„Vidim da se donosi zakon o sportu u Kantonu Sarajevo, drago mi je zbog toga, ali mislim da bi se i problem umjetnika trebao riješiti. Ja kad gostujem u nekoj stranoj zemlji ja sam predstavnik ove naše zemlje, njen sam ambasador, a opet nitko to ne cijeni. Kultura nije ni rupa na svirali, mi smo izvan tog ruralnog glazbenog instrumenta. Zato je i moja sudbina vjerovatna emigracija. Vrlo dobro znamo da se ovdje nitko nikad nitko nije „setio“. Obično pisci/umjetnici moraju galamiti po medijima, kukati, moliti da bi dobili stan, posao ili status, bilo što. Nisam od takve sorte“, kaže istaknuti bh. pisac Faruk Šehić .

Književnik Šehić trenutno se nalazi u književnoj rezidenciji u glavnom gradu Njemačke. On je višenagrađivani književnik, prije deset godina dobitnik je nagrade Meše Selimovića za roman „Knjiga o Uni“ koji je preveden na 14 jezika, te objavljen u 16 zemalja, a nedavno je ovaj roman doživio i ukrajinsko izdanje. Izdvojićemo i nagradu Europske unije za književnost za 2013. godinu za roman "Knjiga o Uni", a onu iz 2019. koju je dobio za strane pisce čije su prijevodi objavljeni u Italiji (XXXI Premio Letterario Camaiore-Francesco Belluomini Premio Internazionale 2019 za knjigu " Ritorno alla natura").

Za „Slobodnu Bosnu“ Faruk Šehić je govorio o pisanju, političkoj situaciji u našoj zemlji, ali i ratu u Ukrajini koji po mnogo čemu podsjeća na agresiju na BiH.

Nedavno je Vaše, višestruko nagrađivano djelo „Knjiga o Uni“ doživjela i svoje ukrajinsko izdanje. Koliko je to bitno baš u ovom trenutku kada traje agresija Rusije na Ukrajinu?

Pa generalno je to nebitno, ali za moju knjigu i mene jeste bitno, i prije svega neobično, jer je čudno biti objavljen u zemlji koja trpi strašnu agresiju i razaranje od jedne imperijalne sile. Možda sada mogu biti u ulozi pisaca koji su tiskani u opkoljenom Sarajevu. A to je i dokaz da moj izdavač, Astrolab, i da drugi ljudi u kulturi i izvan nje u Ukrajini žele nadjačavati razaranje i smrt tako što će svakako raditi svoj posao najbolje što može. Mi to, barem, odlično razumijemo s obzirom na naše ratno iskustvo.

(Foto: FB)

Jasno kao dan da će Rusi činiti ratne zločine, da će ravnati gradove sa zemljom

Kad smo već kod Ukrajine, podsjetimo se da ste dosta ranije ukazivali da je ovaj rat neminovnost. Rat ulazi u osmi mjesec, svašta se izdešavalo, koliko tu ima sličnosti sa agresijom na BiH (jako bitan segment, SAD i EU pomažu Zelenskom u naoružanju, te sankcijama)?

Pa izuzev embarga koji smo mi imali, skoro se sve odvijalo dosta slično i čak u dlaku isto kao i kod nas. Počev od Putinovog govora (kada je priznao tzv. države Luhanjsk i Donjeck) kada je jednim konfuznim i fantazmagoričnim brbljanjem rekao kako Ukrajina ne postoji kao država i kako su Ukrajinci lažan narod, sve ovo smo i mi čuli samo iz usta Radovana Karadžića i njegovih lakeja. tj. ratnih zločinaca. Popis sličnosti je dosta dug, čak postoji i podatak da su tijekom prvih dana rata iz 2014. Rusi kopirali načine preuzimanja i uspostavljanja vlasti po ugledu na stvaranje SAO oblasti i krajine. Što je, naravno, oprobani velikosrpski recept, uspio jedino u BiH.

Skoro sam putovao s jednim njemačkim profesorom političkih nauka sa nekog berlinskog univerziteta, činio se baš pronicljiv, duhovit, inteligentan, ali kada smo došli do priče o napadu na Ukrajinu on mi je rekao kako su Njemci bili optimistični i kako su vjerovali da Putin neće napasti Ukrajinu. A bukvalno se to vidjelo iz svemira, na satelitskim snimcima. Gledište tog njemačkog profesora, stručnjaka za vanjsku politiku, samo mi je pokazalo koliko je naše životno, ratno iskustvo jedna ogromna i prednost (uz množinu toga gdje predstavlja samo teret), jer sam ja (i ne samo ja) prvog dana znao sve što će. se desiti. Pisao sam to na Twitteru, jer je bilo jasno kao dan, i da će Rusi činiti ratne zločine, da će ravnati gradove sa zemljom… Nakon napada na Kerčki most sada je rat u fazi kada se još više počinje ličiti na naš, jer se građani Kijeva i drugih ukrajinskih gradova – koji su svi daleko od ratišta, svakodnevno gađaju krstarećim raketama i dronovima samoubicama. Poznato nam je to, zar ne, jer su i nas svakodnevno granatirali i uništavali gradove i ljudske živote. Nadam se da novi ruski vojni komandant napada na Ukrajinu neće do kraja usvojiti ovaj model naših „prvih komšija“.

Demokratija nije nešto što se može naučiti za generaciju dvije

„Kako objasniti prosječnom manično-depresivnom glasaču da je u Njemačkoj hrana jeftinija od ove u Bosni“, citira rečenicu koju ste nedavno napisali u svojoj kolumni. Pa, kako objasniti narodu koji trpi i šuti? Opet, „Naš narod nije blećak“, veže se za netom završene izbore kojima ste objasnili ispadanje B. Izetbegovića iz utrke za predsjedništvo?

Da, to sam ironično citirao Aliju Izetbegovića, koji se doima kao nedostižna figura ako pogledamo političke domete njegovog sina, a ja nikad nisam bio ni ikakav ljubitelj lika i djela Alije Izetbegovića. Ne može se narodu ništa objasniti. Narod ne zna i neće da misli. To je njegov problem. Opet, naš je problem što smo i mi u masi tog naroda – htjeli to ili ne, jer živimo okruženi običnim ljudima koji jesu taj narod. A možda mi puno i očekujemo od običnih ljudi, ako znamo ljudsku prirodu, onda znamo da je ona jako sklona korupciji, podmićivanju, štelama itd. Kad bi na izbore izašlo 80% glasača, mislim da bi narod bio u debeloj manjini. Kontam da demokratija nije nešto što se može naučiti za generaciju dvije. Budući da smo mi sporohodnog uma nama trebati i duže.

Trenutno ste u Berlinu na književnoj rezidenciji, gradu koji Vam predstavlja puno toga. U njemu nastaju „reportažni spjevovi“, i pretpostavljamo mnogo toga. Završili ste jedan rukopis koji pišete desetak godina. Jesu li to ona „Cimetna pisma“ koji i čitatelji priželjkuju?

Pišem reportažni izvještaj o Berlinu, a to sam započeo u jesen 2017. pa sam ga pisao iu Poljskoj (u koju sam dolazio preko Berlina) i nastavio sada krajem kolovoza otkad sam ovdje. Princip je da idem u „grad“, jer ovdje nema centra grada, nego je to nakupina centarâ, klaster, kako bi se popularno reklo. Idem u klaster kvartova i hodam nasumično; sjedim u kafićima, gledam i slušam ljude; uočavam prizore, to jest oni često sami mene nađu, jer imam oko za bizarne scene, vidim sve čak i ono što ne želim vidjeti. Nekad stanem na sred ulice izvadim mobitel i kucam skicu u ikonu bilješku, ili izvadim note i pišem kemijskom. Poslije, u radnoj sobi, to raspisujem.

Cimetna pisma, dijamantna stvorenja , kakav je trenutni radni naslov trenutno ne radim, iako su mi zabilješke i skice za roman stalno pred očima, i nalaze se otvorene odmah kraj laptopa na kojem sam stalno. Mislim o tom romanu, znam kako ću ga nastaviti, ali intenzivno mislim o njegovom kraju, odnosno o njegovim krajevima ili odsustvu klasičnog kraja.

(Foto: Klix)

Ne krijete da osjećate određenu vrstu prezira prema Sarajevu. Ovom gradu se uvijek vraćate, jer je to Vaša baza ako se tako može reći. S druge strane, ostaje činjenica da Vam ovaj grad, odnosno Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, duguje bar toliko da budete na listi istaknutih samostalnih umjetnika kojima se iz budžeta plaćaju doprinosi?

Prezir je prejaka riječ. Imam ja svoje Sarajevo i volim ga, kao što ga i ti imaš. Ima dosta Sarajeva, a mnoga nisu ni po mom ni tvom ukusu. Moje je da kritikujem a do čitalaca je kako će to razumjeti, ovi što ne dopuštaju nikakvu kritiku (jer žive crno-bijelu sliku svijeta) misle kako mrzim ovaj grad, ali ja sam ovdje proveo više od pola svog života. Sarajevo se ugradilo u mene i ja u njega (nadam se), napisao sam knjigu pod nazivom Transsarajevo , to je apologija ovom gradu, valjda mogu i kritikovati da bi neke stvari bile bolje. Ne možemo šutke pristajati na loše stvari u ovom gradu samo zato što je naš. I iz Sarajeva je teško definitivno otići, gdje god da odem tu ću se vratiti, kako kaže pjesma.

Pa sad, ne znam da oni meni išta duguju, jer ja nikad nisam ušao u taj proces da ganjam taj status. Nekad prije se to čekalo godinama, a meni se to onda nije dalo. Sada je to vjerovatno lakše, ali opet moraš ganjati štelu a meni se ni to ne da. Ne mogu sad stajati pred nekim i čekati da mi se smiluje za nešto što sasvim legalno i „legitimno“ svojim radom zaslužujem. Plus, mislim da treba odvojiti slobodne od istaknutih, jer status slobodnog umjetnika može imati dosta ljudi, ali istaknuti umjetnici su druge kategorije, to podrazumijeva mjesečnu rentu kao npr. u Crnoj Gori gdje moj generacijski kolega i jaran Andrej Nikolaidis od države dobiva 500 eura mjesečno. Kod nas ti samo uplaćuju zdravstveno i penziono osiguranje. Vidim da se donosi zakon o sportu u Kantonu Sarajevo, drago mi je zbog toga, ali mislim da bi se i problem umjetnika trebao riješiti. Ja kad gostujem u nekoj stranoj zemlji ja sam predstavnik ove naše zemlje, njen sam ambasador, a opet nitko to ne cijeni. Kultura nije ni rupa na svirali, mi smo izvan tog ruralnog glazbenog instrumenta. Zato je i moja sudbina vjerovatna emigracija. Vrlo dobro znamo da se ovdje nitko nikad nitko nije „setio“. Obično pisci/umjetnici moraju galamiti po medijima, kukati, moliti da bi dobili stan, posao ili status, bilo što. Nisam od takve sorte. Obično pisci/umjetnici moraju galamiti po medijima, kukati, moliti da bi dobili stan, posao ili status, bilo što. Nisam od takve sorte. Obično pisci/umjetnici moraju galamiti po medijima, kukati, moliti da bi dobili stan, posao ili status, bilo što. Nisam od takve sorte.

"Gretu" bi mogao vidjeti na daskama

Novela „Greta“ je pronašla svoj put do čitatelja. U ranijoj formi kratke priče imala je svoju publiku. Greta je stvarni lik komšinice iz Vaše zgrade u rodnoj Bos. Krupi. Šta Vas je ponukalo da napišete ovaj roman, hoćete li „Gretu“ vidjeti na pozorišnim daskama ili filmu?

Htio sam oduvijek od te priče napraviti nešto više, osjećam sam potencijal u njoj, energiju koju je trebalo raspisati, raširiti. Pa mi je u neka doba Semezdin Mehmedinović rekao da napišem novelu za njegovu ediciju u Buybooku, i ja sam uzeo priču Grete i od nje napravio kratki roman. Prebacio sam broj riječi koje mi je bio zadan i to se pretvorilo u kratki roman s ilustracijama Lejle Zjakić.

Mogao bih je vidjeti na daskama, ali moje knjige općenito nisu za dasaka ili filma, ili barem većina njih. Ili se jednostavno nikad nitko nije zakačio za njih da ih stavi na daske ili ekranizira. Greta bi mogla sigurno, ali to nije do mene.

Neprocjenjiva je šteta što je bh. književnost, naravno i puno šire ostala bez Bekima Sejranovića. Prije pet godina, u razgovoru sa njim u Sarajevu, Sejranović je spomenuo kako je „Čas anatomije“ knjiga Danila Kiša koju nosi sa sobom. Recite nam, da li Faruk Šehić ima autora ili knjigu koja se rado vraća?

Jeste, tim više što je sada već dvije godine od Bekimove smrti i samo mi možemo nagađati kakve bi on knjige još napisao. Ili da nikad nije ništa više ni napisao ali da je ostao živ.

U Berlinu sam ponio knjigu Budućnost nostalgije Svetlane Boym, jer je onaj roman Cimetna pisma… o svijetu ruševina, o preživljavanju u smrvljenim gradovima, bez nacije, države, religije. Nema naših imena ni prezimena, nema Bosne ni Balkana, sve se dešava negdje, ali to „negdje“ nam je vrlo familijarno i poznato jer smo tu apokalipsu preživjeli. Inače mi je dugo vremena Borgesova knjiga Izabrane pjesme , koju sam spasio iz zgrade željezničke stanice u Bosanskoj Krupi (prije nego je stanica izgorila), bila izabrana knjiga. Kada sam imao strah od letenja (a svejedno letio avionom) nosio sam tu knjigu i čitao je u momentima najvećeg straha. Pomagala je. Vraćam se mnogim autorima, ali treba stalno ići i naprijed, otkrivati ​​nove pisce.

(Razgovarala: Sanela GOJAK)