iz njegovog resora brzo sačinili kompletan izvještaj i predali ga čelnicima državnih institucija. Tada je formiran tim Vlade RBiH  koji je ovlašten da se brine o zaštiti imovine preduzeća iz BiH u inostranstvu. U tom timu su bili ministri Alija Delimustafić, Hasan Muratović, Tomislav Krstičević i još neki.

„Tokom ljeta dobili smo informaciju da je ministar Hasan Muratović tokom obilaska Luke Ploče sudjelovao u sumnjivoj prodaji imovine „Šipada“ koja je neposredno pred početak rata uskladištena i bila spremna za izvoz, a novac zadržao za sebe. Po povratku u Sarajevo, Muratovića smo priveli, saslušali i podigli kaznenu prijavu protiv njega, koja nikad nije sudski procesuirana“, otkriva Alibabić.

Hamdija Kulović, ratni direktor zeničke „Željezare“ na početku rata je zabranio je članovima Vladinog tima da raspolažu imovinom ove firme u Luci Ploče i Hrvatskoj.

„Bili su se baš „nameračili“ da naše zalihe u Hrvatskoj pojeftino rasprodaju, čak se i Fikret Abdić motao oko naše imovine. Ja sam im poručio da se ne igraju sa imovinom „Željezare“ i njenih radnika “, govorio je Kulović.

Kada je riječ o potraživanjima „Energoinvesta BiH“ niko sa sigurnošću nije mogao ni približno utvrditi koliko su ona  iznosila. Prema nekim procjenama koje su (anonimno) iznosili pojedini članovi ratnog i poratnog menadžmenta strani partneri su „Energoinvestu“ dugovali između dvije i tri milijarde maraka!!?

Dok se Hakija Turajlić nalazio na mjestu potpredsjednika Vlade BiH, dakle do njegove mučke likvidacije u januaru 1993. godine, prema tvrdnjama nekih od naših sugovornika, prema tim i potraživanjima i općenito imovini se odnosilo domaćinski, odgovorno, on je lično spriječio vlasti Republike Srpske da u Rusiji naplate dugovanja „Energoinvestu“ teška nekoliko desetina miliona dolara.

Nakon smrti Hakije Turajlića, u godinama koje su uslijedile, ratnim i poratnim, nastala je potpuna anarhija, bezočna rasprodaja imovine „Energoinvesta“ i njegovih potraživanja u inostranstvu.

„Meni je tokom rata upućen zahtjev tadašnjeg rukovodstva „Energoinvesta“ da izdam pasoš i dozvolu za izlazak iz Sarajeva gospodinu Džemailu Vlahovljaku, a kao svrha putovanja navedena je naplata dugovanja njihovog preduzeća. Međutim vrlo brzo je stigao sličan zahtjev za još pet-šest osoba  koji su trebali istim razlogom putovati u inostranstvo“, prisjetio se Munir Alibabić.

Drugi naš sugovornik iz ratnih upravljačkih struktura „Energoinvesta“ kaže da bošnjačka vlast u Sarajevu dugo nije bila svjesna, niti je išta znala o financijskim potencijalima i nenaplaćenim potraživanjim tog privrednog čuda kojeg je stvorio Emerik Blum. Tek kada su stekli uvid i saznali  da „Energoinvest“ nisu samo porušene i okupirane zgrade, SDA je preuzela vlast u njemu postavljajući poslušne partijske kadrove“.

Tokom rata za direktora „Energoinvesta“ postavljen je Adnan Mujagić, osoba bez ikakvog iskustva u privredi koji je do tada bio direktor Centrale SDA. Njega je naslijedio još jedan stranački „vojnik“, Edib Bukvić, koji je bio potpredsjednik „Silajdžićeve“ Vlade BiH, također čovjek bez ikakvih prethodnih referenci za vođenje i mnogo manjih i beznačajnijih preduzeća i poslova.

Naš sugovornik koji je upućen u „tehnike“ i metode naplate potraživanja otkrio nam je kako su najčešće „regulirani“ dugovi u ime „Energoinvesta“ od stranih dužnika. „Tim emisarima, koji su izlazili iz Sarajeva sa ovlaštenjima da naplaćuju dug najvažnije je bilo da se dočepaju Švicarske, ili Turske. Tamo su pravo na dugovanja prodavali financijskim špekulantima iz cijelog svijeta. Ne znam koliki je bio procenat, ali mislim da ako je prodavan dug koji je, primjerice, prema „Energoinvestu“ iznosio  milion maraka, našim „prodavačima“ nije ostajalo više od 200-300 hiljada maraka. Gdje je taj novac kasnije završavao, ne znam jer niko nikome nije polagao račune, barem ne na transparentan i zakonit način“, otkrio je  naš sugovornik.

(S.B.)