Sutra bi na nivou Evropske unije trebao pasti dogovor o mjerama koje bi osigurale sigurnu isporuku energije domaćinstvima i kompanijama uz koliko toliko prihvatljive cijene. Čini se da su putem iščezle (nerealne) ideje o jednostavnom određivanju najviše cijene ruskih energenata te se fokus donosioca odluka Evropske komisije usmjerio na uvođenje posebnog poreza na ekstraprofite energetskih kompanija čiji bi se prihodi iskoristili za pomoć ugroženim grupama potrošača, piše Jutarnji list.

Zadnja ideja, piše više mainstream medija, jest oporezivati prihode svih elektrana koje nisu pogonjene plinom jer zbog toga što je cijena plina postala astronomska svi ostali bilježe jako visoke zarade, iako se ništa nije značajno promijenilo u načinu i efikasnosti njihove proizvodnje.

Zasada je ideje oporezivati prevelike prihode u trenutku kada tržišne cijene premaše 200 eura/MWh (trenutačna cijena struje u Njemačkoj je 450 eura/MWh). Iako predsjednica EK Ursula von der Leyen jako javno navija za posebni poreze na ekstraprofite svih onih koji proizvode ‘low-carb‘ energiju jer ‘rade enormne prihode, prihode koji nikada nisu kalkulirani, prihode koji nisu sanjani te prihode koji ne mogu biti brzo reinvestirani‘, nije 100 posto sigurno čak niti da će proći taj prijedlog koji se čini logičnim i održivim jer je dovoljna jedna članica EU kojoj ideja neće odgovarati.

A porezu na ekstraprofite već se javno usprotivio poljski premijer Mateusz Morawiecki, koji tvrdi da prvenstvo treba dati drugim mjerama koje će dati brže rezultate, kao što je privremena suspenzija EU sheme trgovine štetnim emisijama, kako bi se što brže smanjili troškovi električne energije. Prema Morawieckom ideja oporezivanja ekstraprofita energetskih kompanija ne nudi dovoljnu brzinu jer iziskuje redistribuciju prikupljenih sredstava. Uz to, Morawiecki traži da porezna rješenja ostanu alati u rukama država članica, a ne da budu zajednički EU instrumenti. Nadalje, Morawiecki upozorava kako EU ne može nametnuti energetsku politiku koja će odgovarati svima te je zatražio zamrzavanje ‘iracionalnih politika EU institucija koje mogu stvoriti veliki pritisak na energetski intenzivne sektore‘. Hoće li blokirati nove prijedloge Brusselesa za petak?

Ako Poljska ne podrži novi paket mjera EU za stabilizaciju energetskog tržišta, nejasno je može li EU uopće postaviti zajedničke osnove energetske sigurnosti. Pukotine u onome što bi trebala biti ‘zajednička strategija‘ sve su vidljivije na više razina, ne samo kroz oprečne istupe premijera i ministara. Primjerice, govoreći na skupu politički lidera na jezeru Como talijanski desničar Matteo Salvini rekao je kako je set mjera za kažnjavanje Rusije zbog napada na Ukrajinu zapravo pomogao Putinovom režimu jer je rezultirao pozitivnom izvoznom bilancom Rusije od 140 milijardi dolara. Salvinijeva teza je da EU mora braniti Ukrajinu, ali ‘ne želimo da sankcije nanose štetu onima koji ih uvode umjesto onima koji bi njima trebali biti pogođeni‘.

Vrlo značajno pomjeranje u javnoj retorici po pitanju odnosa prema Rusiji može se primijetiti i kod najvažnijih EU lidera, kod šefova najvećih članica. Tako je, primjerice, Emmanuel Macron branio direktni dijalog Francuske s Rusijom idejom pripreme ‘ispregovaranog mira‘. Macron smatra kako se svjetske sile moraju pripremati za završetak konflikata koji traje duže od pola godine, s tim da prepušta Kijevu određivanje timinga i uvjeta. Je li to realno ili nije, te hoće li velike sile doista prepustiti Ukrajincima određivanje trenutka i uvjeta hipotetskog dogovora s Rusijom, nemoguće je procijeniti ali je poznato da je Macron na sastanku s ambasadorima u Elizejskoj palači postavio pitanje: ‘Ko želi da Turska bude jedina sila koja nastavlja pregovarati s Rusijom?‘.

Jedan od razloga oživljavanja priče o diplomatskom dogovoru s Putinovim režimom vjerovatno je u tome što se teško nalaze ideje, a još teže dogovori, o učinkovitim mehanizmima stabilizacije opskrbe i cijena na europskom energetskom tržištu. Primjerice, nakon što je G-7 dogovorio da će do kraja godine kontrolirati cijenu ruske nafte na razini 40-60 dolara, Putin je odgovorio zaustavljanjem isporuka plina kroz Sjeverni tok 1, čime je otvorena nova faza energetske drame u EU.

Usporedno krenule su priče s imitiranjem cijene plina, ali je Putin tada najavio zaustavljanje izvoza svih energenata, uključivši čak i ugljen. Uostalom, ono što je diskutabilno oko ideja kartelskog nametanja limita cijene (‘price capa‘) jest to da se taj eksperiment mogao napraviti davno kako bi se spriječilo zemlje izvoznice da količinama manipuliraju tržištem. No, nikome nikada nije padalo na pamet artificijelno upravljati cijenama umjesto tržišta, niti je jasno je li tako nešto uopće moguće izvesti.

Za EU je zabrinjavajuće da se situacija zbog geopolitičke napetosti i posljedica pandemije komplicira na previše razina. Posljedice tih komplikacija su nepredvidive, ali jasno je da mogu biti krajnje dramatične. Evo nekoliko primjera s pratećim ilustracijama:

Prvo, iako se treba obračunati s inflacijom, Europska središnja banka boji se za prezadužene članice, pa ne zaustavlja stimulativnu monetarnu politiku u dijelu programa otkupa vrijednosnica, poznatiji kao ‘quantitative easing‘. ESB tako riskira produživanje inflatornog trenda. Holger Zschapitz je primijetio kroz tweet da ESB i dalje povećava svoju bilancu, čime su dosegli čak 81 posto BDP-a eurozone (!), dok američki Fed sada drži samo 35,5 posto protuvrijednosti američkog BDP-a. To je ogromna razlika te nije čudno da euro nastavi sa snažnim padom.

Pri tome donosioci odluka i veći dio ekonomske javnosti u EU i dalje održavaju raspoloženje nerealnog optimizma, iako činjenice ukazuju na negativne scenarije. Polako se, primijetio je Robin Brooks, europski narativ pomjera s teze o tome kako nema i neće biti recesije prema priznanju da treba očekivati duboku recesiju. Posljedica je ista kao nečinjenje ESB-a: euro će nastaviti s padom.

Problemi se u EU počinju povezivati i nadograđivati jer se probijaju u sve segmente lanaca opskrbe. Gdje god ‘zavirite‘ možete naći negativne trendove kakvi nisu viđeni, ili su viđeni jako rijetko. Primjerice, jedan od velikih njemačkih proizvođača toalet papira završio je u bankrotu iako su cijene toalet papira odletjele u nebeske visine (vidite grafikon u tweetu ispod).

Pri ovome, naravno, treba voditi računa kako visoke cijene plina za sobom snažno vuku cijene drugih energenata, posebno ugljena.

Nadalje, nipošto ne treba zaboraviti da se u međusobnim ekonomskim odmazdama EU izlaže ekonomije članica višim rizicima nego što se suočava ruska ekonomija, koja nije niti blizu toliko sofisticirana. Primjerice, norveški Equinor upozorio je ovih dana da se nad europsko energetsko tržište nadvila do sada neviđena prijetnja za likvidnost – ukupni iznos margin callova dosegao je nevjerovatnih 1,5 hiljada milijardi eura, a futuresi energije (ugovori za kupovinu u budućnosti) opet su doživjeli veliki skok.

Uostalom, EU ne ide na ruku niti to što se čini da globalna trgovinska situacija ne popravlja. U augustu je iznenada prepolovljen kontejnerski promet između Kine i američke zapadne obale. Koliko ekonomista još sumnja da zbog kompleksa problema EU prijeti ozbiljna recesija?