"Razumijem da je to sigurno većinski stav u menadžmentu, i da trpi pritiske, ali: šta će da mu bude ako kaže - neću? 'Neću da progonim progonjene, neću da stajem na stranu nasilnika, a protiv žrtve, neću da nevine krivim, a krivce da ne spominjem, neću da čitav jedan svijet normalnih, običnih, ugroženih ljudi - klevećem da su zlo. Eto, neću'. To da je rekao, šta bi moglo da mu bude? Da ga smijene - ne mogu. Da dobije otkaz - isto ne. Šta je onda razlog ove strašne izdaje i posrnuća čovjeka", upitala je dramska spisateljica Biljana Srbljanović reagujući na govor patrijarha Porfirija koji je izrekao nakon "Litije za spas Srbije", piše Nova.rs.

Srbljanović je na svom Facebook profilu napisala tekst koji prenosimo u cijelosti:

Posljednjih godina se trudim da se uzdržavam od komentarisanja ispada Srpske Pravoslavne Crkve, najprije zato što nisam učlanjena u tu organizaciju i smatram da to vi pripadnici treba prvo da riješite sami, zatim jer od nje ne očekujem ništa, a pogotovo ništa dobro i na kraju jer ne mogu da se razočaram u nešto što nikad nije skrivalo šta zapravo jeste.

Ipak se sad nešto mislim, više na nekom apstraktnom nivou: šta može osobu koja je na poziciji Patrijarha, dakle, ko Papa je, ko kraljica, ko Tito, ko Meril Strip, ko otac porodice u patrijarhatu, ko zaštičeni sustanar na doživotnom izdržavanju, ko član SANU ili Toni Soprano (nakon smrti majke i ujaka), ko Zevs da je, ili čak i najgori sudija američkog Ustavnog suda, ko Bajaga da je i redovni profesor Univerziteta (prtz), šta dakle može čovjeka na poziciji doživotne i neupitane moći, sa koje niko ne može da ga smijeni, da natjera na ovakvu kolaboraciju sa zlom?

Šta mogu da mu urade generali iz Sinoda? Šta je leveridž najmračnijih struja inače mračne skupine maškara, da primoraju jednog, do sada manje-više pristojnog čovjeka, da izađe i ponizi sebe tako što pristane da ćuti na razne Nikanore i odlikovanja za razne Šešelje, a progovori protiv nevinih ljudi i proglasi ih za zlo?

Šta može da ga natjera na ovakvo posrnuće?

Razumijem da je to sigurno većinski stav u menadžmentu, i da trpi pritiske, ali: šta će da mu bude ako kaže - neću? Neću da progonim progonjene, neću da stajem na stranu nasilnika, a protiv žrtve, neću da nevine krivim, a krivce da ne spominjem, neću da čitav jedan svijet normalnih, običnih, ugroženih ljudi - klevećem da su zlo. Eto, neću. To da je rekao, šta bi moglo da mu bude? Da ga smijene - ne mogu. Da dobije otkaz - isto ne. Šta je onda razlog ove strašne izdaje i posrnuća čovjeka?

Ima dvije mogućnosti:

1. ili je uvijek mislio ovako kao sad, ali je lagao i krio se

2. ili je ucijenjen nečim većim i od mene i od vas. Nema treće.

On odlično zna koliko LGBT ljudi ima među SPC vjernicima. On još bolje zna da ti ljudi trpe nasilje, obespravljenost, poniženje, mržnju, svakojako zlo. On zna da seksualni identitet nije uvoz "Zapada", nije uvoz ni Istoka, ako ćemo pravo. LGBT identitet dolazi iznutra, on je dio čovjekove prirode, neodvojiv, prirodan, imanentan i urođen. On zna da je u pitanju jedna toliko prirodna stvar, da je nemoguće racionalno objasniti otpor. On zna značaj kvir identiteta od antičke filozofije i svih civilizovanih društava, učio je da cijeni pedera Platona, bre. Hoću da kažem, nije u pitanju Risto ili Filaret, svi mislimo da je ipak neki bolji tip.

Zašto onda ovo? Čemu demonstracija sile, okupljanje ološa da ti se mole protiv prava na život drugih ljudskih bića? Kako i zašto neko pristane na to? I da je SAMO prećutao arhiepiskope Udbaše, šibicare i švercere, seksualne manijake i bahate budale, klošare što tuđu djecu koja su u pelenama vrijeđaju, pedofile, probisvjete, plaćenike i fašiste u sopstvenim redovima, naopako bi bilo, ali dobro, ljudi smo, nikog ne možeš da natjeraš da ne bude kukavica, jeste sramno, ali i očekivano, nek ćuti kad nema snage. Ali na sve to, na sav taj sebični konformizam, na hibris ćutanja koji teško da je oprostiv, kad je konačno odlučio da progovori, odabrao je da nanese još veću nepravdu i bol.

Kakva neobjašnjiva stvar i kakav veličanstveni sebičluk, kakvo posrnuće čovjeka i autoriteta, kakav sunovrat duha, taman i da nije poglavar što mora da nas podsjeća na ljubav i patnju Hrista Spasitelja, koji je odgovoran za jedinstvo svih jerarha, a ne samo najgorih među njima, taman da nije ništa od ovoga, ko može naći opravdanje za to? Sin Božiji stradao je i za ove ljude, nikada se nije odrekao bilo koga.

Koji autoritet podržan kakvom arogancijom neki, bilo koji, a pogotovo ovaj sluga Božiji, može sebi da dozvoli da prigrabi, pa da se danas, a u ime Spasitelja, svrsta na stanu nasilja i mržnje, a protiv ljubavi nevinih, koje naziva zlom? Meni je sve ovo toliko potresno da ću, od tuge, postati religiozna, zbog nepravde prema Hristu, što nas je sve, istorijski gledano, zadužio životom. I sopstvenom smrću.