Drago mi je da se, kako čujem, sve češće održavaju književne promocije u Domu vojske, što je bolje nego da se dolazi po brašno i kukuruz. Kako je krenulo u svijetu, možda će i toga biti, ali eto sada smo još uvijek u stanju razvoja kulturnih događaja, prokomentarisao je reditelj Emir Kusturica na promociji dopunjenog izdanja knjige "Emir Kusturica: Kult margine" autora Gorana Gocića koja je predstavljena sinoć u Domu vojske Srbije u Beogradu.

“Čitati knjigu o sebi je jedna krajnje neprijatna stvar. Tada se čovjek zapravo suočava sa sobom, ali ne u ogledalu, već u jednom posebnom uglu do kojeg ga je neko doveo, gdje on prepoznaje istinu, i onda je ova knjiga manje više bazirana na nečemu što su ozbiljne opservacije. A najznačajnije posmatranje je ono koje razdvaja „apolonovski“ recept, to je Hollywood, i dionizijski, kome ja pripadam”, ocijenio je na početku reditelj rekavši da mu je Gocićeva knjiga pomogla da i sam promisli o tome gdje pripada.

Komentarišući naslov „Kult margine“, Kusturica je istakao da je ideja o margini potekla i prije njega, počevši od reditelja Živojina Žike Pavlovića koji je „prokopao prvi taj kanal“.

“Žika je posegnuo za onim što se nažalost mnogima u Jugoslaviji nije svidjelo jer film predstavlja čitav narod. Tako je meni prišla jedna žena i rekla kako prati moj opus, ali da zahvaljujući mojim filmovima, cijeli svijet na Srbe gleda kao na Cigane. Onda sam je podsjetio da sam ja snimio samo dva filma o Romima, i time je bilo jasno da ta njena opaska više govori o njoj nego o meni”, kazao je Kusturica i objasnio:

“Šta je to kada kažemo kult margine? To je ono što nalazimo kod Čehova – važnost malog čovjeka. Anton Pavlovič je zadao ton svjetskoj umjetnosti. Razumijevanje metafizičkog i statičnog u umjetnosti oslikava se u rečenici Johna Waynea „You never know“. Jer sve su najveće drame napisane upravo o tome zašto neko neće da se pomjeri. Taj divan naslov Goranove knjige „Kult margine“ pokriva čitav jedan period koji su činili, osim Žike Pavlovića i Aleksandar Aca Popović i Dušan Makavejev koji su sa komunizmom bili u klinču. Kako je istakao, ono što je Žika Pavlović uradio sa Džimijem Barkom iz filma „Kad budem mrtav i beo“, to sam ja učinio sa „Sjećaš li se Doli Bel?“. U pitanju je najšira traka, 35-milimetarski film koji je mogao da registruje oscilaciju duše kroz dijaloge, pogledima, ili nekom akcijom u kojoj neko gubi nevinost, a drugi strada od nasilja. U tom kolopletu se pleo novi svijet”, zaključio je reditelj.

Podsjetio je da filmovi u vrijeme socijalizma nisu mogli da budu snimani bez pomoći države, a da je on uspjevao upravo pomoću te vještine i potrebe žanra koji vodi na ulicu i spremnosti da se sve žrtvuje da bi film bio gotov i dovoljno uzvišen.

Na pitanje Gorana Gocića koje su ambicije čovjeka koji je dosad ostvario sve što „neko ne bi mogao ni za tri života“, Kusturica je priznao:

“Imam više ambicija, jedna od njih je da napišem novu knjigu pod radnim nazivom „Ja sam kriv“. Bio bi to roman i filmski scenario baziran na djelima „Idiot“ i „Zločin i kazna“ od Dostojevskog. Uvijek se sjetim njegove rečenice koja kaže: „Postoje ljudi koji ne čekaju čudo da bi povjerovali u Boga, nego prije toga veruju u Boga pa im se onda i dešavaju sama čuda”.

Na kraju je rekao da mu je jako drago što je Milorad Dodik pobijedio na izborima jer će se „samo tako nastaviti razvoj Andrićgrada u Višegradu“.