Piše: Faruk ŠEHIĆ  (BH Dani)

Zadivljuje sposobnost političara i partija tzv. probosanskog bloka (čiji sam naziv asocira na poremećenost našeg društva) da olako zaboravljaju prošlost i sve što smo doživjeli zadnjih 30 najgorih godina s njima.

Jasno je da se mora pregovarati s neprijateljima ove zemlje kao što su HDZ BiH ili SNSD, a ne zna se ko je gori od ove dvije interesno-totalitarne grupe, ali ne mora se biti i toliko naivno prilikom pregovora. Odavno gluplji politički dokument nisam pročitao od ovog što su ga sastavili, sročili Čovićevi "europejci" kao dokument saradnje sa takozvanom Osmorkom.

Najpametnije je o tome rekao Slavo Kukić napomenuvši da je najbitnije vidjeti šta u tom dokumentu ne piše, jer će se HDZ BiH upravo pozivati na ono što ne postoji u tom dokumentu za navodnu saradnju među onima koji žele sve najgore ovoj zemlji i ovima koji je kao navodno trebaju braniti.

Mene lično, "osobno" je li, ne zanima ni zemlja ni država, ni narod, ali živim na tlu gdje svakog to zanima i nemam rezervnu ni zemlju ni državu, pa se moram brinuti da li će mi glava opet biti na panju kao od 1992. do 1995.

Realno, kada se radi o mojoj glavi jako sam zabrinut, jer nemam rezervnu glavu ni tijelo. A kako su se zagovarači "trećeg entiteta" odnosili spram glava i tijela (pogrešnih glava i tijela) najbolje znaju oni koji su prošli kroz njihove logore. Ako se pitate zašto ljudi toliko mrze HDZ BiH, pa odgovor je jednostavan: zato što se nikad nisu izvinili za zločine koje su počinili nad nehrvatskim stanovništvom gdje god su to bili u prilici da učine. Zločine, ne izvinjenja, to jest ispričenja. Ne da se nisu "ispričali" nego su nastavili sa retorikom koja ide ka secesiji onog što su zamislili kao "hrvatski nekakav vjekovni teritorij". Od vjekovnih hrvatskih zemalja do vekovnih ognjišta i "pokolja nejači" udaljenost je jedan mikron.

Isto mi nije jasno da neko može vjerovati Miloradu Dodiku, pa da će pristati da mu izađe u susret vizavi četvrtog delegata u ne znam ni sam više kojem domu, kako bi on imao neki kontrolni paket kojim će sve blokirati, kao što i blokira, kao što i HDZ BiH sve blokira što nije u interesu vjekovnih hrvatskih zemalja.

Još pogotovo kad to radi neko iz Srebrenice ili Prijedora, jer se radi o tamošnjim političarima koji kažu kako su osjetili Dodikove prijateljske namjere. Pa nije bavljenje politikom pitanje nekakvih emocija u zraku, dobre atmosfere u zraku. Vjerovati Miloradu Dodiku je isto kao vjerovati Radovanu Karadžiću 1992. da vas neće napasti gdje god je to bio u prilici da uradi. A zahvaljujući Srbiji i bivšoj JNA bio je u prilici da napadne na cijelom teritoriju tadašnje SR Bosne i Hercegovine.

Razumijem ja i shvatam želju ljudi koji žive u RS-u (a nisu Srbi) da žive normalno kao što svako i treba da živi bez straha i stresa, ali Miloradu Dodiku se može vjerovati isto kao i Ratku Mladiću kada je djeci dijelio slatkiše u Potočarima, dok su istovremeno njegovi nacisti ganjali ljude u okolnim šumama i započinjali masovna ubistva odraslih muškaraca, staraca, djece, žena.

Isto ovoliko se može vjerovati u čiste namjere HDZ BiH-a "glede" nekakvog sporazuma o uspostavljanju vlasti sa strankama takozvane Osmorke.

Jedva čekam da se potpiše taj sporazum u kojem će najbitnije biti ono čega u njemu nema. Pa će se onda razgovarati o metaforama koje nisu prisutne u dokumentu ali jesu u sijedoj Čovićevoj glavi. Jedino što je odvratnije od HDZ BiH-a jeste nadmeni i provincijalni osjećaj nadmoći i prezira koji hrvatski političari (hrvatski iz Hrvatske) pokazuju spram Bosne i Hercegovine, Sarajeva i većinskog naroda ove zemlje, te prema svim onima koji su Ostali a nemaju rezervnu/"pričuvnu" ni otadžbinu ni "domovinu".

Džaba sva stradanja, patnje, masovne grobnice, hiljade nestalih ljudi, kad se ovdje jedino naivnost nikad ne može iskorijeniti iz ljudskih glava. Lijepo je biti optimista ali stvarati savez sa političarima i strankama koje podržavaju Putina i zemlju koja je označena kao zemlja sponzor terorizma je put za "autostradu pakla". To je ona čuvena Karadžićeva metafora koja je brzo prestala biti metafora i postala naša višegodišnja stvarnost. Noćna mora iz koje se još nismo probudili.

Ne znam kako vi, ali meni je jedna ovakva noćna mora dovoljna za cijeli život. Mada kontam da bi sada ova mora bila blaža u smislu da će palestinizacija zamijeniti genocidne metode. Europeizacija po mjeri čuvara u hrvatskim konclogorima iz okoline Mostara..