Piše: Hajrudin SOMUN (Oslobođenje)

Prošlog utorka je u Ujedinjenim nacijama i u mnogim prijestonicama svijeta, pa i u Sarajevu, obilježen Dan solidarnosti s palestinskim narodom, na poziv koji je 1977. Generalna skupština UN-a uputila međunarodnoj zajednici da na razne načine tog datuma svake godine podsjeti na 29. novembar 1947. kada je u sjedištu svjetske organizacije - po značaju za prilike poslije Drugog svjetskog rata i za mir ili nemir na Srednjem istoku - usvojena jedna od najznačajnijih i najdalekosežnijih rezolucija.

Glasanje o kršenju ljudskih prava u Iranu

Ta rezolucija broj 181 i do danas je ostala poznata kao odluka UN-a o podjeli historijske, a do tada britanske mandatne Palestine na ‘’jevrejsku’’ i ‘’arapsku’’ državu. S tim da najsvetiji svjetski grad Jerusalim postane zasebna pravna cjelina (“corpus separatum”) pod međunarodnom ingerencijom. Kao porazan ishod rata koji je 1948. povelo pet tadašnjih arapskih država koje nisu prihvatile tu rezoluciju, na teritorijama Palestine postala je država Izrael, a za Palestince koji su u međuvremenu izrasli u zaseban etnički, kulturni i politički arapski narod, i poslije gotovo sedam i po decenija ostaje pitanje kad će imati svoju punopravnu međunarodno priznatu državu. Palestinski pokret pod vođstvom PLO Palestinskog nacionalnog vijeća usvojio je 1988. deklaraciju o nezavisnosti, da bi je tek poslije četvrt vijeka Generalna skupština prihvatila kao nestalnu članicu Ujedinjenih nacija, u statusu kakav ima Vatikan.

Bio je to onaj 29. novembar 2012. kada je 138 članica UN-a glasalo za prijem Palestine kao države posmatrača, devet je bilo protiv, a među 41 uzdržane bila je i Bosna i Hercegovina. Uoči tog datuma palestinski predsjednik Mahmud Abas došao je u Sarajevo, ali je u pomirljivom tonu rekao i meni da razumije podijeljeno političko stanje u našoj državi i da zato ne očekuje njeno drukčije držanje ni pri glasanju o palestinskom članstvu u UN-u. Što se tiče uzdržanosti BiH u Ujedinjenim nacijama, još se ništa ne mijenja ni krajem 2022. godine. Vidjelo se to i prilikom glasanja o kršenju ljudskih prava u Iranu.

Ovih dana sam se naslušao i načitao veleljepnih izraza solidarnosti s palestinskim narodom, od sjedišta UN-a do Sarajeva. I lijepih gesta kao što je osvjetljavanje sarajevske Vijećnice i Starog mosta u Mostaru u boje palestinske države. U UN Houseu u Sarajevu najsažetije je kazao ambasador Palestine Razak Namura da “nisu dovoljne samo riječi, moraju postojati prave aktivnosti”. I on je, međutim, te aktivnosti usmjerio u pravcu kojim će teško Palestinci ostvariti svoje snove. Rekao je: “Odgovornost je međunarodne zajednice da to provede, odnosno da obezbijedi sigurnost palestinskog naroda”. Međunarodna zajednica je predstavljena u UN-u, a evo što je, nakon desetina rezolucija Savjeta sigurnosti i Generalne skupštine kojima se osuđivao Izrael zbog okupacije palestinskih teritorija, naredbi o povlačenju izraelske vojske s teritorija okupiranih 1967. i zabrane širenja jevrejskih naselja na tim teritorijama, urađeno ovog 29. novembra: u sjedištu UN-a u New Yorku priređena je izložba palestinske mode i umjetnosti. A na to što je predsjednik Generalne skupštine UN-a Peter Thompson tokom sastanka o temi Palestine oko vrata nosio palestinski šal, protestovao je izraelski ambasador Danny Danon rekavši kako to predstavlja “jasan dokaz da u UN-u postoje predrasude prema Izraelu”. Danon je, uostalom, rezoluciju UN-a o Danu solidarnosti s palestinskim narodom 2018. nazvao “ruglom, sprdnjom”.

Pozivanje na međunarodnu zajednicu upravo danas, na kraju 2022, uzaludno je ne samo zbog iskustva proteklih decenija nego zato što se sav svijet zabrinuo u šta se može izroditi rat u Ukrajni. Za Palestince nailaze posebno teški dani i godine nakon povratka Benjamina Netanyahua na čelo izraelske vlade u kojoj će, izgleda, glavne poluge sigurnosti zemlje i kontrole nad okupiranim teritorijama prepustiti Ben-Gviru, gorem od najgoreg, što je proteklih dvadesetak godina on sam radio kako bi spriječio ostvarenje palestinskog sna o svojoj državi i njenom punom međunarodnom priznanju. Bidenova administracija je priznala Trumpov takozvani Abrahamski sporazum normalizacije odnosa arapskih zemalja sa Izraelom, koja će se nastaviti i pod takvom Netanyahuovom vladom. Šta onda ostaje Palestincima? Ostaju im Arapi koji će i dalje deklarativno podržavati palestinska prava, a javno kao zalivski šeikati, ili potajno, kao što čine Saudijci, priznavati Izrael onakvim kakav je danas, što znači kao okupatorsku državu. Tako su učinili na samitu u Alžiru početkom novembra kada su samo ponovili podršku Palestincima i tražili da se radi na prijemu Palestine u punopravno članstvo UN-a.

Sudbina Palestinaca

Danas se ograničavam samo na aspekt statusa Palestine u UN-u, pošto je i povod Dan solidarnosti, ali mi ostaje neslaganje kako sam na ovim istim stranicama već isticao da se ovlaš i olako pravi poređenje između stanja u kojem se nalaze Palestinci i onoga što bi se moglo dogoditi Bošnjacima u Bosni i Hercegovini ako stvari krenu nagore, ili kako to planira Milorad Dodik sa svojim mentorom iz Kremlja. Mogle bi se naći neke karakteristike zajedničke za geopolitički položaj Bosne i Hercegovine i Palestine, istina je, ali ne ići dotle da Bošnjake može stići sudbina Palestinaca (uzgred i Kurda). Tako se na obilježavanju Dana solidarnosti u predstavništvu UN-a u Sarajevu moglo čuti kako i bivši šef diplomatije BiH Zlatko Lagumdžija, koji dobro poznaje Palestince, a bio je i posmatrač na jednim njihovim izborima, kaže, konotirajući na “tiho kao i bučno igranje na kartu podjele bosanskohercegovačke države i društva”, da to “u konačnici može biti samo u službi onih koji žele na svojevrsnoj palestinizaciji Bošnjaka pokazivati da bosanski muslimani nemaju državotvorni i evropski kapacitet civilnog društva ljudskih prava, pa ih zato treba držati raseljene po svijetu kao Palestince bez države”.

Opet, dakle, medijima povod s takve visine da pišu kako ”Bošnjake neko želi ostaviti bez države kao Palestince”, kad Bosna i Hercegovina, da ništa drugo, jeste od maja 1992. punopravna članica UN-a.