Miroslav Ćiro Blažević, legendarni nogometni trener i bivši selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine preminuo je u 88. godini nakon duge borbe s rakom.

Bolest mu je prvi put dijagnosticirana 2011. godine, dvaput ju je pobijedio, ali treći puta nažalost nije uspio.

ŽIVOTNI PUT TRENERA SVIH TRENERA

Miroslav Blažević nogometnu karijeru započeo je 1954. godine u travničkom klubu Bratstvo, a godinu dana kasnije odlazi u Dinamo. 

Iste godine prelazi u Lokomotivu, a zatim seli u Sarajevo, gdje igra do 1958. godine. Iduća stanica je bila Rijeka gdje se zadržao do 1961. godine. Potom je igrao za Sion. Kako je, prema vlastitom priznanju, bio prosječan igrač nakon ozljede se okrenuo trenerskom poslu kojeg je započeo u niželigašu Veveyju iz kojeg je preselio na klupu Siona. Potom je vodio Lausanne, te nakratko i švicarsku reprezentaciju.

U Hrvatsku se vratio 1979. preuzevši Rijeku, a iduće godine je postao trener Dinama. Tim je preuzeo na 14. mjestu, a na kraju sezone "Modri" su bili peti. Iduće sezone je uslijedila "Dinamova eksplozija", a sve je kulminiralo nezaboravnim "plavim proljećem" 1982. kad je Dinamo predvođen Velimirom Zajecom, Zlatkom Kranjčarom, Markom Mlinarićem, Stjepanom Deverićem...protutnjao do naslova prvaka. Prvog nakon 24 godine čekanje. Godinu kasnije "plave" je vodio i do pehara pobjednika Kupa, posljednjeg Dinamova trofeja u bivšoj SFRJ.

Blažević je u prvom mandatu u Dinamu ostao do 1983. godine, vratio se potom 1986. i ostao do 1988., treći put je "Modre" vodio od 1992. do 1994., a posljednji put u sezoni 2002./2003. kada se oprostio naslovom prvaka.

Blažević je jedini trener koji je s Dinamom osvojio naslov prvaka i u bivšoj državi i u HNL-u, jedini je trener koji je osvojio Kup i u doba SFRJ i u samostalnoj Hrvatskoj. Maksimirsku je ekipu vodio u čak četiri različita mandata u tri različita desetljeća i osvojio tri naslova prvaka, dva Kupa i Superkup.

Iz Dinama je 1983. otišao u Grasshopper s kojim je osvojio naslov švicarskog prvaka, a 1986. preuzima Prištinu spasivši je od ispadanja u drugu ligu. Zatim se neuspješno vraća u Dinamo, nakon čega odlazi u francuski Nantes kojeg je vodio od 1988. do 1991. godine, a zatim je šest mjeseci trenirao PAOK.

Nakon osamostaljenja Hrvatske, Ćiro se vraća u hrvatski nogomet te postaje trener i predsjednik NK Croatie (Dinama) s kojom osvaja prvenstvo (1993) i Kup (1994). U ožujku preuzima hrvatsku reprezentaciju koju je vodio do jeseni 2000. godine.

Na klupi "Vatrenih" je vrhunac doživio 1998. u Francuskoj predvodivši nacionalnu vrstu do bronce, dok je dvije godine ranije na EP-u u Engleskoj Hrvatska ispala u četvrtfinalu.

Reprezentaciju je ukupno vodio 72 puta ostvarivši 33 pobjede, 24 remija i 15 poraza.

Nakon što je napustio hrvatsko kormilo, Blažević je prihvatio poziv iz Irana preuzevši tamošnju reprezentaciju. Nakon što se Iran nije uspio kvalificirati na Svjetsko prvenstvo 2002. (ispao je u play-offu od Irske), ponovo se vratio u Hrvatsku. Prvo u Osijek, a potom u Dinamo s kojim 2003. osvaja hrvatsko prvenstvo. Potom je vodio Muru i Varteks, a u lipnju 2005. postaje trener Hajduka.

U Splitu je počeo startao osvajanjem Superkupa protiv Rijeke. Međutim, uslijedio je europski debakl protiv Debrecena (porazi 0-3 u Mađarskoj i 0-5 na Poljudu), a nakon lošeg otvaranja u HNL-u, Ćiro je u rujnu napustio Poljud.

Koncem 2005. Blažević preuzima švicarski Neuchatel Xamax, ali ga nije uspio spasiti od ispadanja. Po povratku u Hrvatsku preuzeo je Zagreb, a u junu 2008. je postao izbornikom reprezentacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Ćiro i "Zmajevi" nisu se uspjeli plasirati na SP u Južnoj Africi. Zapeli su u play-offu od Portugala, a Blažević je potom podnio ostavku.

Iduća stanica bio je kineski Shanghai Shenhua s kojim je bio treći u prvenstvu, a  2010. postao je izbornik kineske U-23 reprezentacije. Nakon što je reprezentacija ostala bez plasmana na Olimpijske igre 2012. u Londonu podnio je ostavku.

Kratko vrijeme vodio je i iranskog prvoligaša Mes Kermana, te ponovo Zagreb. Početkom 2014., Ćiro je potpisao ugovor sa Slobodom napravivši još jedan podvig, vrativši tuzlanski klub u prvu ligu. Od ukupno 15 utakmica, Sloboda je pobijedila u 13.

Posljednji posao imao je u Zadru gdje je stigao u ljeto 2014. godine, ali je početkom 2015. napustio Stanove.