Piše: Senad AVDIĆ

PONEDJELJAK, 31. OKTOBAR

Oktobarski izbori koj su donijeli nekoliko ozbiljnih iznenađenja, uglavnom pojedinačnih, antisistemskih izbornih učesnika. Svakako najveći je uspjeh polučio Nebojša  Vukanović nekadašnji član Srpske demokratske stranke, dugogodišnji poslanik u Narodnoj Supštini Republike Srpske. On je neposredno pred izbore napustio SDS, odlučivši za samostalan nastup sa uskim krugom svojih političkih istomišljenika.

Kampanja im je bila skromna nenametljiva, medijski skoro nevidljiva, a izborni rezultat frapantno dobar. Vukanovićeva nezavisna lista osvojila je jedan mandat u državnom Parlamentu, te šest mjesta u Narodnoj skupštini RS. Osvojila je neuporedivo više glasova nego mnogo bogatije stranke, poput razvikanog Srpskog narodnog Saveza i njihovog lidera Nenada Nešića. Vukan, kako ga zovu u narodu, sam je osvojio samo dvostruko manje glasova od svoje nekadašnje stranke SDS-a koja je doživjela potop uprkos čvrstoj stranačkoj infrastrukturi i novcu kojim je raspolagao. Šta su glasači prepoznali kod Vukanovića?

Nebojša Vukanović

Reklo bi se, prije svega, ogromnu, fanatičnu političku strast  energiju koju duže vrijeme pokazuje u svom javnom djelovanju. Višegodišnjim aktivnim prisustvom u Narodnoj skupštini RS Vukanović se nametnuo kao svojevrstan narodni tribun, glas naroda, borac protiv autoritarnog, korumpiranog režima. On svoje stavove iznosi i brani energično i smjelo, ponekad na rubu incidenta. Pitanja koja postavlja su nezgodna, ali društveno relevantna. Dobar je, vješt, sugestivan i srčan govornik, hercegovački energičan, tvrdoglav i pravdoljubiv, što ga izdvaja od ostatka sklerotične opozicione scene u RS. Ima i prepoznatljiv nacionalni naboj pa ga protivnici ne mogu optuživati za manjak patriotizma. Sve su to očito prepoznali i nagradili njegov brojni gasači širom RS.

U Federaciji BH se izdvaja rezultat Zlatka Miletića koji je ,također, sa skromnom, no- budget, kampanjom i bez ozbiljne infrastrukture uspio osvojiti mandat u državnom Parlamentu. Nakon što je napustio Komšićev DF Miletiću nije davano mnogo izgleda u samostalnoj političkoj karijeri. Pred same izbore formirao je sa još jednim prebjegom iz DF-a Damirom Marjanovićem pokret Za Nove generacije po mnogo čemu autsajdersku pojavu na političkoj sceni BH. Višegodišnjim djelovanjem kroz Dom naroda Parlamenta BiH, Zlatko Mletić se javnosti predstavio kao marljiv, angažiran i odgovoran zastupnik koji svojim trudom, političkom borbom nastoji opravdati svaki dinar plate koju dobija. On je kao bivši policajac sa istančanim osjećajem za zakon i pravdu   potvrđeni borac protiv protiv endemskog kriminala, korupcije. Medijima je bio susretljv i atraktivan sugovornik, te je kroz svoje uvjerljive medijske nastupe sticao povjerenje javnosti.

Nebojša Vukanović i Zlatko Miletić po svemu su različiti profili ličnosti političara, osim po tome što istinski vjeruju u ono što rade i za što se zalažu na političkoj sceni. Njihov izborni uspjeh pokazao je da građani znaju prepoznati i honorirati takve osobe i ohrabriti njihovu borbu. Taj uspjeh može biti snažno ohrabrenje za mnoge građane koji su rezervirani, pasivni i smatraju da je uzaludno braniti vrijednosti kakve su poštenje, vjerodostojnost i posvećenost.

UTORAK, 1. NOVEMBAR

Koliki je utjecaj medija na političko raspoloženje birača, da li se taj utjecaj precjenjuje, ili potcjenjuje? To su pitanja koja se često postavljaju uoči i nakon izbora u nekoj zemlji. Jedna agencija za istraživanje javnog mnijenja u Srbiji nakon posljednjih izbora utvrdila je da su gledatelji televizijskih stanica koje kontrolira Vučićev režim mnogo više glasali za vladajuću SNS, nego građani koj se informiraju putem dvije neovisne televiziji Nova i N1. Kod publika ove dvije televizije opozicija je dobila dvostruko više glasova od vladajuće strukture.

Slično istraživanje javnog mnijenja je uoči proteklih izbora provedeno u Republici Srpskoj i rezultati su gotovo podudarni. Gledatelji javnog televizijskog servisa RTRS-a, te Alternativne televizije u vlasništvu Milorada Dodika masovno su se deklarirali kao glasači SNSD-a, dok je publika bijeljinske BN TV ubjedljivo birala opozicione kandidate.

Autoritarni lideri, a i Aleksandar Vučić i Milorad Dodik spadaju među takve, jako dobro znaju koliko je za održanje njhove vlasti značajna kontrola medija, osobito onih elektronskih. Nijedna telelvizija u Srbiji koja ne podržava režim nije dobila nacionalnu koncesiju na nedavnom konkursu.

Milorad Dodik na "svojoj" televiziji

Milorad Dodik je ovih dana otkrio da je od Vlade RS zatražio donošenje dva zakona koja će se odnositi na sprječavanje širenja lažnih vijest te izmjene Krivičnog zakona kojim bi se kleveta tretirala i kažnjavala kao krivično djelo. Svoje incijative obrazložio je najavom da se njima zakonodavstvo u ovoj oblasti želi ujednačiti sa evropskim konvencijama.

Podsjetimo, prije dvadesetak godina u domaćem zakonodavstvu kleveta je dekriminalizirana i tretirana je kao prekršaj i presuđivana u građanskim parnicama. Iako se ta promjena u to vrijeme doživljavala i tumačila kao veliki korak i napredak u slobodi medija, višegodišnja praksa je pokazala da je takvo rješenje masovno i često zloupotrijebljeno na štetu medija i novinara. Nereformirano pravosuđe, pod snažnim utjecajem političkih, ekonomskih i kriminalnih centara moći izricanjem drakonskih finansijskih kazni dovelo je do nestanka brojnih medija. Nastala je poplava takozvanh SLAPP tužbi sračunatih na strateško sprječavanje medija na učestvovanje u javnom prostoru.

Pojednostavljeno kazano, ako dođe do promjene Krivičnog zakona po Dodikovim instrukcijama, novinari koj budu tuženi za klevetu više veće plaćati visoke novčane kazne, nego će završavati u zatvorima. Teško bi se moglo reći da se ovakvim zakonskim izmjenama predsjednik RS želi uskladiti sa evropskim standardima. Prije se radi o tome da se želi približiti autokratskim režimima, poput Erdoganovog u Turskoj, Putinovog u Rusiji, Orbanovog u Mađarskoj koji guše slobode novinara i medija.

Postoje mnoge druge oblasti u ekonomiji, pravosuđu... koje vape da se usklade sa evropskim konvencijama, ali to Dodika ne obavezuje ni na šta. On se nije do sada proslavio ni svojom proevropskom politikom, niti kao ljubitelj medijskih sloboda, pa od njegovih izmjena zakona novinari u RS sa pravim razlogom strepe.

SRIJEDA, 2. NOVEMBAR

Današnje obraćanje ambasadora u UN-a Svena Alkalaja pred Vijećem sigurnosti UN-a prije, tokom i nakon tog nastupa pratile su neizvjesnost, konfuzija, na kraju zajapurena polemičnost. Tokom dana nije bilo sigurno da li će Alakalaj uopće govoriti jer je iste ambicije imala Bisera Turković, šefica BH diplomacije. Kako su tvrdili mediji, njoj se nije dopalo to što će Alkalaj u svom govoru navodno zastupati stavove Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH. Čije bi stavove prenosila Turkovićka to nećemo saznati jer joj nije dozvoljen nastup u UN-u. Protokol Vjeća sigurnosti ne dopušta govore putem video-linka.

No, prava gužva je uslijedila poslije Alkalajevog nastupa. On je fokus svoje kritike usmjerio na visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta i njegovo nametanje izmjena Izbornog zakona, 2. oktobra, neposredno poslije završetka glasanja. Prema Alkalajevom govoru posebno je kritičan bio ambasador Hrvatske u UN-u Ivan Šimunović. On je odbacio tvrdnje da je Schmidt izmjene Izbornog zakona nametnuo u saradnji sa vlastima Hrvatske, čime se inače već nedjeljama hvališe hrvatski premijer Andrej Plenković. Ambasador Šimunović je vrstan i ugledan pravni ekspert pa bi bilo korisno da je podsjetio da li još negdje u svijetu postoji primjer promjene Izbornog zakona na način na koji je to učinio Schmidt u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj se, recimo, Izborni zakon ne može mijenjati u godini održavanja izbora. Također je nepoznato da se igdje u svijetu jedna zemlja tako otvoreno i agresivno uplitala u izborno zakonodavstvo druge države, kao što je učinila Hrvatska u BiH.

Osude Alkalajevog govora ubrzo su počele stizati iz Bosne  Hercegovine. Jedna od najtežih optužbi odnosila se na to što je Alkalajev govor podržao ruski amasador u UN-u. To je bio povod da Alkalaja napadne Josip Brkić, zamjenik ministrice vanjskih poslova BiH. Prema njegovim rječima, Alkalaj je u svom govoru „svrstao uz Ruse“,  što je Brkić nazvao sramotom.

Sven Alkalaj u UN

Ako je nešto sramota glede odnosa BiH zvaničnika prema Rusiji, to je činjenica da dvojica lidera vodećih stranaka, Dragan Čović i Milorad Dodik, još uvijek osam mjesec nakon agresije na Ukrajinu, nisu nedvosmisleno osudili agresorsku politiku Rusije. Dapače. Milorad Dodik je tu agresiju od početka otvoreno podržao, a Dragan Čović se niti nakon osam mjeseci nije glede tog zločina izravno izjasnio. U dva navrata Čović je u Domu naroda PSBiH zajedno sa Dodikovim zastupnicima odbacio poslanička nastojanja drugih zastupnika da se energično osudi Rusija zbog agresije na Ukrajinu. Prema mišljenju i javnom govoru doministra Josipa Brkića, neprihvatljivo je kada Alkalaja podrži ambasador Rusije, a potpuno je u redu kada ključni političari u BiH uključujući njegovog stranačkog šefa Čovća nemaju stav o ruskoj agresiji. Zanimljivo nije doministru zasmetalo ni kada je njegova nominalna šefica Bisera Turković nekoliko nedjelja prije kobnog 24. februara pozvala svog ruskog kolegu Sergeja Lavrova da slobodno razvija svoje diplomatske i obavještajne operacije po BiH!

Alkalajev govor, odnosno  Komšićeve poruke djelimično je podržao naravno zbog svojh razloga i Dodik. Što je također od strane dužnosnika HDZ-a ocijenjeno kao sumnjva rabota. Štiteći Schmidta od Komšićevih napada zaboravlja lider HDZ-a da upravo šef SNSD-a  ne priznaje visokog predstavnka od njegovog dolaska u BiH. Nijednom do sada HDZ BiH i Čović nisu zbog toga kritizirali Dodika..

Govor Svena Alkalaja u Vijeću sigurnosti UN-a možda nije bio najsretnije dplomatski sročen, vjerovatno je trebao biti delikatniji, umjereniji, izbalansiraniji. Uz sve te manjkavosti, međutim mu se ne može osporiti iskrena zabrinutost za sudbinu zemlje koju predstavlja u najvišem međunarodnom  forumu. Za njegove kritičare to se ne baš i ne može reći.

ČETVRTAK, 3. NOVEMBAR

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović ponovo je danas u posjeti Bosni i Hercegovini. Stigao je na Kupres na proslavu godišnjice oslobađanja te općine. U svom govoru podsjetio je kako su prije 28 godina pripadnici Armije BiH i hrvatskih postrojbi, uspješno sarađivali i zapitao šta se u međuvremenu desilo, zbog čega su odnosi Sarajeva i Zagreba danas na tako niskoj razini.

Postoji više odgovora na to Milanovićevo pitanje, a jedan od njih mogao se vidjeti neposredno na Kupresu. Riječ je o odnosu Hrvatske i njenog predsjednika prema ratnim zločinima i zločincima. Na svečanosti na Kupresu prisutnima se obratio Tihomir Blaškić, pravomoćno osuđeni ratni zločinac koji je odležao 9 godina robije zbog zapovjedne uloge u pokolju nad 120 bošnjačkih civila u selu Ahmići. Iako se general Blaškić nakon izlaska na slobodu izvinio porodicama žrtava masakra, i ponio se časnije nego mnogi drugi osuđenici za ratne zločine, svako njegovo javno pojavljivanje izaziva teške emocije kod ljudi koji su preživjeli taj užas i izgubili najmilije u tom masakru. Kao što, na primjer, svaki javni nastup generala Veselina Šljivančanina, još jednog osuđenog ratnog zločinca, teško vrijeđa i onespokojava osjećaje preživjelih u paklu Vukovara.

Stvara se zahvaljujući svim stranama u ratu morbidna percepcija  da neko ko je odslužio zatvorsku kaznu za ratne zločine, samim činom izlaska na slobodu prestaje biti ratni zločinac.

Zoran Milanović na Kupresu

Da ovakav odnos prema ratnim zločinima ima svoj dugačak kontinutet i istoriju svjedoči jedan događaj sa pregovora u Daytonu od prije tačno 27 godina. Tokom trajanja mirovnih pregovora Tužiteljstvo u Haagu je podiglo optužnicu protiv generala Tihomira Blaškića. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je nakratko napustio pregovore i vratio se u Hrvatsku, istog je dana Blaškića postavio za generalnog inspektora Hrvatske vojske.

Ta je vijest zaprepastila američke diplomate u Daytonu. Jedan od njih Richard Holbrooke je ljutito pitao člana hrvatske delegacije da li je predsjednik uopće Tuđman normalan kada imenuje optuženika za ratne zločine na tako visoku poziciju u vojsci. Ovaj mu je najtiše što je mogao odgovorio da hrvatski poglavar i nije baš najnormalniji.

Zoran Milanović i u vrijeme dok je bio premijer Hrvatske nije krio svoje poštovanje prema liku i djelu Franje Tuđmana. Nakon izbora za predsjednka Milanovićevo poštovanje glede Tuđmana je preraslo u divljenje. Nije stoga uopće izlišno, niti pogrešno ponoviti Holbrookeovo pitanje: da li je predsjednik Hrvatske sav svoj ako u misije pomirenja vodi sa sobom osuđenog ratnog zločinca i pri tom se čudi što su rezultati „pomirenja“ tako skromni, pa i kontraproduktivni?!

PETAK, 4. NOVEMBAR

U vezi sa nametnutim odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta te reakcijama na njih izjasnila se  Islamska zajednica BiH. U svom saopćenju njen vrh je apelirao na “aktere političkog i društvenog žvota da se suzdrže od komentarisanja nametnutih odluka visokog predstavnika te da sačekaju odluku Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine.“

Potom u saopćenju Rijaset IZ-e podučava političare šta trebaju radti čime se trebaju baviti. „Političari se trebaju fokusirati na formiranje vlasti te provođenje politike koja će ubrzati evroatlanske intregracije... Političari, poručuju im iz Rijaseta “se trebaju  uhvatiti u koštac sa nadolazećom ekonomskom krizom, korupcijom iseljavanjem i drugim životnm problemima građana“.

Rijaset je u svom saopćenju upozorio i međunarodnu zajednicu da se ne bi trebali uplitati kao arbitri u odnosu na Ustav BiH kao dio međunarodnog ugovora.

Na kraju saopćenja u kojem su isporučene želje i zadaci domaćim  stranim akterima Rijaset saopćava/ograđuje da se ovim javnim obraćanjem „nema namjeru na bilo koji način uplitati u političku sferu, nego samo upozorava na neodgovorne politike koje mogu ugroziti budućnost građana“.

Uprravna zgrada Rijaseta IZ u BiH

Dakle, Rijset IZ smatra da se time što neke politike naziva neodgovornim, što političarima daje upute na šta se trebaju fokusirati, ne upliće u političku sferu. To što od političara zahtijeva da se ne upuštaju u komentiranje odluka visokog predstavnika jeste otvoreno zalaganje za, sužavanje i ograničavanje prostora za javnu debatu. Ni to u Rjasetu ne smatraju uplitanjem u politiku. Ni direktne poruke tokom izborne kampanje kojima su čelnici IZ navijali za jednu stranku i njenog predsjednika, ne smatra se uplitanjem u političke prilike.

Niko, naravno, nema pravo osporiti potrebu Islamske zajednice ili bilo koje druge vjerske zajednice da se javno obraćaju i iznose sve stavove o važnim političkim i društvenim pojavama i problemima. Sve je to sastavni dio demokratskih procesa i kulture. Ali, vjerske zajednice, u ovom slulčaju Islamska zajednica moraju voditi računa o tome da je Ustav BiH definirao BiH kao sekularnu državu u kojoj su vjera i politika odvojeni. Ta se granica vrlo često prelazi, što je nedopustivo i na šta je neophodno neprestano upozoravati.

SUBOTA, 5. NOVEMBAR

Hrvatski pisac, novinar i filmski scenarist Ante Tomić gostovao je na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu i podijelio bezbroj intervjua tamošnjim medijima. Tomić je godinama jedan od omiljenih pisaca širom nekadašnje države, posebno u Srbiji u kojoj je bezmalo domaći pisac. U Beogradu mu se štampaju i enormno mnogo prodaju i čitaju knjige, filmovi za koje je pisao senarije poput „Karaule“ i „Ustava Republike Hrvatske“ u režiji Rajka Grlića, bili su kino-hitovi. Nakon pokojnog Igora Mandića, Tomić je zacijelo Hrvat, ne samo među kulturnjacima, kojeg se najviše cijeni i poštuje u Srbiji.

U svojim intervjuima medijima u Srbiji Ante Tomić je uzgredno pominjao neprijatnosti koje je imao prilikom ulaska u Srbiju. U današnjoj kolumni u Jutarnjem listu on detaljno opričava zlostavljanje koje je u tri navrata u kratkom vremenskom intervalu dožvio na graničnom prelazu u Srbiji gdje su ga satima držali i provjeravali.

Tomić je proteklih godina imao ozbiljnih problema u rodnoj Hrvatskoj, na odvratan način je napadnut u Splitu, gdje živi,  kada mu je prije nekoliko godina neki domoljubni huligan izručio kofu fekalija na glavu dok je sjedio u kafani. U Hrvatskoj Tomića šikaniraju i prozivaju zbog toga što smatraju da nije Hrvat, srpski carinici ga maltretiraju zato što jeste Hrvat. Od uglednog beogradskog novinara Teofila Pančića saznali smo i to da Tomić nije bio jedini hrvatski pisac koji je u posljednje vrijeme imao problema sa srpskim graničarima.

Ante Tomić

U Berlinu je prije dva dana održan sastanak lidera Zapadnog Balkana na kojem su prisustvovali premijeri šest država obuhvaćenih takozvanim Berlinskim procesom. Domaćin,  njemački kancelar Olaf Sholz, za najveći uspjeh ovog skupa proglasio je to što su svi premjeri potpisali da građani država Balkana mogu putovati u susjedne zemlje samo sa ličnom kartom. Ana Brnabić koja je predstavljala Srbiju potpisala je taj sporazum, ali sa dosta rezervi i podozrenja. Rekla je da se mnogi slični sporazumi ne poštuju, pa možda neće ni taj berlinski o prelasku granica.

Prije 30-ak godina pisci i općenito umjetnici bili su prvi koji su probili željeznu zavjesu koja je dijelila bivše jugoslovenske republike, prije svega Hrvatsku i Srbiju. To što upravo na njima danas graničari u Srbiji treniraju strogoću nosi opaku i tešku poruku. Treba se prisjetiti ljetošnjih optužbi Aleksandra Vučića upućenih onim svojim sunarodnjacima koji ljetuju u Hrvatskoj. Valja podsjetiti i na izjavu Ane Brnabić da ne želi više posjećivati svoju porodičnu kuću na jednom dalmatinskom otoku.

Srbija je zemlja koja je nositelj ideje i projekta otvorenog Balkana. Kako se uopće odnos državnih službenika prema nekim od najvećih pisaca u regionu uklapa u taj projekat bilo bi zanimljivo da neko u Beogradu objasni.

NEDJELJA, 6. NOVEMBAR

Ko god iole sustavnije prati pregovore koje mjesecima i godinama uz strane posrednike vode vlasti Srbije i Kosova, mogao je predvidjeti da priča oko registarskih tablica nikako nije samo tehničko, marginalno, nego je i statusno pitanje. Utoliko su bila promašene reakcije koje su relativizirajući problem tablica odmahivali rukom uz poruku da se nikada nijedan rat nije vodio zbog tablica, pa neće ni na Kosovu. Tačno je da su posljednjih nekoliko godina Priština i Beograd načinili kompromise oko mnogo krupnijih elemenata državnosti Kosova nego što su tablice. Takvo je bilo integrisanje policijskih snaga, graničnih prelaza, uspostavljanje jedinstvenog pravosuđa i tako dalje. No, saobraćajne tablice su kamen na kojem se spotaknuo pregovarački proces i koji je prozveo ozbiljne tenzije i političko sigurnosne turbulencije na Kosovu koje su eskalirale ovog vikenda.

Govoreći ovih dana o problemu tablica srbijanska premijerka Ana Brnabić je napravila paralelu sa istim problemom kojeg je imala Bosna i Hercegovina. Kazala je kako su nakon brojnih prepirki  i neslaganja bosanskohercegovački lideri sjeli, napravili kompromis i dogovorili se o izgledu tablica. To, zvuči lijepo, ali nema veze sa istinom. Izgled jedinstvenih bh. tablica, kao i pasoša i koječega drugoga zajedničkog, nametnuo je Ured visokog predstavnika, a na direktnoj implementaciji bio angažiran drugi čovjek OHR-a, američki general Jacques Paul Klein. Da se čekalo da lokalni političari nađu kompromis, kako tvrdi Ana Brnabić, BiH bi imala tablice, onakve kakav njena himna ima tekst, dakle nikakav!

Bez obzira koliko događaji u posljednjih nekoliko dana kojima su tablice tek povod, bili neopredvidivi i činili se  neobjašnjivim, oni ipak imaju svoju prepoznatljivu unutarnju logiku i zabrinjavajuću dinamiku.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedjeljama upozorava građane da ih čekaju najteži mjseci nedjelje i dani u političkom, ekonomskom, energetskom i humanitarnom pogledu. Jedan je beogradski politički analitičar ovih dana podsjetio da je predizborna kampanja Vučića i njegove stranke vođena uz obećanja mira i stabilnosti. Primijetio je da i jedno i drugo nisu nikada bili više dovedeni u pitanje kao nakon njihove izborne pobjede. Stabilnost je ugrožena galopirajućom inflacijom, a mir posljednjim dešavanjima na Kosovu.

Podizanje borbene gotovost vojske, najavljivanje opće mobilizacije što je u nekoliko navrata nagovijestio novi minstar odbrane Miloš Vučević, virtuelni rat protiv neidentificiranh letećih objekata, sve to ne uznemirava samo građane Srbije i Kosova, nego cijelog regiona.

Uslijedilo je tokom vikenda povlačenje srpske policije iz koliko-toliko jedinstvenog MUP-a, a potom i napuštanje sudija, srpskih ministara i zastupnika u Parlamentu Kosova. Ni sa jedne strane, uključujući  međunarodnu zajednicu ne šalju se signali da bi moglo doći do smirivanja napetosti, i hlađenja uzavrele  retorike.

Na žalost, sve smo to već vidjeli i svega ovoga smo bili svjedoci tokom krvavog raspada bivše zajedničke države. Poznato nam je da niti jedan konflikt kojeg su pratila napuštanja parlamenta, postavljanje barikada, zveckanje oružjem na mitinzima nije prošao bez prolijevanja krvi i masovnog stradanja naroda. Da li je prisustvo robusnh stranih vojnih snaga na Kosovu dovoljna garancija da se to neće ponoviti? Bilo bi dobro da to nijedna strana na Kosovu i u Srbiji ni ne pokušava testirati.