Piše: Davor GJENERO (Al Jazeera)

Već je neko vrijeme bilo jasno da se sprema zaoštravanje krize na Balkanu. Temeljna Putinova strategija već je dugo pokušaj rastakanja jedinstva Europske unije. Totalitarnim vladarima, koji svoju nekontroliranu vlast zasnivaju na represiji, nepostojanju ograničenja koja proizilaze iz načela vladavine prava, parlamentarizma i demokratske kulture, ali i slobodnih medija i snage autonomnoga civilnog društva, ništa toliko ne smeta kao europska integracija, koja se, kao mirovni pokret, zasniva upravo na ovim principima.

Iako već godinama financira radikalske stranke diljem Europe, kojima je cilj rastakanje demokratskih poredaka, ali prije svega demokratske političke kulture, stvarnih rezultata njegovih ilegalnih operacija zapravo nema. Za njega su sve te Marine Le Pen, svi ti Salviniji, Berlusconiji, sva ta društva okupljena u austrijskoj Slobodarskoj stranci ili njemačkim AfD-u ili Linkeu, zapravo veliko razočaranje, velika promašena investicija.

Mnogi u Europi pogrešno su poistovjećivali Jaroslawa Kaczynskog i njegovu stranku PiS (Pravo i pravda) s besprizornim europskim klatežom Putinovih satelita, a Poljsku s Mađarskom koja je u prethodnim godinama doživjela veliku demokratsku regresiju. Ono što Poljsku odvaja od ovog skupa nije samo to što PiS nikad nije bio na ruskom platnom spisku, nego, prije svega, to što ta stranka može imati „deficite” kad je riječ o odnosu prema vladavini prava, ali djeluje u okvirima izrazito snažnoga građanskog društva.

To nije slučajno, jer je poljska demokratska tranzicija pokrenuta iz sfere civilnoga društva (nezavisni sindikat „Solidarnošć” bio je matica okupljanja građanskih inicijativa), a koliko je snažno poljsko građansko društvo Europa je mogla impresionirano promatrati kad je počela agresija na Ukrajinu i kad se poljsko društvo znatno efikasnije nego država suočilo s valom izbjeglica iz napadnute Ukrajine i pokazalo poštovanja vrijednu empatiju. Što god se u događalo u poljskoj političkoj areni, to je demokratska država, usidrena među europskim demokracijama upravo snagom svoga građanskog društva.

Evropske pukotine na istočnom rubu

Ako je Europa nakon Putinove agresije, u hibridnom ratu koji on vodi protiv nje, ostala uglavnom jedinstvena, ali je do jučer sumnjičena Poljska postala, uz baltičke republike i Finsku, primjerom dobrih politika zaštite pred totalitarnim poretkom, gdje su europske pukotine? One su prije svega na njenom istočnom rubu.

Mađarska se pokazala europskim mekim trbuhom, a vladavina Viktora Orbana, kojeg se još do jučer možda moglo tretirati kao, prije svega, efikasnog upravljača, sad postaje strateški europski problem. Uočljivo je kako je ključni europski geopolitički projekt Vladimira Putina, Sjeverni tok 2, koji je imao jedan jedini smisao –  potpunu izolaciju Ukrajine iz energetskih tokova – neslavno propao, ali se vidi i to da je projekt koji je bio relativno marginalan, namijenjen „istočnom krilu”, počeo dobro funkcionirati i predstavlja poveznicu prema ključnom europskom mekom trbuhu, a usput služi i za držanje u neupitnoj pokornosti veliku napuklinu izvan ruba Unije, autoritarni režim Aleksandra Vučića.

Sve ono što što u Poljskoj Putin nije postigao, ostvareno je u Mađarskoj, a pogotovo u Srbiji. Parlamentarna je opozicija decimirana, neovisni mediji nisu dovoljno snažni da bi ih se moglo smatrati „kontrolnom vlašću”, građansko društvo je rastočeno i bez energije. Mađarska sve teže uspostavlja bilo kakav dijalog unutar Europskog vijeća, mađarski zastupnici koji predstavljaju vladajuću stranku potisnuti su iz mainstream skupine Europske pučke stranke i marginalizirani, ali, koristeći se mehanizmima konsenzualnog odlučivanja Mađarska otežava donošenje europskih odluka neugodnih za Putinov režim. Nagrada stiže „Turskim tokom” i „Družbom”, Gazpromovim plinovodom i naftovodom koji za mađarske rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj i dalje (paradoksalno, preko Ukrajine) dostavlja rusku jeftiniju nekvalitetnu naftu. Koliko je značenje ove veze govori i to što autoritarni vladar u Srbiji, nakon embarga na dostavu ruske nafte infrastrukturom JANAF-a u Hrvatskoj, najavljuje gradnju novog naftovoda koji bi Srbiju povezao na „Družbu”.

Globalna, dakle, euroatlantska politika razumije značenje kriza na europskom rubu u današnjem političkom kontekstu. Otud i činjenica da je od početka mandata aktualne demokratske administracije u SAD uložen velik trud u konsolidaciju odnosa na Balkanu. Unatoč svim blokadama, Sjeverna je Makedonija ušla u NATO i ima kandidatski status u EU, kao i Albanija (koju su Putinovi poslušnici željeli izdvojiti u poseban paket, a Sjevernu Makedoniju ostaviti na čekanju, na milost i nemilost).

Opasnosti koje Uniji nosi nestabilnost na Kosovu

Iako se uključenima u procese u Bosni i Hercegovini čini da je za tu državu učinjeno premalo, napredak nije moguće negirati. Unatoč svim problemima i opstrukcijama, izbori su uspješno provedeni, a daleko je važnije to da izgleda kako je na pomolu formiranje vlasti, a da je ustavnim i zakonskim intervencijama visokog predstavnika Christiana Schmidta ograničen manevarski prostor za buduće blokade političkih institucija.

Najmanji je napredak napravljen na Kosovu, ali dobar Ishingerov plan je oživljen. Europska unija svjesna je opasnosti koje nestabilnost na Kosovu nosi cijeloj Europskoj uniji i kako je potencijalno zapaljiva regija Zapadnog Balkana, i zato su definirani relativno kratki rokovi u kojima bi Kosovo i Srbija trebali postići sporazum koji bi omogućio mirno usporedno funkcioniranje dviju država, makar i bez međusobnog priznanja, ali s otvorenom europskom perspektivom.

Europska unija još uvijek insistira na europskoj perspektivi Srbije, iako postaje sve jasnije da s Vučićevim autoritarnim režimom, s razorenim demokratskim institucijama, pokorenim medijima, bez autonomnog civilnog društva i pravosudnim sustavom koji nema ambicije biti u pravom smislu riječi neovisna grana vlasti, koja kontrolira egzekutivu i legislativu, te uz političku ambiciju vladara da se zatre svaki trag neovisnih institucija, za ovu državu nema realne europske perspektive.

Zarobljena javnost i društvo, kakvi su oni u Srbiji, ne mogu pojmiti ono što je kao poruku u svom pravorijeku o legitimnosti odluke o neovisnosti Kosova jasno poručio UN-ov Međunarodni sud u Haagu: načelo državnog suvereniteta u međunarodnom je pravu važno, ali od tog je prava „starije” pravo na zaštitu individualnih i kolektivnih ljudskih prava. Agresivnom vladavinom nad Kosovom, koja je došla do ruba genocida nad Albancima, Srbija je izgubila pravo na to da insistira na svom državnom suverenitetu na tom području, a stanovnici Kosova stekli su pravo na proglašenje neovisnosti, kako bi zaštitili svoja temeljna prava.

Neevropski stav administracija u Prištini i Beogradu

Pasivna agresija, koju smo jasno mogli vidjeti i kao Putinov stav prije početka totalne agresije na Ukrajinu, obilježava i Vučićev pristup prema Kosovu. Iako upravo on zvecka oružjem, on Srbiju predstavlja kao žrtvu, koristi se uslugama kriminalnih grupa koje pod terorom drže građane srpske nacionalnosti na sjeveru Kosova.

Kako jedan problem obično ne dolazi sam, na Kosovu se uspostavio i drugi, koji predstavlja administracija Albina Kurtija i njegova pokreta Samoopredjeljenje. Za razliku od bivših kosovskih administracija, koje su bile „suverenističke”, a vodili su ih ljudi koji su iznijeli obranu Kosova pred Miloševićevom agresijom, Kurti je Kosovarima ponudio liniju manjeg otpora – državnost pomoću integracije s Albanijom.

Kurtijev pravac nespojiv je s europskom tradicijom, ne samo zato što u kosovskom mirovnom aranžmanu jasno stoji da je integracija Kosova i Albanije neprihvatljiva. Europski mirovni poredak zasniva se na nepromjenjivosti granica, a koncept integracije Albanije i Kosova jednako je nakaradna ideja, kao što bi bila ona o pripajanju Austrije Njemačkoj. Austrija je povijesno i kulturno, ali i geopolitički, formirala posebnu državu/naciju, ali i kosovski nacionalni/državni identitet je poseban, unatoč jezičnoj i kulturnoj bliskosti s Albanijom (kakva je i austrijska s Njemačkom).

Neeuropski stav administracije u Prištini i one u Beogradu ipak se razlikuju. Vučić otvoreno prezire europske vrijednosti, Europsku uniju i njene mehanizme. Svoj prezir Vučić će javno pokazati kad mu popuste inhibicije, pa će reći: „a dolazite lepo, uzimajte dnevnice, naputujte se kako vam se hoće svi vi iz Evrope, svi vi sa Zapadnog Balkana, baljezgajte”.

Kurti to vjerojatno ne misli, ali očito ne razumije osnove europskih politika i euroatlantizma, pa valjda misli da je moguće biti dio europskoga i euroatlantskog miljea, a voditi politiku koja u pitanje dovodi načelo nepromjenjivosti granica. Budući da ne razumije Europu, ne razumije niti načela konsenzusa, a misli da ima veći manevarski prostor, nego što mu je stvarno na raspolaganju. Nije mu jasno da Kosovo može integrirati svoj sjeverni dio samo uz međunarodnu pomoć, nekim oblikom mirne reintegracije, i to nakon što međunarodna zajednica do kraja slomi Vučićeve kriminalne strukture u četiri sjeverne kosovske općine

Vučiću je jasno da je njegova politika došla do ruba. Europska unija odgađa povući konzekvence za njegovo djelovanje u korist Putinova režima, upravo zato što ne želi zatvoriti vrata Srbiji prema Uniji, s jedne strane, i zašto što ne želi oružani sukob Vučićevih i Kurtijevih sljedbenika na Kosovu.

Kurtijevoj politici nedostaje takta, jer je, kao što je rečeno, precijenila svoje potencijale, a Vučiću istječe vrijeme da u korist svojih pokrovitelja u Moskvi izazove kaos na Balkanu.

Najslabije tačke na Balkanu

Iako mnogi rado uspoređuju današnje stanje s onim iz 1990, kad je Miloševićev režim počeo otvorenu destabilizaciju Hrvatske takozvanom „balvan revolucijom”, kojoj silno sliči ono što se sada događa na sjeveru Kosova, medijski reljef u Srbiji, pak, vrlo je sličan onome kakav je bio te nesretne 1990, a tamošnja demokratska opozicija i građansko društvo danas su vjerojatno još slabiji nego što su bili u vrijeme kad je na snazi bila Miloševićeva komunistička diktatura, koja se pretvarala u nacionalističku.

Razlike su velike. JNA, nad kojim je već tada Milošević uglavnom imao kontrolu, bila je diljem bivše Jugoslavije, pa tako i u Hrvatskoj. Dakle, Milošević je imao u rezervi oružanu silu. Danas je na Kosovu, ali i u Bosni i Hercegovini, NATO koji neće mirno gledati proputinovsko izazivanje rata. Sjeverna Makedonija je u NATO-u, a ona je država koja je najbolje na Balkanu primijenila europska načela – načelo da umjesto diobe teritorija treba dijeliti vlast i političku moć. Nekome politički ekvilibrij u toj državi može izgledati krhak, ali uz europsku perspektivu, koju bi trebalo naglasiti i osnažiti, on može dobiti snažan dodatni ferment.

Najslabija točka na Balkanu, osim Kosova, trenutno je Crna Gora, koja nema legitimne parlamentarne većine niti legitimne izvršne vlasti, u kojoj su demokratske institucije građene od neovisnosti 2006. pa do kolovoza 2020, kad je uspostavljena minimalna politička većina pod utjecajem Rusije, Srbije, Srpske pravoslavne crkve i crnogorskih oligarha, Đukanovićeva administracija zalagala za političku integraciju ukupnoga političkog tijela Crne Gore, za konstitucionalizam i suverenost.

Sada Crna Gora ostaje bez Ustavnog suda, jedinu instituciju s izbornim legitimitetom, predsjednika Republike, pokušava se ograničiti ili smijeniti zakonskom intervencijom, iako je uloga predsjednika definirana Ustavom (dakle dvotrećinskom, a ne običnom parlamentarnom većinom), a manjinske su zajednice marginalizirane. Takva Crna Gora postaje i drugorazrednom članicom NATO-a, jer je već identificirana evazija povjerljivih informacija, koje Crna Gora dobiva kao članica savezništva, a u korist Srbije i Rusije.

Europska unija morat će donijeti brzu odluku, hoće li još uvijek držati otvorena vrata prema Srbiji ili je vrijeme da ju se, kao Putinova satelita, posve izolira. Kosovo bi se moralo vratiti suverenizmu i osvijestiti da je jedino oslanjanjem na europske i euroatlantske vrijednosti, umjerenom integrativnom politikom, dugoročno moguće osigurati afirmaciju kosovske državnosti. A u Crnoj Gori, radi regionalne sigurnosti, nužno je ojačati suverenističku, konstitucionalističku i proeuropsku politiku. Ne učini li se hitno sve navedeno, Putin bi mogao biti jako zadovoljan, a „brazda njegova utjecaja” na rubu Europe mogla bi se snažno produbiti.