Službeni dokumenti NDH pokazuju da su vlasti ratnog zločinca Ante Pavelića četnike finansijski tretirale kao i ustaše.

Možda je i najpoznatija zajednička fotografija ustaša i četnika ona iz aprila 1942. nakon što su četnici i ustaše sklopili jedan od svojih sporazuma oko Banje Luke. Na slici se ističe Uroš Drenović, četnički vojvoda koji je u Drugi svjetski rat ušao kao rezervni oficir s činom poručnika. Prema izvorima iz knjige "Shadows on the Mountain" Marcie Kurapovne iz 2009, Drenović je isprva bio sa partizanima kao dio ustanka protiv okupacije, da bi se četnicima pridružio već krajem 1941, čim je saznao da je u njegovom kraju, a on je bio iz okolice Manjače, osnovan četnički odred.

Drenović se vrlo brzo istaknuo u četničkom pokretu, kao što je i za samo nekoliko mjeseci s predstavnicima NDH sklopio prvi u nizu sporazuma o zajedničkoj borbi protiv partizana. "Potpisati izjavljujem, da sam uvijek priznavao NDH, ali da sam otišao u šumu, da spasim goli život naroda u ovom kraju, kao i sebe, koje su neodgovorni elementi počeli nemilice ubijati i pljačkati.

Ujedno izjavljujem, da ću zajedno sa svojim naoružanim ljudima, kada očistimo zajedno sa hrvatskom vojskom, prema naređenjima vojne komande čitavu ovu teritoriju od komunističkih bandi, staviti se na potpuno raspoloženje sa svojim naoružanim ljudima domobranstvu", izjavio je tad već vojvoda Drenović na sastanku u hotelu "Bosna" s ustaškim zapovjednicima u Banjoj Luci, koji je okončan sporazumom 27. aprila 1942. Za njim su vrlo brzo krenuli i mnogi drugi četnički komandanti.

Prema sporazumu, njima se NDH obavezala: "Hrvatske oružane snage zajedno sa četnicima u gradu, kao i na terenu, suzbijat će i uništavati komunističke bande... Obitelji čiji su hranioci u zarobljeništvu, a koji ne pripadaju Komunističkoj partiji, dobivat će odmah potporu u smislu postojećih odredaba, i to za ženu 16 kn, a za dijete po 10 kn dnevno... Isto tako sve udovice koje su stradale prilikom akcija oko suzbijanja pobuna, a čiji hranilac nije bio komunista, dobit će odmah potporu od strane države."

Već u junu ovakav odnos prelazi u fazu formaliziranja na području cijele NDH. David Sinčić, tada 31-godišnji podžupan Bribira i Sidrage, kojeg je na to mjesto odabrao Andrija Artuković, ministar policije u NDH, bio je glavni pregovarač s četničkim vojvodama oko njihovog priznavanja NDH.

Tad već kao stožernik, on piše poglavniku Anti Paveliću o nizu mjera koje treba provesti na terenu, pa tako i "obiteljima pravoslavaca-četnika, čiji članovi ginu u borbi protiv partizanima, plaćati potpore onako kako se plaćaju za poginule katoličkim obiteljima". Pavelić to ubrzo odobrava, Sinčić 17. juna 1942. šalje telegrame kako je sklopio sporazume s vojvodama Bogunovićem, Đujićem, Rokvićem i Rađenovićem.

"Četnici za suradnju s nama i borbu protiv partizana nemaju oružja, strijeljiva i hrane. Potrebno ih je opskrbiti preko Knina ili u času dodira s našom vojskom u Glamoču. Radi potrebne oružane akcije naših domobrana iz Knina s četnicima prema Glamoču, Bosanskom Petrovcu, južnoj Lici, potrebno Zapovjedništvo sedme operativne zone u Kninu poslati pojačanja u ljudstvu, oružju, osobito strojnice, bacače mina i vojna vozila", javlja Sinčić.

Notorni zločinac Drenović je bio neslavan po nizu stvari; Nijemcima je prodavao zarobljene partizanske vođe, s ustašama i Wehrmachtom vodio je svojih 2.000 četnika u neprijateljskoj ofanzivi na Kozari i slično. O saradnji četnika s Wehrmachtom i ustašama svjedoči i to što je Drenović poginuo 1944. u Čađavici kad je u savezničkom bombardiranju stradao rame uz rame s njemačkim oficirom. Pritom Drenovićev i Sinčićev slučaj nipošto nije bio iznimka.

Na sastanku u Mrkonjić-Gradu uoči Banje Luke, Drenovića su ugostili domobranski bojnik Emil Rataj, ustaški logornik Konstantin Urumović, ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić. Zabilježili su da manjih verbalnih čarki među vojnicima iz pratnje jeste bilo, ali da je "svako isprebijao svoje" koji su u tome sudjelovali. Četnicima su, inače, ruže cvale posvuda po Lici i Dalmaciji tokom okupacije.

Već u oktobru 1941, čim je Pavelić Rimskim ugovorima prepustio Dalmaciju fašističkoj Italiji, u Split je iz Kolašina navratio četnički vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, bliski saradnik Koće Pećanca. Birčanina će ubrzo Draža Mihailović imenovati komandantom Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske, a ovaj će mu se u ljeto 1942. iz Splita javiti telegramom jadikujući kako "u Splitu i cijeloj Dalmaciji... kao da je 90 posto komunista".

Da su četnici u to vrijeme nesmetano divljali, pokazuju brojni brutalni pokolji, u pravilu s jezivim mučenjima ljudi po u pravilu većinskim hrvatskim, ali povremeno i srpskim selima. Dana 29. oktobra 1942. pobili su u Zabiokovlju 36 ljudi u selu Rašćane, u selu Kozica 63 ljudi, u Dragljanima još 41. Još ranije, 1941, četnici koji su ubrzo sklopili ugovor o saradnji s NDH, pobili su mnoštvo civila oko Bosanskog Grahova, Drvara, redovnice kod Goražda... Zapravo, tamo gdje su se oni kretali, ostavljali su potoke krvi civila i spaljena sela.

U jesen 1942. u Omišu se sa svojim ljudima našao zapovjednik Mane Rokvić, četnički vođa s kojim su ustaške vlasti NDH već sklopile svu moguću suradnju. I dok su ustaše klale Srbe, Hrvate, Rome i Židove u Jasenovcu, a četnici uzvraćali vrlo sličnim divljanjem po hrvatskim i srpskim selima, u Splitu pod italijanskom okupacijom bez problema stupaju i četnici i ustaše. Kad je u februaru 1943. Birčanin umro, u Kninu su na paradi njemu u počast sudjelovali skupa i četnici Momčila Đujića i ustaše.

Postavlja se pitanje zbog čega nova politička elita u Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska želi rehabilitirati četničke koljače pričom o tobožnjem antifašističkom djelovanju koljača koji su odgovorni za nezapamćena zlodjela. Je li u pitanju još jedno friziranje historije ili nepoznavanje činjenica!?

(SB)